Prije nekoliko dana završeno je emitovanje druge sezone serije Top of the Lake koju je kreirala Joan Campion i u kojoj glavnu ulogu tumači Elisabeth Moss. Moss je inače glumica koja se angažuje za predstavljanje jakih i nezavisnih žena u vremenima i okolnostima koje takvim ne pogoduju. Dovoljno se prisjetiti njene uloge u seriji Mad Men u kojoj je glumila jedinu žensku copywritericu u muškom svijetu marketinga šezdesetih godina u New Yorku, ili ove godine globalno popularne serije Handmaid's Tale o kojoj sam pisala na ovom mjestu još prije njenog emitovanja. Radi se o glumici koja posjeduje tu kombinaciju snage i krhkosti pomoću kojih nam vjerodostojno može prikazati životne nedaće koje preživljava i s kojim se većina gledateljica može saživjeti.

Komplet ličnog i profesionalnog

Joan Campion ne treba posebno predstavljati, recimo samo da se radi o najcjenjenijoj živućoj redateljici. Dobitnica je Oscara i jedina je žena koja je do sada dobila Zlatnu palmu za najbolji film (Piano, 1993). Ono, pak, što taj njen uspjeh čini još fascinantijim jeste činjenica da se Campion oduvijek bavila ženskim temama, kritičkim propitivanjem položaja žene u društvu i mizoginijom. Sudbina takvih autorica jeste da njihovo djelo, kako u književnosti tako i na filmu, uglavnom ostane na margini i rijetko koja od njih dobije priliku da se probije u prve redove, a Campion je to uspjelo. Zbog svega toga, ali i zbog elemenata svojstvenih samoj seriji o kojoj će biti riječ, bilo je logično očekivati da ćemo imati priliku uživati u pravom remek djelu.

Prva sezona

serije je emitovana 2013. godine i dočekana je s kritičkim hvalospjevima. Radi se o seriji koja žanrovski najviše odgovara miksu krimića i drame s primjesana misterije, a Moss u njoj glumi lik australijske detektivke Robin. Radnja je smještena u mali i zabačeni fiktivni gradić, Lakeoftop, na Novom Zelandu i započinje s pokušajem samoubistva trudne dvanaestogodišnjakinje. Robin će se iz epizode u epizodu probijati kroz pravi koloplet ličnog i profesionalnog, a priča će pojednostavljeno govoreći akcentirati muško nasilje, mizoginiju i žensku solidarnost. Sve te teme, a koje su stalne preokupacije Joan Campion, naći će se i u drugoj sezoni nazvanoj China Girl.

Iako Campion ima osebujan stil i pionirka je na ovom polju, valja istaći da se ovim temama bave i dvije odlične recentne serije o kojima sam također pisala na ovom mjestu – Little Lies i Broadchurch. Obje se bave nasiljem nad ženama i uspostavljaju distinkciju između muškaraca i žena. Svijet je namjerno crnobijelo polariziran na zlo koje čine muškarci i dobro koje predstavljaju žene koje su njihove žrtve, ne da bi se podleglo stereotipima nego da bi se jasnije uvidio problem koji predstavlja muško nasilje nad ženama. Ukazuje se na neravnopravnost žena i muškaraca i činjenicu da muškarci još pripadaju privilegiranoj rasi bez obzira na sve formalnopravne jednakosti koje ženama daju ista prava.

Muški uzori

China Girl zapravo predstavlja anonimnu Azijatkinju koja je mrva pronađena u koferu koji je iz mora doplivao na obalu, a što je ime kojoj su joj dali istražitelji. Dalja istraga će utvrditi da se uopće ne radi o Kineskinji nego o Tajlanđanki, ali za uključene to ni ne predstavlja veliku razliku i naslov referira kao metafora i danas prisutnog rasizma i zapadnjačkog imperijalizma. Jedina poveznica prve i druge sezone koje se mogu gledati zasebno je sama Robin. Ona se iz Novog Zelanda vraća u Sidney i preuzima istragu, a kako priča dalje teče, opet svjedočimo sprezi ličnog i profesionalnog.

Robin ina

če nije tipična ženska detektivka na kakve smo navikli, a koje hladnoćom i racionalnošću više liče na tradicionalne muške uzore. Odstupanje od te norme se dešava i sa Gillian Anderson u recentnoj seriji The Fall, ali sa Robin čak i više i od samog početka svjedočimo njenom ličnom životu i emotivnim problemima. Kroz njen lik se čak uvode i neke ekstremne situacije ženskog iskustva – zaručnik je prevario tačno pred vjenčanje, silovana je u srednjoj školi, imala je abortus, rodila je dijete kao veoma mlada pa ga je dala na posvajanje, itd. Drugim riječima, Robin se osjeća loše, depresivna je i sve se to odražava na njen posao.

