Malo je u današnje vrijeme knjiga u kojima će čitatelj na svakoj stranici naći nešto za sebe. Još je manje onih koje čita s velikim ushićenjem, a najmanje je onih za koje poželi da su duže, i da se njihovo čitanje ne prekine što je duže moguće.

S relativnom skepsom, a s priličnim odlaganjem sam u ruke uzeo Zapise austrougarskog žandara na službi u Bosni, kako glasi podnaslov knjige Sjećanja na Bosnu, Františeka Valouš(e)ka, češkog žandara, i Austro – ugarskog službenika u Bosni i Hercegovini. Tokom šesnaest godina službovanja na Balkanu, uglavnom u Bosni (i kratko u Albaniji), inteligentni, radoznali dobronamjerni i praktični češki žandar doživljavao je razne dogodovštine, zanimljive, urnebesne, tragične, komplicirane i duboko ljudske stvari, od kojih je nastala ova knjiga.

Povijesne okolnosti

Iz Valoušekovog burnog života (rođen je 1879. u okolini Brna, a  umro 1961. u istom gradu), nastalo je čak 9.140 strana rukopisa (!?), što je, doista obiman rad, a Dagmar Dorowska je uz pomoć njegovih sinova, odabrala, priredila i montirala tekst koji vas na trenutke ostavlja bez daha, na trenutke nasmije, ali i nakon čitanja ostavi duboko zamišljenim nad Bosnom. Bilo da u njoj živite, bilo da sebi fenomenološki želite približiti vrijeme u kojima su postojale određene zajednice i povijesne okolnosti.  

On kao da je izašao iz Avantura dobrog vojnika Švejka, najveće istočnoevropske poeme o ratu uopće, ali kako je život u Bosni uvijek teži i suroviji od drugih krajeva Monarhije, tako je i Valoušeku bilo malo zaguljenije nego Švejku. A i nije se imalo toliko piti, koliko su zbakrili dobri Švejk i njegov otac Hašek, inače prijatelj Josipa Broza Tita iz zarobljeništva austrougarskih vojnika u Rusiji

František Valoušek, u maniru nekih od najboljih putopisaca koji su prošli Balkanom, niže svoje uspomene, opisuje škrti, surovi život bosanskih gorštaka (sve vrijeme, u duhu tadašnjeg samoimenovanja muslimana, zove ih Turci), ne krije simpatije prema tom svijetu, i pokušava stvari smjestiti u povijesni kontekst, jer duboko odan K. und K. monarhiji i poretku, ponekad ne može shvatiti ono što nadilazi spoznajnu moć pojedinca, i nevidljivom ga rukom vodi kroz povijesne događaje, bacajući ga od nemila do nedraga, ne ostavljajući ga pritom bez one vrste duha koju tako često nalazimo u tekstovima čeških pripovjedača – Hašeka, Čapeka, Hrabala da spomenemo samo trojicu, dakako subjektivno, najblistavijih.

Za čitanje ove knjige nije vam potrebna skoro nikakva priprema: baš kao što nekada nismo znali ništa o džungli, a čitali smo Kyplinga, ili ništa o moreplovstvu, a gutali Conrada. Da, dosta našeg “znanja” o novim svjetovima donijeli su kolonijalni poslanici, pisci kojima literatura nije nužno bila zanimanje, nego su sa strašću bilježili ili crtali, htijući ostaviti trag o vlastitom mjestu ili zanimanju.

Evropska činjenica

Takav je bio i František Valoušek: od 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu se doselilo oko 150.000 osoba, a Česi su nakon Nijemaca (jer su i Austrijanci bili smatrani Nijemcima) bili druga najbrojnija etnička skupina u Sarajevu. Dodamo li tome podatak da je u Beču, glavnom gradu Carevine, živjelo oko 500.000 Čeha, dobijamo ogroman fundus i temu za izučavanje jedne zajednice koje skoro da više nema, a koja je za povijest jedne monarhije i njenih pokrajina bila i te kako važna.

