Ljevica, svedena na udruženje obilježavača važnih datuma iz vremena SFRJ i zaštitnika naziva ulica i trgova iz perioda 1945-1990, u ovome je prepoznala nasrtaj na antifašističke vrijednosti jer je, po njima, Goran Čengić za SDA neprihvatljiva paradigma otpora agresiji 1990. zbog svog polusrpskog backgrounda. Ovaj tekst se nema namjeru baviti inventurom krvnih zrnaca Čengića, Dučića i Šamarlića, niti nagađanjima o stvarnim razlozima zašto dvorana na Grbavici neće nositi ime nijednog od njih. Jednostavno, morebit da nekom smeta što je Čengiću jedan pradjed bio muslimanski beg, a drugi pravoslavni mitropolit, morebit da nekom smeta što je Dučić bio Sandžaklija ili što Šamarlić nije klanjao pet vakat namaza umjesto što je protivnike obarao na tatami podlogu – a isto tako je moguće da su se i građani i SDA željeli odmaknuti od one logike koju je opisao Đorđe Balašević a po kojoj su se i fabrike bombona i čokolada u bivšoj državi nazivale po obješenim i streljanim ljudima.

Dakle, ne ulazeći ni u kakve interpretacije i konotacije ovog pitanja i ostavljajući SDA i njihove motive po strani, čini se da proces odabira imena sportske dvorane na Grbavici precizno detektuje par ključnih problema sarajevske ljevice a naročito onaj najveći: izgubili su “teren”. Dok optužuju SDA za šovinizam i pokušavaju izvući bilo šta iz folklornog antifašizma, ljevičarima ne pada na pamet da se upitaju kako je bilo moguće da njihov prijedlog dođe na općinsko vijeće bez podrške “baze” i koliko je pametno i dugoročno isplativo jedan grad sa snažnim antifašističkim sentimentom poput Sarajeva optuživati za fašizam u nedostatku kredibilne ljevice kao sredstva za kanaliziranje tog sentimenta.

Ima u Bibliji jedan savjet koji preporučuje da se izbjegava razmetanje i kalkuliranje kad su dobra djela u pitanju. Ukoliko činimo neko dobro djelo unaprijed računajući na neku korist od njega ono automatski gubi svoj smisao pa nas stoga Biblija jasno savjetuje “da nam ne zna ljevica što čini desnica”. Prilično je izvjesno da časna knjiga u ovom kontekstu ne podrazumijeva ljevicu i desnicu u smislu klasične podjele političkog spektra, ali ako se malo poigramo riječima i tako postavimo stvari onda se navedeni princip na bh. ljevicu može primijeniti i u izvornom i u “pomaknutom” smislu. Naime, ono što se danas naziva bosanskohercegovačkom političkom ljevicom pokušava opstati na račun tuđih dobrih djela, ali je očito i da ta ljevica doslovno nema blagog pojma šta čini desnica, kao ni jasno artikuliran i koherentan plan djelovanja do općih izbora koji će se održati u oktobru iduće godine.

Današnja bh. ljevica

Navedena analogija se može činiti malo nategnutom, ali doći ćemo do dobrih djela i namjera nešto kasnije, pogledajmo prvo šta je to bh. ljevica danas. Za čitatelje sa crno-bijelim monitorima, ono što se naziva današnjom bh. ljevicom je heterogeni skup političkih stranaka raznih modela nastanka, političkih stavova i metoda djelovanja, različite brojnosti članstva i teritorijalne rasprostranjenosti, kojima je zajedničko jedino mišljenje da iz nekog razloga one zaslužuju biti na vlasti umjesto stranaka koje funkcioniraju na bazi eksploatacije etničkih sentimenata svojih glasača. To je manje-više potpuna definicija stanja na lijevoj strani političkog spektra BiH kojeg, u suštini, čini pet stranaka – Socijaldemokratska partija (SDP), Socijaldemokratska unija (SDU), Demokratska fronta (DF), Građanski savez (GS) i Naša stranka (NS).

