Godine prolaze, a rat se čini sve bližim

: Goran Vojnović

Na pitanje – “šta je današnje Sarajevo” – ne postoji jedan odgovor. Niti je do više odgovora moguće doći na jedan način. Grad je kompleksna materija, i za njegovo kritičko promišljanje postoje preduvjeti: radoznalost i dobra namjera su pri vrhu te liste. Slovenački pisac i filmski reditelj Goran Vojnović, autor hit romana “Čefuri, napolje”, i dobitnik tri nagrade za najbolji roman “Kresnik”, u okviru festivala Bookstan je bio gost Sarajeva, i u svojoj kolumni za ljubljanski Dnevnik iznio je vrlo zanimljivo promišljanje Sarajeva danas: to je grad umoran od umora
                                            E, to smo ti mi. Od malih snova. Znam ja nas, jebo ti nas.
                                                                                     Donald Meerbach

U sarajevskom Muzeju ratnog djetinjstva, najdirljivijoj i originalnoj posveti trogodišnjoj opsadi grada, na djedovoj ljuljaški na kojoj se ljuljao njegov unuk u skloništu, u nekoliko puta produženim pantalonama, koje su morale rasti skupa s dječakom koji ih je nosio, kolekciji paketa iz humanitarne pomoći i brojnih drugih predmeta, s kojima mlade Sarajlije povezuju odrastanje u ratu, izložena je i voštana jabuka. Na njoj se vide zubni otisci dječaka koji je na kraju rata zagrizao, iako je voštana jabuka vidno manja od prave i vrlo neprirodno sija. A o jabukama je dječak mogao slušati tu i tamo šta o njima imaju reći stariji, možda mu je neko od njih katkad nacrtao, kako je nekom drugom dječaku sestra crtala Disneyeve junake, a možda je dječak u knjizi vidio nacrtanu jabuku u dječjoj knjizi, ali je nije okusio.

Poruka

Voštana jabuka je, zapravo, poruka Muzeja ratnog djetinjstva, ona sumira tri duge izgubljene godine u odrastanju bezbroj djece, sretne djece koja su preživjela rat i danas se toga sjećaju, ali koji svoje tri godine po podrumima i skloništima nikada ne mogu nadoknaditi. Oni, naime, nikada neće moći pojesti jabuke, koje nisu pojeli u ratu.

Sarajevo izdaleka liči na grad od nekada: tu su ulice i kuće, trgovine i tramvaji, a što mu više prilaziš, jači je osjećaj da umjesto grada podno Trebevića leži još jedno veliko sjećanje. Ratno sjećanje
Nakon nekoliko godina, a prije par dana ponovo sam posjetio Sarajevo i u obilasku grada mi je palo na pamet da je taj tužni grad jedna velika voštana jabuka. Koju su nakon rata na poklon dobili njegovi preživjeli stanovnici. Zaboravili su u tri godine, ili su bili premladi, da bi znali kako izgleda grad i kako u njemu treba živjeti, pa su oduševljeno zagrizli u voštani grad, koji se našao u njihovim rukama. Sarajevo izdaleka liči na grad od nekada: tu su ulice i kuće, trgovine i tramvaji, a što mu više prilaziš, jači je osjećaj da umjesto grada podno Trebevića leži još jedno veliko sjećanje. Ratno sjećanje. 

Više se radi o tome da je nekadašnji višeslojni identitet grada, iz kojeg je 1914. krenuo raspad jednog mogućeg svijeta, grada u kojem je jevrejska sveta knjiga, sarajevska Hagada, zaslugom katolika i muslimana preživjela naciste i četničke bombe, grada u kojem su se dogodili Indexi i Mirza Delibašić i Novi primitivizam i Olimpijada i Dario Džamonja, grada iz ranih filmova Emira Kusturice, uzmakao pred zagušenim identiteom opkoljenog, ubijenog grada
I ne radi se samo o tome da je u gradu još i danas puno vidnih tragova besmislenog, obijesnog pucanja i ubijanja, niti da su, uz časne izuzetke ćevabdžinica i buregdžinica, i crkava, sinagoga, i džamija, skoro sve gradske znamenitosti posredno ili neposredno povezane s iskustvom prošlog rata, a radoznaliji turisti više ili manje kruže oko tunela kroz koji se u ratu bježalo iz grada, izložbu o srebreničkom genocidu i Muzeju opsade.
 
