Krajem 2012. godine odbrana Jovice Stanišića i Franka Simatovića započela je u Haškom tribunalu sa izvođenjem svjedoka koji dokazuju kako paravojne formacije koje su počinile ratne zločine na području BiH i Hrvatske nisu bile pod kontrolom Beograda, odnosno Državne bezbednosti Srbije koju su vodili Stanišić i njegov zamjenik Simatović.

U maju 2003. tadašnja glavna tužiteljica Tribunala Carla del Ponte je potpisala optužnicu protiv Stanišića i Simatovića u kojoj se terete da su odgovorni za ratne zločine koje su od sredine 1991. do kraja 1995. u Hrvatskoj i BiH počinile specijalne jedinice Državne bezbednosti Srbije, odnosno tajne i paravojne formacije stvorene “uz pomoć ili od strane DB Srbije, u svrhu izvođenja specijalnih vojnih akcija u Hrvatskoj i BiH” među kojima su Crvene beretke, Jedinica za specijalne operacije (JSO), Jedinica za antiteroristička djelovanja, Arkanovi tigrovi, Martićeva policija i Milicija SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema.

Prema optužnici, Stanišić i Simatović su “usmjeravali, organizirali, opremali, trenirali, naoružali i djelomično finansirali” te jedinice koje su, zajedno sa bivšom JNA, Vojskom Srpske Krajine (VSK) i Vojskom Republike Srpske, zatim paravojnim formacijama iz Srbije, Krajine i Republike Srpske, napadale na gradove i sela u Hrvatskoj i BiH, gdje su počinile brojne zločine.

Na platnom spisku DB-a Srbije

Uz pomoć svjedoka odbrana Stanišića i Simatovića pokušala je dokazati da je Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana u septembru 1995. bila podčinjena MUP-u Republike Srpske. Kao dokaz ovoj tvrdnji priložili su depešu tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova RS-a Tomislava Kovača od 20.9.1995. u kojoj se naređuje da se Arkan rasporedi u zajednički štab vojske i policije bosanskih Srba. Na ovo je tužitelj sudu predočio platni spisak iz septembra 1995. iz kojeg se jasno vidi da je DB Srbije isplaćivala dnevnice i Arkanu i pripadnicima njegove jedinice.

Svjedok odbrane Jovice Stanišića Srđan Grekulović, bivši visoki oficir MUP-a Srbije i komandant 36. odreda Posebnih jedinica policije, koji je tvrdio da policija i DB nisu ništa imali s paravojnim jedinicama, rekao je da je “zbunjen” ovim dokazom i da su “vjerojatno pripadali i jednima i drugima”. Krajem augusta 1995. na sastanku Resora javne bezbednosti koji je vodio načelnik Radovan Stojičić Badža odlučeno je da se 400 pripadnika Posebnih jedinica policije (PJP) pošalje u Republiku Srpsku kao ispomoć tadašnjem MUP-u u operaciji “Kosovski božur”.

Uz pomoć svjedoka odbrana Stanišića i Simatovića pokušala je dokazati da je Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana u septembru 1995. bila podčinjena MUP-u Republike Srpske. Kao dokaz ovoj tvrdnji priložili su depešu tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova RS-a Tomislava Kovača od 20.9.1995. u kojoj se naređuje da se Arkan rasporedi u zajednički štab vojske i policije bosanskih Srba. Na ovo je tužitelj sudu predočio platni spisak iz septembra 1995. iz kojeg se jasno vidi da je DB Srbije isplaćivala dnevnice i Arkanu i pripadnicima njegove jedinice

Grekulović je potvrdio ovu odluku kao i da je on postavljen na čelo te jedinice, objašnjavajući da je to urađeno kako bi se “pokazalo da Srbija pomaže stanovništvu Republike Srpske, a ne da im je, kako se tada smatralo, okrenula leđa”. Policajci iz Srbije kolegama u RS-u su osim u provođenju redovnih zadataka trebali pomoći i oko hapšenja dezertera i bili su, kako je ispričao Grekulović, raspoređeni u centrima bezbjednosti u Banja Luci, Doboju i Prijedoru gdje su ostali 47 dana.

Međutim, tvrdnje o “redovnim zadacima” osporio je tužitelj dokazima iz dnevnika Ratka Mladića u kojima se navodi sastanak od 30.5.1995. kada je Jovica Stanišić rekao Mladiću da je “poslao 400 policajaca da pomognu u odbrani Sanskog Mosta i Novigrada”. Grekulović nije ni pokušao ovo osporiti dodajući da pretpostavlja da su pripadnici PJP-a poslati u BiH tako što je Stanišić zamolio ministra policije da to učini.