Geopoetički, Česi su bitna evropska činjenica, a to što ih na Balkanu nije ostalo više imamo zahvaliti tradicionalnom pomanjkanju sluha za manjine i drugačiji način života. Ipak, Valoušeka su ljudi uz Drinu i kraj u kojem je službovao zapamtili po dobru. On kao da je izašao iz Avantura dobrog vojnika Švejka, najveće istočnoevropske poeme o ratu uopće, ali kako je život u Bosni uvijek teži i suroviji od drugih krajeva Monarhije, tako je i Valoušeku bilo malo zaguljenije nego Švejku. A i nije se imalo toliko piti, koliko su zbakrili dobri Švejk i njegov otac Hašek, inače prijatelj Josipa Broza Tita iz zarobljeništva austrougarskih vojnika u Rusiji.

František Valoušek, u maniru nekih od najboljih putopisaca koji su prošli Balkanom, niže svoje uspomene, opisuje škrti, surovi život bosanskih gorštaka (sve vrijeme, u duhu tadašnjeg samoimenovanja muslimana, zove ih Turci), ne krije simpatije prema tom svijetu, i pokušava stvari smjestiti u povijesni kontekst, jer duboko odan K. und K. monarhiji i poretku

Čudan je život, i takvim ga vidi i Valoušek, koji uz Drinu postavlja žandarske patrole, gradi stanice, puškara se s crnogorskim komitima i srpskim bundžijama, sanja o rodnoj Moravskoj, i predstavlja nam cijeli jedan svijet koji će se srušiti početkom Prvog svjetskog rata.

Bilo da miri zavađene seljake, smiruje usijane “turske” i “vlaške” glave spašava živote na livadi zaspalim čobanima kojima zmija uđe u usta, vodi istrage zbog ubistava oko međe ili ljubomore, ili splavari po Tari i kao u hollywoodskim filmova sa vodopada leti i upada u hladnu rijeku u kojoj dok roni ispušta mjehuriće i čeka da isplovi na površinu, Valoušek to čini s nekom blagošću za divljake koji nastanjuju ovaj dio svijeta. Periferiju carstava Austro-Ugarskog i Otomanskog, koja će se srušiti kao kula od karata, a njihovo rušenje počeće u selima oko Goražda i Čajniča, tamo gdje je uvijek svega manjkalo, a logike skoro da nikada nije ni bilo.

Onaj vakat

Ljekovito je pročitati i imati ovu knjigu, koja ne samo da relativizira romantizaciju “onog vakta” i koncepta patrijarhalnog života u Bosni. Također rasvjetljava dio srpsko-albanskih odnosa na Kosovu, podsjećajući da nijedan sukob u tom smislu nije jednosmjeran i jednodimenzionalan. Čitanje ovih zapisa daje i novu perspektivu na simbolički jaku, ali političko-historijski skoro irelevantnu žrtvu Gavrila Principa u atentatu na Ferdinanda.

Geopoetički, Česi su bitna evropska činjenica, a to što ih na Balkanu nije ostalo više imamo zahvaliti tradicionalnom pomanjkanju sluha za manjine i drugačiji način života. Ipak, Valoušeka su ljudi uz Drinu i kraj u kojem je službovao zapamtili po dobru

Valoušek, kao neki stvarni generacijski antagonist fikcionalnog dobrog vojnika Švejka, o Sarajevu između ostalog, piše: “ (…) U bazaru se dalo kupiti skoro sve, što je bilo potrebno čovjeku za svakodnevnu upotrebu: odjeća, obuća, veš, tepisi, materijali, nakit, posuše, ševširi, krasni predmeti ukrašeni turskim vezom, vezeni zlatom ili srebrom, srebrom obložene kutijice ili sanduci… Sve je to bilo relativno jeftino jer bosanski narod – Turci, pravoslavci i katolici nisu bili lakomi i gulikože, živjeli su skromno i umjereno, nisu se bogatili, živjeli su od danas do sutra, zadovoljavali se sasvim malim zaradama, a uz sve to su bili sretni i zadovoljni. (…)”

Danas, kao što znamo, nije više tako, jer postoje i lakomi i gulikože, i oni koji su se obogatili, i oni koji se i dalje bogate. Ali, pravo bogatstvo su knjige poput ove. U kojima stvarni ljudi od zaborava čuvaju živote stvarni ljudi. A bogatstvo, narodi i ratovi, sve to prođe. Baš kao u knjizi Sjećanja na Bosnu.