Na prozore naših stanova i naših duša zakucala je jesen. Navikli na oskudicu i samoću, kao da živimo s druge strane sunčanih plaža i obala bezbrižnosti. “Herr, es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß”, pjevao je slavni njemački pjesnik, a mi ove godine ljetne čari jedva da smo i osjetili. Nakon nesnosnih vrućina slijede kišni dani, kišne noći i kišni ljudi.

U Istri i Dalmaciji kiša je poplavila gradove, a u Sarajevu mjesecima traju redukcije vode. Prastare vodovodne cijevi, neke položene još za vrijeme Austrougarske, ne mogu opslužiti moderne nebodere i bazene, načičkane uzduž i poprijeko bez plana i rasporeda. Vlasti obećavaju da će problem vodoopskrbe riješiti do idućih izbora, a do tad – kupajte se na kiši. Prvih dana rujna počela je škola i vreva i galama djece jedini su znakovi radosti u pejzažu pokunjenih ljudi i lica bez osmijeha.

Partije ljevice govore o ujedinjenju uoči izbora, ali svaka ima uvjet da njezin lider bude vođa. Između stranaka vladajuće koalicije bukti verbalni rat, a slažu se jedino oko distribucije privilegija. A ljudi se boje stvarnog rata. No, sve su prilike da još uvijek nema tko da ga vodi, a nema ni čime. “Bosna postaje za mene sve značajnija, slutim da moram biti na oprezu, jer imam osjećaj da su negdje u Bosni postavili tempiranu bombu koja će – neznano kad – eksplodirati.” Ovim riječima velikog mađarskog pisca, koji živi u Srbiji, Lászla Végela mogli bismo nastaviti turobnu kroniku zbivanja u našoj zemlji. Prevaranti najavljuju vrijeme poštenja, lopovi se zaklinju kršćanstvom i islamom, kule i gradove obećavaju oni koji su građane sveli na prosjački štap. Osioni političari navješćuju referendume o danu odcijepljenja države koja ne postoji. Hercegovačka književnica Martina Mlinarević Sopta, tim povodom, preko društvenih mreža poručuje: “Vama koji biste htjeli rat, sve jebem! Ovaj put zadužite svojoj familiji oružje i pošaljite ih da brane vaše bolesne ideje!”

No, pređimo na neke malo veselije teme. U sarajevskom Muzeju književnosti promovirana je monografija o našoj opernoj divi Gertrudi Munitić. Govoriti o opernom životu u našoj tranzicijskoj pustoši isto je kao tražiti snijeg u Sahari, pa ipak događaj je bio veličanstven. Na promociji su se skupili ostaci građanskog Sarajeva, a, naravno, nikoga od visokih predstavnika vlasti tu nije bilo. Njih zanimaju Cece i Severine. Primadona je evocirala uspome iz nekadašnjeg Sarajeva, kome je ona svojim darom i ljepotom osigurala brojne uzvišene časove.

Sarajevska opera nekad bijaše ponos socijalističke države, i snažan element našeg pripadanja europskoj kulturi. Gertruda Munitić, podsjetila nas je na to vrijeme kad nas je ona uvodila u nebeske vrtove Gotovca, Mozarta, Vivaldija, Čajkovskog… U Evropu duha, koju čine države klasične umjetnosti. Vraćala nas je u svijet kome smo ne tako davno i mi pripadali, prije no što smo postali čudovišta.

Jesen kuca na vrata. Još koji dan bit će našim očima dostupno žeženo zlato prirode, a onda će doći ledene kiše. Jesen. Vjetar će praznim ulicama vitlati tragove ljetnih svečanosti, sve dok se dani ne izgube u mračnim sutonima. Sjećaš se jeseni u Beču, kad si lutao labirintima izgnanstva, listajući zaboravljene spise, sam, a uvjeren u moć i iscjeliteljsku snagu oluje, što se prije utihnuća zvaše se Ingeborg Bachmann. “Opadni, srce, sa stabla vremena. Opadni, ti lišće, sa hladnih grana. Ti, koje je nekoć sunce grlilo, opadni, kao što suze padaju iz raširena oka.”

                                                                                                   ***

Ovogodišnju nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman, objavljen na području nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika, dobio je crnogorski Sarajlija Andrej Nikolaidis. Njegov roman “Mađarska rečenica”, kao što sam naslov govori, pripada  onoj žanrovskoj odrednici koju je Danilo Kiš nazivao srednjoevropskom: to je suvremena priča s elementima doživljaja, fantazije, erudicije i tjeskobe.