Stanišićeva odbrana kao svjedoka (oko Mladićevih dnevnika) ispitivala je Manojla Milovanovića, koji je rekao da je s Mladićem sjedio za istim stolom i svakodnevno prisustvovao sastancima Glavnog štaba zbog čega mu je poznato da je Mladić, kao svako profesionalno vojno lice uredno vodio zabilješke. Svojim iskazom Milovanović je dokazivao da su se obračunavali sa paravojnim jedinicama i vraćali ih u Srbiju navodeći kao primjer “dobrovoljce kapetana Dragana Vasiljkovića” koji su bili u selu Divič kod Zvornika odakle ih je, tvrdi, “lično rasturio” i vratio u Srbiju po Mladićevom naređenju.

Slobodan Milošević, Karadžić i Fikret Abdić

U Mladićevim dnevnicima se spominje i paravojna jedinica Panteri Ljubiše Savića Mauzera, za koju Milovanović tvrdi da je stavljena pod komandu VRS-a, dok je tzv. Žućina grupa također vraćena u Srbiju, a Arkan je svoju jedinicu, odbijajući da se stavi pod kontrolu VRS-a, sam vratio u Srbiju. U Mladićevim dnevnicima se spominju i Crvene beretke, no Milovanović je rekao da o njima nije puno znao i da ih je sreo samo jednom kada je u zapadnoj Bosni kod Velike Kladuše 1995. razgovarao sa “gospodinom Simatovićem i još jednim pukovnikom”.

Tužitelj je naveo da su 1995. u zapadnoj BiH djelovale policijske i paravojne jedinice iz Srbije koje je kontrolirala DB. Milovanović je priznao da su ga 1995. posjetili Dragan Filipović i pukovnik Božović (sa crnogorskim akcentom) iz srpske tajne službe najavljujući mu dolazak 900 policajaca iz Srbije, ali “ti policajci nikada nisu došli, pojavilo se 300 arkanovaca na čelu sa Željkom Ražnatovićem”. No, kad mu je tužitelj predočio da Mladić u svojim dnevnicima piše da je Stanišić 30.9.1995. poslao 400 policajaca za pomoć u borbama oko Sanskog Mosta i Novigrada, Milovanović je prvo rekao da ne zna za to, a zatim da je morao promijeniti mišljenje nakon predočenog dokaza.

Stanišićev advokat dalje je uz pomoć Milovanovićevog svjedočenja pokušavao dokazati da Mladićeve zabilješke nemaju smisla i da nisu realizirane u praksi. Kao primjer je naveo sastanak iz decembra 1993. kada je Stanišić obećao pomoć od 100 do 120 policajaca za borbene potrebe VRS-a, na šta je Milovanović rekao da nisu poslati policajci već “pripadnici 72. brigade Specijalnog korpusa VJ koji su nosili crvene beretke”.

Policajci iz Srbije kolegama u RS-u su osim u provođenju redovnih zadataka trebali pomoći i oko hapšenja dezertera i bili su, kako je ispričao Grekulović, raspoređeni u centrima bezbjednosti u Banja Luci, Doboju i Prijedoru gdje su ostali 47 dana. Međutim, tvrdnje o “redovnim zadacima” osporio je tužitelj dokazima iz dnevnika Ratka Mladića u kojima se navodi sastanak od 30.5.1995. kada je Jovica Stanišić rekao Mladiću da je “poslao 400 policajaca da pomognu u odbrani Sanskog Mosta i Novigrada”

Uz tvrdnje da ne zna ko je pozvao, odnosno poslao Arkana u Bosansku Krajinu, Milovanović je ispričao da se sa njim susreo u to vrijeme i da mu je on tvrdio da je došao po Karadžićevom odobrenju, ali nije imao pisani dokument koji bi to potvrdio. Dalje je ispričao da su arkanovci učestvovali samo u hvatanju vojnih dezertera, a Grekulović je samo nekoliko dana ranije tvrdio suprotno.

Borislav Pelević, nekadašnji pripadnik Srpske dobrovoljačke garde, inače aktuelni poslanik u Skupštini Srbije, u Haškom tribunalu je tvrdio da je “u rukama držao šifrovani poziv Biljane Plavšić Arkanovim borcima da zaštite Srbe u Bijeljini” kao i da se po njenom nalogu učestvovali u “oslobađanju” Zvornika. Odbrana je kao dokaz priložila više fotografija na kojima je Ražnatović sa Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Goranom Hadžićem...