Campion radi još jednu stvar koja u krimi žanru nije baš toliko uobičajena, ili se pak smatra slabim momenom priče – spaja epizodu iz života detektiva i krimi slučaj na kojem radi. Robin upoznaje kćerku koju je dala na posvajanje da bi se ustanovilo da je ta kćerka zapravo povezana sa ubistvom koje istražuje. Sukladno poetici “ženskog narativa” ta kćerka onda uspostavlja složen odnos s Robin kao biološkom majkom, pored složenog odnosa koji već ima sa majkom koja ju je odgojila, a koju tumači Nicol Kidman.

Da stvar bude još ličnija i kompleksnija, glumica koja glumi kćerku u seriji, Alice Englert, prava je kćerka same Joan Campion što dodatno podvlači lični angažman koji ona unosi u svoja djela. Sve tri žene su kompleksno predstavljene, a naročito su bitni nesporazumi i animoziteti koji se uspostavljaju između kćerke i majke koja ju je posvojila, funkcionišući na neki način kao arhetip majka/kćerka odnosa. Osim njih, kompleksan ženski lik je i onaj policajke, partnerice Robin koju glumi Gwendoline Christie, poznatija kao neustrašiva Brienne iz Game of Thrones. Hrabra viteškinja od dva metra koja se zaklela da će paziti kćerke lady Stark ovdje pokazuje svoju žensku stranu i glumi ženu kojoj je najveća želja da zatrudni, a to gledateljima naviknutim na lik koji tumači u puno poznatijoj seriji sigurno može djelovati šokantno.

Šarmantni nasilnik

Muškim likovima nije data tolika pažnja i oni su predstavljeni ili stereotipno ili kroz odstupanje. Robin je na poslu često izložena mizoginim komentarima, kolega se petljaju u njen privatni život, pitaju je što se ne uda, prave šale na njen račun, a isto se dešava sa drugim ženama koje rade u policiji. Muškarac u kojeg je zaljubljena kćerka živi u budoaru, fura se na Markiza de Sada i smatra da je sudbina žena da budu pokorne muškarcima. Istovremeno, smatra da mu je zadaća da zaštiti seksualne radnice od zapadnjačkog izrabljivanja. On u tom smislu funkcioniše kao figura “šarmantnog nasilnika”, onog koji žene zlostavlja, ali ih u isto vrijeme i štiti i kojem se teško oduprijeti, naročito ako se radi o mladim, nesigurnim ili nezaštićenim ženama. A upravo takve rade u budoaru, jedva punoljetne imigrantkinje iz zemalja trećeg svijeta i Azije.

One u Australiji, iak

o je prostitucija legalizovana, predstavljaju samo dno društvene ljestvice i veliki broj njih radi da bi prehranile porodice kod kuće. Njima nasuprot, Campion pokazuje muškarce koji koriste njihove usluge s akcentom na mlađe Australijance koji su opsjednuti porno kulturom. Vidimo grupu mladića koji iz dana u dan sjede u jednom kafiću i analiziraju djevojke koje se nude na pojedinim stranicama, a onda naručuju neke od njih i upoređuju iskustva. Nijedan od njih nema djevojku niti ima izgrađenu emocionalnu vezu sa ženom i zato se dešava da odnose koje imaju s tim djevojkama mijenjaju za prave veze. Pri tome su žene u tim relacijama prvenstveno seksualno objektivizirane, a emotivna pažnja koju mladići mijenjaju za ljubav, lažna i plaćena. Ovakvim odnosom koji je u načelu pervertiran i pogrešan, zakinuti su i sami muškarci.

Campion kroz kritiku porno industrije zapravo kritikuje zapadnjački kapitalizam u njegovoj eksploataciji radnika iz trećeg svijeta, s tim što je ta ekspolatacija prema ženama dvostruka. One su prvo ekspolatisane kao manje vrijedne imigrantkinje, a onda i kao žene jer kome je u takvoj postavci stvari uopće bitna jedna mrtva, bezimena Kineskinja? Valja istaći da Campion u izrabljivačkom odnosu Zapada prema imigrantima ne pravi razliku između muškaraca i žene i pokazuje kako su seksualne radnice iskorištene i od žena na način da im služe kao surogat majke. Drugim riječima, muškarci koriste njihova tijela seksualno, a žene koriste njihova tijela da dobiju djecu. I to je vrijeme u kojem danas živimo i koji nadrasta samu seriju o kojoj je riječ. Iako se radi o redateljici čije je djelo posvećeno ukazivanju na diskriminaciju žena, mizoginiji i nejednakosti na Zapadu, Campion ovdje nije mogla da ne ukaže na jednu još “veću” nepravdu u kojoj učestvuju svi, a koja se dešava upravo sada dok završavam ovaj tekst, koja se dešava stalno... Ne samo u porno industriji nego na svim mogućim poljima jer izgleda da na kraju, nakon svih drugih razlika i nepravdi, ostaju klasna i rasna nejednakost.

Zato ovu seriju treba gledati, ona nam, kao i svako drugo uspjelo djelo, bolje pokazuje nas same i svijet u kojem živimo.