Bošnjačka djeca – jer smo razdvajanje djece već prihvatili, zar ne? – neće imati priliku čak ni na onaj komad istine o proteklom ratu koji je trebalo da dobiju. Onaj koji srpska djeca, kako izgleda vizija ministra Maleševića, ne bi ni smjela ugledati. Malešević je izričit – priča o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva ne može, ali priča o genocidu nad Srbima u NDH i Drugom svjetskom ratu može!
Prva sedmica juna donijela je epsku sliku obrazovnog sistema u Republici Srpskoj. Dane Malešević, ministar prosvjete i kulture u Vladi RS, izjavio je da se u školama u RS neće učiti udžbenici nacionalne grupe predmeta iz Federacije BiH, ukoliko budu uključivali lekcije u kojima se spominje “opsada Sarajeva” i “genocid u Srebrenici”.
“Ministarstvо prosvjete i kulture samo poštujе dogovor i preporuke OSCE-a o stavljanju embarga na proučavanje rata u Bosni i Hercegovini, tako da se djeca ne bi opterećivala temom, ali to je u njihovom najboljem interesu i interesu zdravog suživota u cijeloj BiH”, rekao je Malešević.
O ratu se neće govoriti, ili bar ne kako bi trebalo
Odluku je obrazložio pozivajući se na sporazum iz 2002. godine, koji su potpisali svi ministri obrazovanja u BiH, pa je dogovoreno da u udžbenicima neće biti lekcija o prethodnom ratu.
Niko udžbenike iz Federacije još uvijek nije pročitao, ali hoće. Ukoliko u tim udžbenicima bude uočio išta neprihvatljivo za Republiku Srpsku, Republički pedagoški zavod o tome će obavijestiti Ministarstvo prosvjete i kulture RS. Nakon toga, Ministarstvo će odlučiti je li taj udžbenik prikladan za nastavni plan i program ili nije
U izjavi za TV N1, Jonathan Moore, šef misije OSCE-a u BiH, rekao je da ne može potvrditi u kakvom je stanju taj sporazum: “Jasno je da ima previše politike u obrazovanju i želimo vidjeti više pozitivnih stvari, više računara, škola u dobrom stanju i daleko manje politike.”
Predrag Damjanović, direktor Republičkog pedagoškog zavoda predstavio je nešto širu sliku. Naime, niko udžbenike iz Federacije još uvijek nije pročitao, ali hoće. Ukoliko u tim udžbenicima bude uočio išta neprihvatljivo za Republiku Srpsku, Republički pedagoški zavod o tome će obavijestiti Ministarstvo prosvjete i kulture RS. Nakon toga, Ministarstvo će odlučiti je li taj udžbenik prikladan za nastavni plan i program ili nije.
Potencijalna zabrana udžbenika odnosi se na 22 škole u kojima “bošnjačka djeca” – kako kaže ministar Malešević, prate nastavu prema programu nacionalne grupe predmeta iz Kantona Sarajevo.
No, zar se može vjerodostojnost udžbenika provjeravati tako što će se ustanoviti da li nekoj strani odgovara ili ne odgovara? Ima li u alatima Republičkog pedagoškog zavoda ijedan ključ ocjene udžbenika koji nije nacionalni?
Prije nego je pročitao ijedan od tih udžbenika, ministar Malešević ustvrdio je da udžbenici u kojima se izučava “opsada Sarajeva” ili “genocid u Srebrenici” neće biti izučavani u školama u RS.
Time ostavlja prostor za pitanje kako je moguće da tek tako vlasti RS vjeruju da su udžbenici iz FBiH loši zato što saznanja koja donose ne odgovaraju djeci u RS? Ukoliko, slučajno, ministar Malešević ne smatra da su udžbenici u FBiH sami po sebi nekvalitetni, zato što su iz Federacije, onda je stvar još komplikovanija. Onda ministar Malešević i predsjednik Dodik nemaju problem sa udžbenicima iz FBiH, nego sa istinom i činjenicama.
S one strane istine
Odatle je jasno da ministru Maleševiću nije problem što bi djeca u RS-u izučavala rat, opsade, genocide progone i istrebljenja, i što su suviše mali da im o tome govore, nego je problem da u poziciji ugroženih, žrtava ili preživjelih bude bilo ko osim Srba. Malešević je izričit – priča o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva ne može, ali priča o genocidu nad Srbima u NDH i Drugom svjetskom ratu može! Nisu ti udžbenici problematični zbog toga što djecu zamaraju takve teme, nego zato što su “federalni” i “iz njihovog ugla”.