Sve vrijeme svog iskaza Pelević je negirao bilo kakav uticaj DB-a Srbije na SDG tvrdeći da je Garda nakon povratka iz Krajine krajem 1993. rasformirana. Po njemu, Arkan ju je ponovo okupio u novembru 1994. nakon što su Slobodan Milošević, Karadžić i Fikret Abdić na zajedničkom sastanku dogovorili da se u Cazinsku krajinu pošalju instruktori koji će obučavati Abdićeve vojnike za borbe protiv Armije BiH. Nakon toga su arkanovci otišli u Veliku Kladušu gdje su, po tvrdnjama svjedoka, dnevnice dobijali od Fikreta Abdića.

Osim u Krajini, po Pelevićevom svjedočenju Arkanova Garda je još dva puta bila u BiH i to na Karadžićev poziv: prvi put u ljeto 1995. na planini Treskavici kod Sarajeva, a drugi put u septembru i oktobru 1995. u Banjalučkoj regiji. Dodao je da su za zasluge pojedinci iz Garde u RS-u dobili penzije, a Karadžić je nakon rata odlikovao neke od preživjelih među kojima Arkana (1996. mu je dodijelio Karađorđevu zvijezdu) i Pelevića dodjeljujući mu orden Miloša Obilića.

Obavještajni i drugi vojni dokumeti

Reynaud Theunens, vojni vještak tužiteljstva, u svom izvještaju se bavio pitanjem kontrole paravojnih jedinica od strane DB-a Srbije. Svjedočeći u Tribunalu izjavio je da je DBV Srbije u punoj mjeri kontrolirala Crvene beretke, a nad formacijama Željka Ražnatovića Arkana i kapetana Dragana Vasiljkovića imala “stanovit stupanj nadzora, odnosno uticaja”. Prema vojnoj i policijskoj dokumentaciji koju je pregledao tokom pisanja izvještaja ovaj belgijski vještak je zaključio da je MUP Srbije “tolerisao postojanje stranačkih paravojnih jedinica”, a da su neke od njih, poput onih koje je osnovala Srpska radikalna stranka ili Srpski pokret obnove, srpske vlasti obučavale i naoružavale.

Vještak dalje tvrdi da su značajni dokazi o ulozi jedinica pod njihovom kontrolom u ratovima u Hrvatskoj i BiH sadržani u obavještajnim i drugim vojnim dokumentima. U vojnom obavještajnom izvještaju iz 1996. stoji da su pod kontrolom DB-a i MUP-a Srbije, u Hrvatskoj i BiH djelovale sljedeće formacije: Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, specijalci Vasilija Mijovića, Crvene beretke pod komandom Živojina Ivanovića Crnogorca i jedinica Slobodana Medića Boce. Arkanovci se u depeši Ratka Mladića od 23.9.1995. optužuju za “likvidacije lojalnih Muslimana u Sanskom Mostu”, a u jednom dokumentu JNA im se pripisuje odgovornost za događaje u Zvorniku u aprilu 1992. Vještak je dalje rekao da je jedinica Škorpioni MUP-a Srbije u ljeto 1995. angažirana na području Trnova.

Kao dokaz tome Tunens je ukazao na dokument od 1. jula 1995. u kojem Mladić odobrava upotrebu helikoptera za evakuaciju ranjenih pripadnika srpskog MUP-a sa područja Trnova. Ovaj vještak je u svom ekspertskom izvještaju o ratnoj ulozi Stanišiča i Simatovića naveo da je policija po Zakonu o odbrani i Ustavu Republike Srbije bila dužna da spriječi djelovanje svih jedinica koje su oformljene bez odobrenja državnih organa. No, umjesto toga, policija je, tvrdi Tunens, u najmanju ruku blagonaklono gledala na njihovo postojanje, a često ih kontrolirala i snabdijevala oružjem i opremom.

