Kada politički sistem, kultura i društvo jednoj grupi oduzimaju moć, dovedu ih na marginu društva, izvan svih krivulja, statistika, gdje im daleko od fokusa društva najbrutalnijim intstrumentima (čitaj – vjerskim, medijskim, političkim – etiketiranjem, uvredama, prebijanjem, vrijeđanjem, prijetnjama, prozivanjem, ...) uzme dostojanstvo što je zadnji nivo diskriminacije, gdje više nema nazad, gdje više nemaš šta izgubiti, osim života, čija je vrijednost ionako upitna u svim tim okolnostima...

Kada sistem zakaže, kad se dostojanstvo oduzme, ostaje da se vjeruje da će da zatreperi žica solidarnosti na bilo kojem nivou, ono čovječno, što je donekle uvijek dobra slamka spasa za koju volimo da se držimo kad sve ostalo zakaže, sve ostalo u okviru čijih bi nadležnosti trebalo biti rješavanje problema marginaliziranih, ali, daj šta daš, jel’...

Kad feminizam postane fetiš

Možda sam na nekom nivou ljubomoran na ljude kojima je aktivizam – feminizam fetiš, hobi ili prilika za provodadžisanje, ali, s druge strane, svakako sam više ljut i bijesan na sve koji se krevelje po kojekakvim konferencijama, treninzima i raznoraznim skupovima o čemu sve ne. Možda ja sve shvaćam preozbiljno, a možda oni neozbiljno, ne znam, to mi je internalizovan aspekt posmatranja, odnosno, stajalište nekoga ko je čini se preosjetljiv.

Sjećam se kako se na nekom mirovnom treningu jedan lik sprdao na račun silovanja i partnerskog nasilja. Meni nije bilo smiješno, meni je na ličnom nivou bilo mnogo blisko, a tad sam šutio, mislio sam da je to samo moj lični nivo. Poslije ću spoznati da je to mnogo bitno iskustvo, moje pokretačko iskustvo za svo dosadašnje javno angažiranje, ili, kako bi se reklo – lično je političko.

Zar je nivo naše empatije toliko nizak da se još uvijek moramo koristiti onom – a kako bi se osjećao da je to tvoja sestra ili majka... Zar smo zaista toliko nazadovali, kao ljudska bića, kao ljudi?

S druge strane, zašto je neophodno da neko ima blisko iskustvo sa nasiljem da bi se ozbiljno zauzeo za borbu protiv njega? Zar je nivo naše empatije toliko nizak da se još uvijek moramo koristiti onom – a kako bi se osjećao da je to tvoja sestra ili majka... Zar smo zaista toliko nazadovali, kao ljudska bića, kao ljudi? Nije ovo tužna priča, niti jadikovka, samo mi je bitno da pozovem na odgovornost sve one koji okolo idu i fetišiziraju ove stvari, bivaju kul i urbani, a u želji da postanu alternativna raja napraviše sprdanciju od mnogo ozbiljnih stvari, što je opet rezultat ključnog nedostatka empatije, solidarnosti i jednostavnog slušanja.

Ne želim vjerovati da ne možemo napredovati kao kultura, kao društvo, kao politički sistem, u suprotnom, ništa od ovoga ne bih ni pisao. Želim da vjerujem da možemo biti uviđajniji, solidarniji i u konačnici mnogo, mnogo ozbiljniji. I ne dozvolimo da nas nedostatak ličnog iskustva spriječi u zauzimanju, ili da nas različita iskustva spriječe u angažiranju, jer kako – poslije kada dođu po vas, neće preostati niko da se pobuni.

Vaša sestra ne mora biti žrtva nasilja, vaša majka ne mora upoznati brutalnosti života jedne samohrane majke, i vi ne morate biti gej da biste se zauzeli za prava, slobode i normalne živote ovih ljudi, ali činjenica je da ovo vrlo lahko može postati i vama blisko iskustvo, baš kao što je i činjenica da ni sistem ni društvo neće stati iza vas

Vaša sestra ne mora biti žrtva nasilja, vaša majka ne mora upoznati brutalnosti života jedne samohrane majke, i vi ne morate biti gej da biste se zauzeli za prava, slobode i normalne živote ovih ljudi, ali činjenica je da ovo vrlo lahko može postati i vama blisko iskustvo, baš kao što je i činjenica da ni sistem ni društvo neće stati iza vas. Ništa od ovoga se ne bira, niti se bilo ko od nas pita da li želi da živi u tako nezahvalnim okolnostima, gdje je izazov otići do prodavnice, jer vam je muka od dobacivanja i podjebavanja...

I zato vjerujem da je mnogo bitno da svi preispitamo svoja lična stajališta, stavove i mišljenja i da svoje lično transformišemo u političko/aktivističko, jer vjerujem da se tu i prekida lanac revolta ili bilo kakvog društveno odgovornog reagovanja – duboko smo uvjereni i dugo vremena učeni da su stvari poput nasilja bilo koje vrste, problematiziranja seksualnosti, opći osjećaj nesigurnosti, zapravo lični nivoi. Koliko puta smo se neumiješali u partnersko nasilje, jer smo učeni da su to privatne stvari u koje se ne dira, što je zapravo balon u okviru kojeg žrtvama jedino preostaje da implodiraju, gdje je partnersko nasilje samo jedan od primjera.

Način na koji homofobi pokušavaju kreirati balon za LGBTIQA zajednicu jeste upravo vraćanje u četiri zida, gdje se, dakle, kontinuirano na različite načine potpuno subliminarno iz društvene mase eliminiše sve što je stvarni problem, što bi trebalo biti dio nekog političkog dnevnog reda, ali ih se dakle uporno gura pod tepih i na taj način gura izvan svih krivulja i statistika.

Kad feminizam postane jedini glas, medij i način

Ako država ili društvo ne žele da čuju glasove određenih pojedinaca ili grupe ljudi, činjenica je da će se potegnuti represivne mjere po te ljude kako bi se njihov glas jednostavno prigušio. Činjenica je da feminizam predstavlja realnu opasnost za sistem svih priroda, obzirom da propituje nivoe moći i teži ravnopravnosti, što nikako ne ide u svrhu ljudima sa vrha, tako da je tu stvar vrlo očigledna, nema se tu šta ni dodati ni oduzeti.

Ako država ili društvo ne žele da čuju glasove određenih pojedinaca ili grupe ljudi, činjenica je da će se potegnuti represivne mjere po te ljude kako bi se njihov glas jednostavno prigušio. Činjenica je da feminizam predstavlja realnu opasnost za sistem svih priroda, obzirom da propituje nivoe moći i teži ravnopravnosti

Svako oblik bakćanja oko feminizma jednako je opasan, kao i svaki drugi oblik aktivizma, što opet ne iznenađuje, ali, činjenica je da i nama, potlačenima treba glas, da i nama treba kanal i mjesto za ujedinjavanje i solidarnost. Iako je u javnom diskursu feminizam prilično demoniziran, naravno od strane ljudi koji na različite načine pružaju otpor, iz razloga što ne znaju, ili ih se jednostavno uči da ni ne treba da znaju, jer kao što napisah, naš sistem ne želi da stvara sebi neprijatelje, ali i mi deprivilegirani trebamo svoju slobodnu zonu i način za pružanje otpora i bivanja solidarnim sa svima koje tište isti problemi, jer ponekad je spoznaja da nisi sam u ovoj borbi mnogo olakšavajuća, dijenje ličnih priča ojačava i ohrabruje i nas i druge da se priključe, jer u konačnici sve nas gazi ista čizma...