Jezik je danas, vjerujem, jedan od rijetkih fenomena koji se toliko eksploatiše i zloupotrebljava, a da se pritom, o njemu jako malo zna. Kad kažem zna, mislim na opće propitivanje jezika, pa i ono na nivou korisnika istog, što opet smatram jednako bitnim. S tim u vezi, ne mora svako bavljenje jezikom biti isključivo akademsko. S druge strane, činjenica je da postoji i određeni animozitet na relaciji jezika i društva, jedna opća nezainteresiranost, ali, ono što dovodi do identifikacije jesu sinteze, čvorovi koji se vežu sa drugim kulturnim fenomenima. Jedan od vjerovatno nama najpoznatijih takvih primjera je nacionalno jezički identitet, ili kako to Dubravka Ugrešić kaže – gdje je jezik srce jednog etnosa (opisujući jezički cirkus na Balkanu), gdje isti služi kao prosti politički instrument. To su momenti gdje se ljudi vole osjećati ponosnim govornicima/cama određenog jezika.

E sad, govoreći o instrumentalizaciji jezika, nemoguće je ne spomenuti patrijarhalnu instrumentalizaciju, što je opet sasvim mjerodavno, obzirom da ni jezik nije izolovan sistem koji funkcioniše sam za sebe. Ali činjenica je da je on kao sistem prepun patrijarhalnih gnjida koje egzistiraju na svakom njegovom nivou – od standardnog, do kolokvijalnog.

Jezički sekstički diskurs

Način postavljanja konteksta koji bi vjerovatno bio najbliži velikoj većini se svakako odnosi na kolokvijanu upotrebu jezika, koja nas još prema etimologiji riječi upućuje da se ovdje radi o razgovornom, neformalnom, svakidašnjem načinu korištenja. Da uprostimo situaciju do kraja – koliko smo se puta koristili riječima – pička, tetka, curica (izuzmajući brojne moguće varijacije) pokušavajući da diskreditujemo nekoga ili nešto, opisujući nekoga na taj način kao slabe, u nedostatku hrabrosti ili samopouzdanja. Zanimljivo je koliko je taj jezički sekstički diskurs rasprostranjen i koliko su ovdje stvari očite, gdje uopće ne govorimo o nekom unutarnjem podrivanju, nego su stvari jasne, rodna simbolika je postojana, zna se šta predstavlja pička, a šta muda!

“Kao što je slučaj i s drugim skupinama koje ne posjeduju moć (određene klase, manjine, hendikepirani, crnci, itd.), jer i jezik oslikava pripovijest o moći, ovdje se na rod gleda u postmodernom poimanju rodnoga vezanog uz društveno-kulturne posebnosti. Primjer toga je obilje epiteta i neprihvatljivih izraza koji ne postoje za muškarce (Roget’s Thesaurus neurednu osobu određuje riječima za ženu: prljavica, kurva, odrpaka, uličarka). U hrvatskom se pak govori o vješticama, starim babama, gadurama, kučkama, raspuštenicama, izrazima “pridržanima” samo za žene...

Pojam “čednosti” traži se kao vrijednost samo kod žena (u Anićevu Rječniku: koji je bez poroka, ob. o djeci ili djevojci, kao i nevinost, dok su žene koje ne posjeduju tu vrlinu lake žene, posrnule, radodajke, raspuštene, uličarke).... Borić, R. (1998), Ženski identitet u jeziku, Treća, br. 1/vol.1. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 37-44.

Ono što je u propitivanju ovakvih fenomena uvijek bitno imati na umu jeste da nijedan slučaj, pa tako ni ovaj, nije slučaj izolovan sam za sebe. Ne možemo reći da jezik funkcioniše neovisno od kulture i njegovih govornika/ca. Tako da je spočitavanje mizoginije i seksizma unutar jezičkog sistema sasvim mjerodavan i vjerodostojan način, bez obzira kojim jezičkim slojem ili kontekstom se bavili, mada je naravno činjenica da je ono što nazivamo jezikom ulice/žargonom/kolokvijanim – neformalnim jezikom najidentitarniji oblik.

“Ti si, pobogu, žensko, dama!”

“Žargon možda jeste bijeg od ’dosadnog’ jezika odraslih, ali u tome se pokazuje i njegova negativna strana – reprodukcija stereotipa koji vladaju u tom jeziku, naročito stereotipa o ženama i o rodnim ulogama, o seksualnosti koja se često izjednačava sa nasiljem u žargonskoj obradi Katnić-Bakaršić, Marina. (2004). Jezik i (de)konstrukcija roda. U.J. Babić-Avdispahić, J. Bakšić-Mufić et al, Izazovi feminizma, Sarajevo: Forum Bosnae.

Zaista je tema seksizma i zastupljenosti patrijarhata unutar jezika sveobuhvatna i neiscrpna. Problematizacijom iste se na kraju krajeva bavi i posebna oblast – Feministička lingvistika, koja sedamdesetih postaje dijelom sociolingvistike, gdje je jedna od najznačajnijih predstavnica i utemeljiteljica svakako Robin Lakoff. Lakoff je kroz svoj rad isticala kako su žene zapravo kroz jezik diskriminisane na dva načina: prvo, uči ih se kako da upotrebljavaju jezik kao žene, drugo, način na koji ih se tretira u jeziku je diskriminatoran.