U Mladićevim dnevnicima se spominje i paravojna jedinica Panteri Ljubiše Savića Mauzera, za koju Milovanović tvrdi da je stavljena pod komandu VRS-a, dok je tzv. Žućina grupa također vraćena u Srbiju, a Arkan je svoju jedinicu, odbijajući da se stavi pod kontrolu VRS-a, sam vratio u Srbiju. U Mladićevim dnevnicima se spominju i Crvene beretke, no Milovanović je rekao da o njima nije puno znao i da ih je sreo samo jednom kada je u zapadnoj Bosni kod Velike Kladuše 1995. razgovarao sa “gospodinom Simatovićem i još jednim pukovnikom”

Policijski inspektor Gvozden Gagić, svjedočeći u odbranu Jovice Stanišića, ustvrdio je da Škorpioni (jedinica odgovorna za ubistva Bošnjaka u Trnovu) nisu bili pripadnici službe DB ni MUP-a Srbije. U optužnici Haškog tribunala Škorpioni su bili specijalna jedinica DB-a Srbije koja je po nalogu Jovice Stanišića i Franka Simatovića iz baze u Ðeletovcima, u Istočnoj Slavoniji, početkom jula 1995. upućena u BiH, u Trnovo. Po tužiteljima neki muškarci i dječaci, zarobljeni nakon pada Srebrenice, odvedeni su u bazu Škorpiona u Trnovu odakle su šestorica zarobljenika, po naređenju Slobodana Medića Boce, odvedena na izolirano područje i strijeljana, što je snimljeno i kamerom.

Svjedok Gagić, koji je poslije rata bio načelnik službe za otkrivanje ratnih zločina u Srbiji, tvrdi da je učestvovao u hapšenju Škorpiona ali nikad tokom razgovora sa osumnjičenima nije čuo da su bili pod kontrolom DB-a. Po njemu je Škorpione plaćala Naftna industrija i Ministarstvo odbrane RSK, a u BiH su upućeni po nalogu pomoćnika ministra odbrane RSK Milana Milanovića Mrguda. Ove informacije je Gagić, kako je sam ispričao, dobio od tužitelja u Beogradu kad je počeo da radi na predmetu Škorpiona. Na pitanje tužitelja da li je znao da su Škorpioni podnosili izvještaje Vasiliju Mijoviću, uposleniku DB-a, Gagić je odgovorio da je to saznao iz zapisnika sa beogradskog suđenja Škorpionima te da on tokom istrage, koju je radio, nije ni tražio njihovu vezu sa MUP-om Srbije.

Prema beogradskoj presudi Škorpioni nisu imali veze s državom Srbijom, naprotiv, njih je osnovala Naftna industrija Krajine i tek 1993. ova jedinica dolazi pod ingerenciju vojnih vlasti RSK, a 1996. postaje dio rezervnog sastava MUP-a Srbije i 1999. ulazi i formalno pod kontrolu srpske policijske vlasti. U ljeto 1995, kako je rekla sutkinja Gordana Božilović-Petrović, kad su pobijena šestorica Srebreničana, Škorpioni su otišli u ispomoć snagama Republike Srpske, te su bili podređeni njima i Srbija sa njima tada nema nikakve veze.

Borislav Pelević, nekadašnji pripadnik Srpske dobrovoljačke garde, inače aktuelni poslanik u Skupštini Srbije, u Haškom tribunalu je tvrdio da je “u rukama držao šifrovani poziv Biljane Plavšić Arkanovim borcima da zaštite Srbe u Bijeljini” kao i da se po njenom nalogu učestvovali u “oslobađanju” Zvornika. Odbrana je kao dokaz priložila više fotografija na kojima je Ražnatović sa Radovanom Karadžićem, Biljanom Plavšić, Goranom Hadžićem...

Pero Petrašević jedini optuženi koji je priznao zločin i pokajao se tada je rekao: “Majke, izgovoriću ovu istorijsku rečenicu, zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi sa njima. Samo da znate, vaša deca ničim nisu izazvala niti zaslužila ovu smrt. Ubili smo ih zato što su bili muslimani. Izvršavao sam naređenja.”

Njegov komandant od koga je i primio naređenje, Aleksandar Medić, zvani Boca, na suđenju je izjavio: “Volim samo tri stvari u životu: pičku, pušku i državu.”

Goran Stoparić, bivši pripadnik jedinice Škorpioni, u Haškom tribunalu, na suđenju Stanišiću i Simatoviću je rekao da je tokom 1994. i 1995. platu primao iz tri dijela: “Od Naftne kompanije, Državne bezbednosti Srbije i treći od komandanta Boce lično”. Ispričao je i kako se prikrivala veza sa Srbijom: u jedinici je moralo da bude bar 60 odsto krajinskih i bosanskih Srba i najviše 40 odsto specijalaca iz Srbije što je on saznao “od Boce kada je ovaj odbio predlog o prihvatanju deset specijalaca iz Niša”. Medić je tada, po Stopariću, objasnio da većina mora biti van Srbije, kako bi se moglo reći da se radi o jedinici RSK ili Republike Srpske u kojoj, doduše, ima i nešto srpskih dobrovoljaca.

(Dani, 24.2.2012.)