Ah, da, osim spomenutog mišljenja da zaslužuju biti na vlasti umjesto nacionalističkih stranaka, ove stranke dijele još nešto zajedničko – međusobni animozitet. Naime, sa izuzetkom Naše stranke koja je autogena i u načelu socijal-liberalna stranka, preostale tri stranke su posredni ili neposredni derivati “onog” SDP-a kojeg je od 1997. do 2014. autokratski vodio Zlatko Lagumdžija. Taj SDP je bio karakteriziran kultom svoga vođe u čijoj su sjeni tinjale nezadovoljene ambicije solidnog broja potencijalnih lidera kojima je najpraktičniji i najpragmatičniji način za ostvarenje ličnih ambicija bio izlazak iz SDP-a i osnivanje svojih stranaka. Tako su redom nastajali SDU, DF, jedan dio nezadovoljnih je završio i u NS a nakon što se nisu pronašli u DF, jedan dio lidera je osnovao GS.

Dakle, ne treba puno pameti da se zaključi da su odnosi između ovih stranaka opterećeni dugogodišnjim lošim međusobnim odnosima, najprije unutar SDP-a a zatim u političkoj areni u kojoj su na izborima dijelili isto biračko tijelo. Iako se u svemu što možemo pročitati o mogućem ujedinjenju ljevice u BiH najviše ističu sujete lidera i njihovi loši međusobni odnosi, političkim analitičarima promiče nešto drugo a što je jednako važno – animoziteti na nivou lokalnog djelovanja stranačkog članstva i aktivista. Olako se zaboravlja da je cijena apetita, onih kojima je sada krajnji cilj i domet povratak na nivo gdje su bili prije deset godina, plaćena razaranjem kompletne stranačke infrastrukture koju je SDP nekada imao a koja je sada rascjepkana, zavađena, demotivirana i disfunkcionalna. Lako ćemo za lidere koji će se bez problema dogovoriti ukoliko im se poklope interesi, ali šta je sa velikim brojem općinskih i mjesnih odbora u kojima su dojučerašnji prijatelji i stranačke kolege gotovo svu energiju u zadnjih nekoliko godina trošili na međusobno uništavanje?

U ovom smislu, sve i da fingirano ujedinjavanje ljevice uspije veliko je pitanje kako će to funkcionirati na lokalnom nivou, a fingirano u svakom slučaju jeste jer je septembarski sastanak osovine ujedinjavanja (SDP i DF) završio deklaracijom u kojoj osim načelne opredijeljenosti za zajedničko djelovanje nema praktično ničega. O koordiniranosti i sinhroniziranosti ovog procesa, kao i stvarnoj spremnosti stranaka za njega govori i činjenica da je GS u vrijeme zajedničke sjednice glavnih odbora SDP i DF imao kongres na kojem su stolice namijenjene predstavnicima ove dvije stranke simbolično ostale prazne.

Čengićev herojski i ljudski čin ne smije nikad biti zaboravljen
    
Tako, otprilike, izgleda stanje na ljevici nekih sedam mjeseci prije roka za predaju prijava za učešće na izborima. Da, ljevici je ostalo još samo sedam mjeseci da utanače definitivni model i platformu za izlazak na opće izbore, a proces udruživanja/objedinjavanja još nije ozbiljno ni započeo. Samo beznadežni optimisti mogu očekivati da u ovih nešto više od pola godine na vrhu ljevice dođe do dogovora o zajedničkom nastupu i da se to sve utanači, prenese na niže nivoe djelovanja i učini uvjerljivo i atraktivno širokim narodnim masama. A široke narodne mase su poodavno digle ruke od bh. ljevice, što je postalo očigledno na nizu primjera.

Najeklatantniji primjer posljedica gubitka kontakta lijevog točka bh. politike sa podlogom u narodu ukazao se u sarajevskoj općini Novo Sarajevo prilikom kumovanja novoizgrađenoj sportskoj dvorani koja je na kraju inventivno nazvana “Sportska dvorana Novo Sarajevo”. Ovo je urađeno glasovima 17 vijećnika grupisanih oko Stranke demokratske akcije (SDA) naspram 12 vijećnika ljevice koji su željeli da dvorana nosi ime Gorana Čengića, mladića rođenog u braku Bošnjaka i Srpkinje i vrsnog rukometaša kojeg je 1992. ubio presuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko.