Jezička objektivizacija, ignorancija i neprepoznavanje, a sve u kombinaciji sa represivnom kulturom, svakako da je dovelo i jednog internalizovanog nivoa gdje žene kao subjekti, kao govornice, manifestiraju vrijednosti utisnute patrijarhalnom jezičkom kulturom. Često se to ogleda u općem dojmu suzdržanosti, nesigurnosti, nedostataku društvene validacije.

“Analizirajući konverzaciju, feministkinje su pod lupu stavile ponašanja određenih grupa ili osoba u toku razgovora, odnosno ispitale su različite načine na koje komuniciraju muškarci i žene. Žene češće biraju formulacije koje slabe njihove iskaze – čestom upotrebom deminutiva ili relativizacijom, češće nego muškarci, formulišu iskaz u obliku pitanja (čini se da..., rekla bih da..., zar nije slučaj da..., ...zar ne?) Češće koriste oblike koji im oduzimaju vrednost (Ma, ja sam samo domaćica..., Šta ja znam..., To je samo moja ideja...)... Žene daleko manje koriste vulgarne izraze od muškaraca; one ređe psuju i pritom upotrebljavaju primerenije izraze. (Sve se sećamo onih momenata u vaspitanju kada nam se prebacivalo da dame ne psuju; da ružne reči koristi primitivni puk; ti si, pobogu, žensko, dama!” Ćopić, H (2008,) Neko je rekao feminizam, Žena i jezik, Beograd: Žene u Crnom, Centar za ženske studije, Rekonstrukcija Ženskog fonda, str. 216.

Gospođa i gospođica

Ono što je u kontekstu patrijarhalnog narativa uvijek zanimljivo posmatrati jeste otpor koji se pruža prilikom imenovanja i oslovljavanja u ženskom rodu. Naravno da je i ova situacija selektivna tek do nivoa da određene forme zvuče rogobatno i neprirodno, dok su druge prihvatljivije. Konkretno, zanimanja iz spektra – domaćinstva, majčinstva su oduvijek podrazumijevala ženski rod i tada recimo nije postojao problem sa lomljenjem jezika, dok su funkcije koje podrazumijevaju veće odgovornosti uvijek podrazumijevale muški rod, pa čak ako ih naravno, obavlja i žena. Ono što je slučaj ovdje, jeste, da se zanimanja moraju prilagođavati rodu, sve mimo toga je utabavanje patrijarhalne ignorantske jezičke politike, jer, kako je to divno objasnila Segolen Rojal – ako neke riječi nemaju ženski rod, to je samo zato što žene nisu vijekovima obavljale te poslove.

Brojni su načini diskreditovanja žena unutar jezika, od općeg rodnog neprepoznavanja, do obimne građe koja se veže uglavnom za ženu, a podrazumijeva različite seksualne konotacije. Julia Stanley i Muriel Schulz pronašle su u engleskom jeziku 320 riječi za seksualno promiskuitetnu ženu. (Stanley, Julia i Schulz, Muriel “The Semantic Derogration of Women”). Uglavnom, unutar jezika postoje pripadajuće grupe riječi koje se i vežu ovisno od rodne kategorije, pa je tako u odnosu na ženu moguće pronaći i termine koji je definišu na osnovu bračnog statusa – gospođa i gospođica, ili nešto subliminarniji primjer prisvajanja na osnovu imena ili prezimena – Hasanaginica ili Mektićka.

U javnom diskursu žene se često poznaju ili prepoznaju ovisno od toga čije su supruge, pa je u odnosu na to nedavno objavljena vijest kako je djevojka Damira Džumhura bodrila svog momka na tribina tokom njegovog meča, gdje je njeno ime potpuno izostavljeno. Njen bračni, odnosno partnerski status, ovdje postaje njen primarni identitet. Veliku većinu ovakvih slučajeva se ne veže za muškarce.

“U hrvatskom se jeziku upitnijom javlja i sufiskalna tvorba na ica za ženska zanimanja, koja u potpunosti odgovara tvorbi umanjenica. Tako se malenost kućice, pčelice i ručice ’seli’ u ministrice, liječnice, tajnice. Umanjuje li se tada i značaj posla koji obavljamo ponavljanjem jezične uporabe?” Borić, R. (1998), Ženski identitet u jeziku.

Kao i mnogi drugi kulturni fenomeni i jezik je samo instrument reproduciranja patrijarhalnih vrijednosti i kao takav i on je jednak pokazatelj društvene neravnopravnosti i položaja moći. Istina je da je on u odnosu na druge i drugačije fenomene slojevitiji zbog svoje sveobuhvatne primjene, i činjenica je da ne možemo svi redefinisati rječnike i gramatike, ali, možda bismo za početak mogli prestati koristiti riječ pička u službi sinonima za slabost i riječ muda u službi sinonima za hrabrost. Možda bismo mogli odatle početi! Možda je rješenje potpuno rodna neutralizacija, ali se u svakom slučaju moramo suočiti s tim da imamo problem sa muškocentričnom, patrijarhalnom, jezičkom strukturom, za početak!