Bošnjačka djeca u RS koja nastavu iz nacionalne grupe predmeta pohađaju prema nastavnom planu i programu iz Kantona Sarajevo, neće imati priliku čitati u udžbenicima o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. Svoj ostaloj djeci ta su saznanja nedokučiva unutar obrazovnog sistema, jer ni udžbenici u RS-a neće se baviti lekcijama opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici.
Ministru
Maleševiću nije problem što bi djeca u RS-u izučavala rat, opsade,
genocide progone i istrebljenja, i što su suviše mali da im o tome
govore, nego je problem da u poziciji ugroženih, žrtava ili preživjelih
bude bilo ko osim Srba. Malešević je izričit – priča o genocidu u
Srebrenici i opsadi Sarajeva ne može, ali priča o genocidu nad Srbima u
NDH i Drugom svjetskom ratu može. Nisu ti udžbenici problematički zbog
toga što djecu zamaraju takve teme, nego zato što su “federalni” i “iz
njihovog ugla”
Ako je vjerovati ministru Maleševiću, onda se u RS neće učiti da su ekstremno militantni mobilisani ili dobrovoljni borci srpske nacionalnosti u režiji Vojske Republike Srpske četiri godine bespoštedno gađali Sarajevo, držeći ga pod potpunom opsadom. Bude li po ministrovom, djeca u RS neće znati da su 11. jula 1995. godine srpske nacionalističke vlasti u Srebrenici završile genocid koji su postepeno provodile u Istočnoj Bosni od 1992. do 1995, čija je eksperimentalna faza počela 30. maja u Prijedoru. Neće biti dostupno saznanje da je genocid planiran upravo u Beogradu, u planu RAM, koji je koristeći sistem prelivnih logora trebalo da razoruža, zatvori i onesposobi oko šezdeset hiljada Bošnjaka u Bosanskoj Krajini. Ima li bolje stvari koju obrazovni sistem Republike Srpske može ostaviti svojim učenicima od nepogrešivog saznanja da je RS najsvjetliji zrak srpske političke misli devedesetih?
U tom narativu postoje neke praznine, i da nisu suštinske vjerovatno bi cijela priča i imala smisla. Naime, vlasti Republike Srpske nisu iskoračile ni dotle da kažu kako je RS u svojim vojno-istražnim centrima i zatvorima zatvarala i mučila Srbe. Kako od njih očekivati da priznaju da su na njenom tlu i radi njenog opstanka ljudi, civili, bili zatvarani, mučeni i ubijani?
Javno mnjenje u Republici Srpskoj odavno je pristalo na takvo pripisivanje i dopisivanje nacionalnih predznaka borbama i žrtvama, i na degradiranje ljudskosti u odnosu na nacionalni predznak. Samo je tako i mogao nastati sjajan školski program za buduće mlade nade, generacije propagandnih urođenika, djece rođene i odrasle u propagandi
Ukoliko se krije da su vlasti RS kažnjavale ili sankcionisale nepodobne ili buntovne Srbe, kako onda ne bi željeli da se sakrije šta se dešavalo nesrbima? Ova pozicija veoma je jednostavna, ali žrtve i preživjeli ne bi se smjeli ni trebali posmatrati kroz nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet. Štaviše, svaki put kad neko počne prebrojavanje jednih, drugih, trećih, osmih i desetih žrtava, uskraćuje im pijetet uzimajući iz njih sve ljudsko, i pripisujući to nacionalnom.
Javno mnjenje u Republici Srpskoj odavno je pristalo na takvo pripisivanje i dopisivanje nacionalnih predznaka borbama i žrtvama, i na degradiranje ljudskosti u odnosu na nacionalni predznak. Samo je tako i mogao nastati “sjajan” školski program za buduće mlade nade, generacije propagandnih urođenika, djece rođene i odrasle u propagandi. Samo tako djeca se mogu naučiti da čovjeka i društvo, u ovom slučaju i BiH, promatraju iz ugla etnoreligijskih podjela i razlika.
Najveći usud Bosne i Hercegovine je što te podjele i razlike ne mogu biti toliko sitne i neznatne koliko entitetska linija može biti tanka, a da ipak razdvaja: umove, misli, riječi, običaje, tradiciju ili udžbenike.