Da malo razjasnimo ovu namjerno zakomplikovanu situaciju, treba reći da su postojala četiri prijedloga za ime nove dvorane. Osim ovog usvojenog i ovog za kojeg se zalagala ljevica postojala su još dva prijedloga – jedan da se dvorana nazove po Zami Dučiću, poginulom komandantu ARBiH koji je život izgubio svjesno se žrtvujući i štiteći odstupnicu svojim saborcima za što je posthumno odlikovan Zlatnim ljiljanom, te drugi, da dvorana nosi ime Vinka Šamarlića, nesuđenog nosioca bosanskohercegovačke zastave na Olimpijadi u Barceloni. Šamarlić je kao vrhunski džudista imao olimpijsku normu za nastup u Barceloni ali je kao specijalac MUP-a poginuo 8. juna 1992, dan prije odlaska na pripreme za Olimpijadu.

Za razliku od Dučića i Šamarlića, Čengić je ubijen kao civil, braneći komšiju Husniju Ćerimagića od Veselina “monstruma sa Grbavice” Vlahovića. Čengićev herojski i ljudski čin ne smije nikad biti zaboravljen i uistinu jeste dostojan toga da neki objekt ili ulica u gradu nazove njegovim imenom, baš kao što to zaslužuju i Dučić i Šamarlić. No, nakon što je provedena javna rasprava po mjesnim zajednicama, prijedlog da se dvorana nazove jednostavno “Novo Sarajevo” je imao 78 odsto podrške i bio je prijedlog 14 mjesnih zajednica naspram njih tri koje su predložile da se dvorana zove po ubijenom rukometašu RK “Bosna”. Klub vijećnika SDA je potom formalizirao većinski prijedlog i tu je stvar prešla sa lijeve obale Miljacke u centar pažnje, ne samo sarajevske, nego bh. javnosti u cjelini.

Igranje emocijama i simbolikom – sve se ionako plaća novcem građana

Ljevica, svedena na udruženje obilježavača važnih datuma iz vremena SFRJ i zaštitnika naziva ulica i trgova iz perioda 1945-1990, u ovome je prepoznala nasrtaj na antifašističke vrijednosti jer je, po njima, Goran Čengić za SDA neprihvatljiva paradigma otpora agresiji 1990. zbog svog polusrpskog backgrounda. Ovaj tekst se nema namjeru baviti inventurom krvnih zrnaca Čengića, Dučića i Šamarlića, niti nagađanjima o stvarnim razlozima zašto dvorana na Grbavici neće nositi ime nijednog od njih. Jednostavno, morebit da nekom smeta što je Čengiću jedan pradjed bio muslimanski beg, a drugi pravoslavni mitropolit, morebit da nekom smeta što je Dučić bio Sandžaklija ili što Šamarlić nije klanjao pet vakat namaza umjesto što je protivnike obarao na tatami podlogu – a isto tako je moguće da su se i građani i SDA željeli odmaknuti od one logike koju je opisao Đorđe Balašević a po kojoj su se i fabrike bombona i čokolada u bivšoj državi nazivale po obješenim i streljanim ljudima.

Dakle, ne ulazeći ni u kakve interpretacije i konotacije ovog pitanja i ostavljajući SDA i njihove motive po strani, čini se da proces odabira imena sportske dvorane na Grbavici precizno detektuje par ključnih problema sarajevske ljevice a naročito onaj najveći: izgubili su “teren”. Dok optužuju SDA za šovinizam i pokušavaju izvući bilo šta iz folklornog antifašizma, ljevičarima ne pada na pamet da se upitaju kako je bilo moguće da njihov prijedlog dođe na općinsko vijeće bez podrške “baze” i koliko je pametno i dugoročno isplativo jedan grad sa snažnim antifašističkim sentimentom poput Sarajeva optuživati za fašizam u nedostatku kredibilne ljevice kao sredstva za kanaliziranje tog sentimenta.

Osim što, očito, nema homogenu i aktivnu bazu, ljevica očito nema ni nove ideje pa nade polaže u predvidivu i dosadnu eksploataciju ideoloških antagonizama. Zbog toga je, paradoksalno, ljevici poželjan bilo kakav fašizam u odnosu prema kojem bi ih se moglo razlikovati od nacionalnih stranaka, budući da ono vrijeme koje je SDP provela u vlasti nije pokazalo značajne razlike u njihovom odnosu prema korupciji, naprimjer. Ime Gorana Čengića je u ovom kontekstu bilo samo moneta za potkusurivanje jer bi iskrena i prava ljevica na vrijeme pokrenula javnu kampanju u cilju imenovanja dvorane po Čengiću i ne bi čekala da stvar bude završena i prije nego se aktualizira u javnosti.

