Obilježene su 22. godine od genocida u Srebrenici. Duga, tiha povorka je sa svih strana došla u malo mjesto u Bosni koje je svijetu postalo poznato zbog užasne nesreće koja ga je zadesila. U samo nekoliko dana ugašeno je života toliko da ih zemlja pod kojom su, oplakuje dok je svijeta. Zna se tačan broj, ali on nije mjerilo zločina koji se dogodio. Nije jer je jedan oduzeti život, oduzeta budućnost, mladost... već dovoljno strašan čin, svaki sljedeći je samo još veća tragedija. Mnoge od tih duša ni danas, toliko godina poslije, nisu uspjele pronaći svoj smiraj. Oni što su ostali živi, žive za to da ih pronađu, da dožive to da se opet sretnu sa najmilijima i pokopaju ih, onako kako svako živo biće zaslužuje da bude ispraćeno u svoj vječni dom.

Duboka rana

Srebrenica je nakon 11. jula ’95. postala mrlja na obrazu cijeloga svijeta, a Bosni duboka rana koja nikako da zacijeli. Postala je simbol ljudske nesreće i stradanja, ali i zla koje u čovjeku čuči, prikriveno, iskeženih zuba, čekajući da namiriše krv pa da krene u svoj krvavi pohod. Srebrenica je najveći zločin protiv čovječnosti nakon Drugog svjetskog rata. Vjerujem da su i tada, nakon holokausta, svi mislili da se takve stvari više nikada neče ponoviti. Da smo postali pametniji, da smo shvatili koliko je ubijanje drugih samo, jer nisu mi, strašno i besmisleno... Ipak, tek pola vijeka nakon tog dugog i teškog rata i sreće što je egzekutor mrtav, pojavili su se neki novi Hitleri. Neki drugi, nama bliži, podjednako strašni ljudi sakriveni iza odijela i politike koji su odlučili da svoju morbidnu ideologiju sprovedu u djelo.

Nažalost, uspjeli su; možda ne da eliminišu sve koji nisu bili podobni, i koji nisu bili “njihovi”, ali su uspjeli da rastave porodice, da oduzmu živote, da nanesu bol i štetu koja nikada neće moći biti ispravljena. Ubijeni su muškarci i dječaci. Stradale su žene i djevojčice koje su bile nemoćne pred okrutnom rukom neprijatelja. A zašto? Šta god rekli, o čemu god počeli razmišljati, kada čujemo govore umova s početka devedesetih koji stoje iza ovoga rata, priča se uvijek svodi na isto; želja da se osvete za nešto što se dogodilo prije pet stotina godina i da vrate “svoju” zemlju “svojim” ljudima.

Puštamo da nas vode plitke emocije, pa iz inata, ili mržnje, ili bijesa, govorimo svašta, a sve što kažemo, negdje, u nekm paralelnom uvinerzumu biva zabilježeno. Te riječi uvijek nekoga zabole, nekoga naljute, a nekoga, ako je dovoljno lud ili zao, natjeraju da djeluje. Ili mu samo daju, za njega dovoljan, razlog.

Bez puno filozofiranja, stvar je sljedeća. Ljudi koji su odlučili da sebe proglase predstavnicima i spasiteljima svih Srba su odlučili da pobiju Muslimane u Bosni i Hercegovini jer su ih te poturice 500 godina držale kao zarobljenike i tjerale na kojekave nečovječne i ponižavajuće stvari! Jedina istina u svemu tome je da je Osmansko carstvo stvarno vladalo na području Bosne gotovo pet stotina godina. Sve ostalo je lažna ideologija na kojoj su ti isti ljudi izgradili sve.

Ponekad olako shvatamo historiju. Ponekad mislimo kako o prošlosti imamo pravo govoriti kako god želimo, čak i sa sviješću da stvari koje pričamo nisu uvijek istina. A upravo je to pogrešno tumačenje i izvrtanje historije (u kojoj niko od nas nije niti živio, niti je se sjećamo, niti imamo išta od nje; osim zanosne ili barem interesantne arhitekture i kulture koja nam je ostala od svih osvajača koji su prošli kroz našu malu, lijepu, napaćenu zemlju). Puštamo da nas vode plitke emocije, pa iz inata, ili mržnje, ili bijesa, govorimo svašta, a sve što kažemo, negdje, u nekm paralelnom uvinerzumu biva zabilježeno. Te riječi uvijek nekoga zabole, nekoga naljute, a nekoga, ako je dovoljno lud ili zao, natjeraju da djeluje. Ili mu samo daju, za njega dovoljan, razlog.

Koliko je zaborav opasan

Srebrenica nije posljednje mjesto na zemlji u kojem je zlo probuđeno. Danas, dok se mi prisjećamo užasa koji su nedužni ljudi preživjeli u “našem” ratu, na drugom kraju svijeta, podjednako nedužni ljudi, žive jednako strašne sudbine u “njihovom” ratu koji nisu ni tražili ni birali. Rogingya narod je, po UN-ovim podacima, najmanja etnička skupina na svijetu. Oni su muslimani iz Mijanmara koji stoljećima žive na tim prostorima. Ipak, više od milion pripadnika ove skupine u svojoj zemlji živi bez državljanstva kojeg su lišeni sedamdesetih godina od strane burmanske vlasti. Od tog trenutka, njih se progoni, ubija i nad njima se, jednom riječju, vrlo podmuklo, vrši genocid.

Nakon što im je oduzeto državljanstvo, ostali su bez svih socijalnih, građanskih i ljudskih prava. Lišeni su svega što jednom čovjeku pripada po rođenju i gurnuti na marginu. Potpuno su isključeni iz civilnog društva u kojem su živjeli generacijama. Ono što se njima događa je zastrašujuće, događa se svaki dan već godinama, a niko za to ne odgovara. A ono što je možda još i strašnije od toga, jeste činjenica da se za njih gotovo i ne zna. Mogu da viču ali uzalud, glas im se ne čuje; ne znamo ni odakle dolazi. Svijet je za njih nijem. Vlast negira bilo kakvu upotrebu sile nad Rohingyama, tvrdeći da im nikakva prava nisu uskraćena, a ostali to prihvataju i klimaju glavom, valjda se tješeći kako to svakako nije njihova stvar i misleći kako je lakše prihvatiti laž nego se boriti za istinu.

Kada se nama desilo to što se desilo, ne ponovilo se, shvatili smo koliko je zaborav opasan, koliko je istina važna, jer, čovjek dođe u situaciju, da je ta istina još jedino vrijedno što ima od života. Ali, to što pamtimo naše, što osjećamo bol naših sunarodnjaka, što razumijemo ili pokušavamo razumjeti razmjere užasa kroz koji su prošli svi na svoj način tih raznih godina, ne znači da se trebamo staviti u poziciju žrtve i okrenuti leđa svemu drugom.

Nikada ne smijemo zaboraviti da se u svakom trenutku, historija negdje ponavlja. Moramo biti svjesni surovosti svijeta u kojem živimo i znati šta se dešava i preko mora i okeana, i iza zamandaljenih vrata. Jer, samo ako smo toga svjesni, možemo se nadati nečemu, bilo čemu. I baš zato, ako već ovi ljudi u dalekom Mijanmaru ne mogu da viču, onda je naša dužnost da govorimo za njih i o njima, i budemo sretni što imamo tu mogućnost. Jer, dok govorimo, možemo da se nadamo da će se nešto promijeniti. Možemo da se molimo da kada kažu: “Nikada više!”, da će stvarno biti nikada više.