“Mađarska rečenica”, iako nevelika opsegom, sintetizira u sebi sve elemente dobrog pisanja. Radnja se događa u vlaku između Budimpešte i Beča, a narator, u potrazi za prijateljem pjesnikom koji se ubio, priča i sanja. Njegov narativ obuhvaća opservacije o zločinstvima u Bosni i Crnoj Gori u ratu iz devedesetih, reflektirajući se na tamnu baštinu upravo srednjeevropske literature, jer je upoznao i njezinu bijedu i sjaj – raskoš Mozarta i užas holokausta, koje na tom ukletom prostoru  ponekad dijeli tek gotovo nevidljiva crta.

Tragajući za jednim izgubljenim rukopisom Waltera Benjamina, nagađajući o sadržaju i značenju toga apokrifa, Nikolaidis se predstavlja kao pisac rafinirane književne artikulacije u kojoj se alkemijski stapaju fikcija i stvarnost, historija i sadašnjost. Kumulativnim pripovijedačkim umijećem i preciznom, a bremenitom, naracijom Andrej Nikolaidis pokazuje da cijela naša nesretna povijest, sadašnjost i sudbina ponekad  mogu stati u jednu jedinu rečenicu.

                                                                                                   ***

Prije desetak dana u 92. godini umro je Hugh Hefner, osnivač američkog erotskog magazina “Playboy”. Ova smrt doživjela je nezapamćen publicitet u ovdašnjim medijima, a novine su objavile i više osmrtnica i ćitulja vjernih fanova. Kralj lake pornografije žaljen je ovdje kao zatočnik laganog i raskalašnog života, koji je sam propagirao. Mnogi su od nas izgubili iluzije, ali su zato dobili “Playboy”. Mi smo se, zapravo, pokušavali vratiti našem zapadnoevropskom snu, utjelovljenu u svemu onome što Abraham Molles naziva – umjetnošću sreće.

Hugh Hefner je tu umjetnost sreće predočavao kroz obnažene slike mladih djevojaka, koje je prozvao “zečicama”, a koje je fotografirao u bogatim vilama i luksuznim jahtama, nudeći iluziju raja na zemlji. To multipliciranje ženskog tijela, kao instrumenta požude, isprva je bilo predmetom ljubitelja pornografije, a kasnije se proširilo kao način života. Hefner je stvorio novi planatarni lyfestil, koji savršeno odgovara duhu kapitalizma: sve se može kupiti za novac, pa čak i ljubav, a Hefnerove zečice postale su poželjne udavače čak i za predsjednike država.

Naš odnos prema Zapadu uvijek je bio građen od jakih emocija, bilo pozitivnih, bilo negativnih. U skladu s našim, u socijalizmu izgrađenim, predstavama, Zapad je jedan ogromni duty-free shop, prepun luksuznih automobila, aromatičnih pića i idealno “nacrtanih” žena, gdje svatko može uzimati prema svojim potrebama. Zapad je sve ono zabranjeno voće što je nama godinama bilo nedostupno. U tom se odnosu “Playboy” odslikava kao izlog te zemlje Dembelije, kojoj uzaludno stremimo.

Čim je pala željezna zavjesa, Hefner je pokrenuo seriju izdanja u bivšim socijalističkim zemljama, u Rusiji, Poljskoj, Češkoj Rumunjskoj, Mađarskoj... U nas su se još pušili ratni krateri, a već je na kioscima bilo hrvatsko izdanje “Playboya”, sa zanosnim zečicama slikanim u socijalističkim hotelima i retuširanim u rimskim i pariškim fotografskim laboratorijima. Krajem devedesetih kupleri su u Zagrebu, kao najveći specijalitet, nudili klijentima robu sa duplerice “Playboya”.

Jer, “Playboy”, (prema Klaiću, “neodgovoran, uživanju sklon mladić”), nama se nudi kao nadomjestak za jednu proćerdanu mladost. U zemlji koja je dobrim dijelom uništena, duše čijih su stanovnika ranjene i opustošene, “Playboy” služi i kao potpora novim vlastima koje su nam, prečicom, obećavale put do zemaljskoga raja. Umjesto sanjane umjetnosti sreće, dobili smo u koloru tiskanu napudranu stražnjicu liberalnog kapitalizma.