To forsiranje ideoloških antagonizama je u krajnjoj liniji štetno i po građane, jer njihovi stvarni interesi padaju u drugi plan. Čudno je da se niko nije sjetio predložiti da se pravo na ime dvorane na određeni period javno ponudi sponzorima na aukciji i tako dobijena sredstva usmjere u njeno održavanje ili nabavku sportske opreme. Takvo nešto bi bilo primjer racionalnog i odgovornog razmišljanja i tako se i radi svugdje u svijetu, ali kod nas je važnije igranje emocijama i simbolikom – sve se ionako plaća novcem građana.

Turbo-folk antifašizam

Uz gubitak dodira sa biračkom bazom, koji je prepoznat i u spomenutoj deklaraciji SDP-DF i koja naglašava da treba “uspostaviti” odnose sa sindikatima i organizacijama civilnog društva (šta se radilo zadnjih 20 godina?), te odsustvo novih ideja i vizija, u cijeloj galami oko grbavičke sportske dvorane moguće je prepoznati i ograničenost fokusa ljevice na Sarajevo. Koliko god sa nekoliko aspekata ovaj problem bio zanimljiv široj javnosti i koliko god mu ljevica željela “nabildati” značaj, to je ipak u krajnjoj liniji sarajevski problem komunalnog nivoa, baš kao i problem moguće gradnje na lokalitetu Hastahana i slični problemi kojima se bave lideri ljevice koji i ne znaju za slične probleme na drugim mjestima u BiH.

Pitanje je šta u ovom kratkom vremenu do izbora mogu učiniti lideri lijevo orijentiranih stranaka da se najprije izdignu iznad svojih sujeta, prevaziđu animozitete i ozbiljno porade na udruživanju. Već je više od mjesec dana prošlo otkako su SDP i DF potpisali onu deklaraciju, a konkretne zajedničke aktivnosti se još ne vide. Ovim tempom bi se možda i mogao očekivati neki uvjerljiv nastup, ali tek na izborima 2022, budući da se proces rekonstrukcije stranačke infrastrukture na lokalnom nivou, vraćanja povjerenja biračke baze, kreiranja i usvajanja novih politika, te širenja utjecaja ne može kvalitetno sprovesti preko noći.

No, sve ovo ionako nije cilj sadašnjih rukovodstava stranaka ljevice. Stvarni cilj je preživjeti izbore i ostvariti kakav-takav rast koji bi u idealnoj varijanti bio dovoljno dobar za povećanje broja mandata i prihoda, a opet nedovoljan da bi se od njih očekivalo da budu nosioci procesa formiranja vlasti nakon izbora. To je kalkulacija sa kojom računa ljevica i tu dolazimo do igranja sa tumačenjem onog biblijskog principa sa početka teksta – ljevica niti zna šta radi desnica, niti ima odgovor na to, a inicijative su im daleko od iskrene brige o problemima građana i redovno je riječ o kalkulantskim pokušaja poentiranja na stvarima koje mogu izazvati neki sentimentalni odgovor.

Pokušavanje poentiranja na sentimentu nije ništa drugo nego kratka definicija pojma “turbo-folk” po Rambu Amadeusu pa je antifašizam na način na kojeg ga demonstrira ljevica u BiH, a i u čitavom regionu sveden na neki turbo-folk antifašizam koji nema stvarnu suštinu. A što se Gorana Čengića tiče, sigurno jeste zaslužio da se neka dvorana ili ulica nazovu po njemu, ali sigurno nije zaslužio da njegovo ime bude nešto čime će turbo-folk antifašisti skrivati svoj nerad, nesposobnost i bezidejnost. Zato bi bilo dobro kad bi lideri ljevice prestali, jednostavno rečeno, ložiti raju i počeli ozbiljno raditi bilo šta konkretno za njeno dobro. U suprotnom, što kaže pjesma Bijelog dugmeta – “...nosiće kako im ga skroje i po njima se ništa neće zvati”.