Više se radi o tome da je nekadašnji višeslojni identitet grada, iz kojeg je 1914. krenuo raspad jednog mogućeg svijeta, grada u kojem je jevrejska sveta knjiga, sarajevska Hagada, zaslugom katolika i muslimana preživjela naciste i četničke bombe, grada u kojem su se dogodili Indexi i Mirza Delibašić i Novi primitivizam i Olimpijada i Dario Džamonja, grada iz ranih filmova Emira Kusturice, uzmakao pred zagušenim identiteom opkoljenog, ubijenog grada.

Glas rata i Glas Sarajeva

O tome na jedan način pripovijeda i sarajevski pjesnik i pisac Ahmed Burić – Bure u svom prvom, nedavno objavljenom romanu “Tebi šega što se zovem Donald”. To je neumoljiv portret voljenog, a smrtno ranjenog grada, pripovijest ratnog veterana Donalda Meerbacha, ispričana u prvom licu. Glavni lik je po ocu Nijemac, ali je Sarajlija, i njegov je život, što Sarajliji svakako i odgovara, neprekinut niz tragikomičnih priča koje Donald, u dugoj, pijanoj noći, pripovijeda piscu. U Donaldovim pričama Sarajevo i rat se neprestano proigravaju. Donald je glas rata i glas Sarajeva.

I, svakim dolaskom biva sve gore. Godine prolaze, a rat se u Sarajevu čini sve bližim. I otisci zuba u vosku postaju sve vidljiviji. I uvijek u zraku visi to neizgovoreno pitanje, hoće li se taj rat ikada završiti, prije nego opet počne?
I glas Sarajeva na jednom mjestu kaže: “Vjeruješ li mi da jedino nedjeljom hodam Sarajevom? Kad nikog nema. Onda mi grad izgleda tako, k’o nekad. Samo mi kuće manje nego kad smo bili djeca, mi narasli, šta li je. A od malog – vazda malo. A u malom se čovjek brzo osili. Ili propadne.”

Burićev roman sam čitao dok sam bio u gradu i možda sam nehotice pomiješao utiske iz knjige i iz grada, pa činim štetu ili jednome ili drugome, ali barem kad sam ja u pitanju, nikad mi nije uspjelo doći do onog Sarajeva koje živi u pričama iz nekih boljih vremena, i koje – kao što neke Sarajlije uvjeravaju sebe i nas – još uvijek živi tamo negdje na Miljacki. Uvijek sam sretao neke umorne, nerijetko mračne duše, u boli, koja je kao čuvar plaže u zimskom periodu stala na konopcu, i onda kad su se lica Sarajlija smijala. Sarajevo je, barem ga ja tako doživljavam, grad umoran od umora. Grad iživljene iživljenosti.

I glas Sarajeva na jednom mjestu kaže: “Vjeruješ li mi da jedino nedjeljom hodam Sarajevom? Kad nikog nema. Onda mi grad izgleda tako, k’o nekad. Samo mi kuće manje nego kad smo bili djeca, mi narasli, šta li je. A od malog – vazda malo. A u malom se čovjek brzo osili. Ili propadne”
I, svakim dolaskom biva sve gore. Godine prolaze, a rat se u Sarajevu čini sve bližim. I otisci zuba u vosku postaju sve vidljiviji. I uvijek u zraku visi to neizgovoreno pitanje, hoće li se taj rat ikada završiti, prije nego opet počne?

A ljudi dolaze. Dolaze onjušiti zagnojene rane. Palom gradu prebrojavati njegova slomljena rebra. I ja ne mogu a da ne odem tamo. Uvijek me iznova nešto tamo odvuče i sarajevska fantomska bol boli i mene. Jer je Sarajevo jedan od onih rijetkih gradova za koje mi ne uspijeva da budem ravnodušan prema njima, čak i kad bih to želio. Jer sam i ja jednom zagrizao u taj grad od voska, misleći da je pravi.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*