U petak je, u okviru POINT 6.0 konferencije, koja se održavala od 24. do 28. maja u Sarajevu, igrana predstava, tačnije mužičko-dramski performans pod nazivom “Dani pobune”, grupe Pussy Riot. Pussy Riot je ruski, feministički, anarhistički pink rock muzički kolektiv. Nastali su 2011. godine kao odgovor na Putinovu politiku u Rusiji i njegovo uvođenje i miješanje crkve u politiku i vođenje države. Poznati su po performansima koje izvode nenajavljeni, na javnim mjestima, vrlo često nekonvencionalnim. Bave se temama kao što su ravnopravnost, feminizam, LGBT prava, a poseban naglasak je na kritici Vladimira Putina za kojeg kažu da je diktator i da se krije iza Crkve.

Vjeruje u Putina umjesto u Boga

Jedan je performans koji se izdvojio u njihovom radu i zbog kojeg su postali planetarno popularni. To se dogodilo početkom 2012. godine kada su tri članice Pussy Riota upale u moskovsku katedralu Krista spasitelja i izvele performans sa maskama u kojem su pozvale Bogorodicu da bude feministica, a poglavara ruske pravoslavne crkve optužile da vjeruje u Putina umjesto u Boga. Pozivale su na nasilno rušenje ruske vlade. Oni svoju borbu zasnivaju na činjenici da je Rusija, pravno, sekularistička država, a Putinova politika to krši.

Onog trenutka kada su odlučile da svoj aktivizam sa ulice premjeste na oltar pravoslavne crkve bile su svjesne kakve to posljedice može izavati. I izazvalo je, u ortodoksnoj Rusiji njihov postupak je naišao na žestoke osude naroda i doživjeli su javni linč. S druge strane, javnost širom svijeta je najstrožije osudila ono što im se dogodilo smatrajući da iza svega stoji Putin koji ih je tako kažnjavao, pokazujući da se sa njim niko ne smije igrati, još jednom postavljajući sebe na pijedastal, zajedno sa ostalim svetcima.

Optužnica je podignuta u junu a suđenje je počelo mjesec dana nakon toga. Sve tri su ostale u pritvoru za vrijeme trajanja suđenja. U avgustu su proglašene krivima i i osuđene na po dvije godine zatvora. Tri mlade žene su proglašene političkim i vjerskim neprijateljima države Rusije

U martu, dvije od tri djevojke su uhapšene i optužene za huliganizam, Marija Aljohina i Nadežda Tolonikova... Nedugo zatim, uhapšena je i treća članica Pussy Riota, Jekaterina Samuševič. Optužnica je podignuta u junu a suđenje je počelo mjesec dana nakon toga. Sve tri su ostale u pritvoru za vrijeme trajanja suđenja. U avgustu su proglašene krivima i i osuđene na po dvije godine zatvora. Tri mlade žene su proglašene političkim i vjerskim neprijateljima države Rusije.

Nakon što je izašla iz zatvora, jedna od članica grupe, Marija Aljohina, napisala je knjigu o svemu što se dogodilo, pričajući priču iz lične perspektive. Knjigu je nazvala “Dani pobune”, detaljno opisujući svoj život od trenutka kada su odlučili da uđu u crkvu, pa sve do danas. Knjiga će biti objavljena na jesen ove godine u nekoliko država Evrope i u SAD-u.

Kako pobjeći od policije...

Predstava sa kojom su nastupili u petak u Sarajevu je jednosatni performans napravljen od dijelova iz Marijine knjige, poredan tako da prate ono što joj se događalo unutar dvije godine života. Ona govori jasno. Njene rečenice su čiste, direktne, jasne, bez previše deskripcije, ali ipak vrlo jake i sa jasnom porukom. Njen govor je sve osim dosadnog i iako vrlo jasno implicira Putinove “grijehe” i krivi put kojom je Crkva u rusiji krenula, ono što govori nije propaganda. Na trenutke Marijin govor je duhovit, a način na koji priča svoju priču drži vas fokusiranim sve vrijeme.

Predstava je podijeljena u nekoliko dijelova. Poglavlje “Bijeg” započinje onog dana kada počinje njen bijeg od policije nakon što su imali nastup u crkvi, odnosno tada počinje i njen put u borbi za ono u što istinski vjeruje. Čak i kad je završila u zatvoru, njena borba nije prestala, jer je ostala dosljedna svojim idealima bez obzira na strašnu represiju koju je doživjela od državnih institucijama. Ovo poglavlje je napisano kao priručnik “Kako pobjeći od policije” i u desetak tačaka daje konkretne instrukcije kako se ponašati u slučaju da se nađete u ulozi bjegunca. Njen narativ o ovome ne samo da je jako duhovit, već šalje i jasnu poruku, odnosno potvrđuje njen otpor sistemu koji tlači sve one koji razmišljaju izvan okvira srednjovjekovne crkve i Putinove politike tlačitelja i utjerivača straha.

Pored nje, u predstavi su nastupili jedna od bivših članica Pussy Riotaa i njen muzički partner, te još jedan muškarac. Dok Marija govori, muzika je prati. U nekim dijelovima to je agresivna punk muzika, a ponekad ima prizvuke psihodelične muzike koja savršeno prati ono o čemu Marija govori; sav besmisao svijeta u kojem živimo i apsurd u koji nam se život pretvara ako pristanemo na prljavu igru i nefer pravila. Ipak, ako odlučimo da se pobunimo, čeka nas vertigo nepravde, progona, krivice, preispitivanja, ali ako uspijemo izdržati i držati se svojih uvjerenja, to može da bude jedna velika pobjeda, i mali korak, ali ipak korak ka promjenama.

Ni jednog trenutka se nije pokajala

Dok su govorili, iza performera/performerica se nalazilo veliko platno na kojem su bili projektovani snimci i slike nastupa njihove skupine, upada u crkvu, proba, protestnih šetnji, suđenja, brojnih zatvora u koje su je premiještali svako malo kao dio kazne, te oslobađanja. Nakon onoga što je ispričala, i onoga što smo imali priliku vidjeti, priča postaje mnogo intimnija i čini se kao da je Marija utjelovljenje svakog od nas. Ona je naš alter ego koji pred bijesnom ruljom istrči nasred ulice vičići sve ono o čemu razmišljamo kada ostanemo sami...

Ona je prva osuđenica u Rusiji, koja je, nakon oko 100 godina, pomilovana i puštena iz zatvora. Poslana je u zatvor da bude kažnjena za svoja djela, zato što je digla glas. Sistem je pokušao da je uguši, da je prebrazi i pobjedi, a u konačnici, ona je pobijedila sistem

Dok je boravila u zatvoru, Marija je jedno vrijeme štrajkovala glađu, i ni jednog trenutka se nije pokajala zbog svojih postupaka vjerujući da je njen cilj plemenit. Ona je prva osuđenica u Rusiji, koja je, nakon oko 100 godina, pomilovana i puštena iz zatvora. Poslana je u zatvor da bude kažnjena za svoja djela, zato što je digla glas. Sistem je pokušao da je uguši, da je prebrazi i pobjedi, a u konačnici, ona je pobijedila sistem.

Možemo se slagati ili ne slagati oko toga da li je ispravno u sakralnim objektima nastupati, humanizirati svece, ili govoriti  protiv crkve (iako je posve jasno da njihov problem nije niti religija niti crkva kao takva već ono što je crkva postala u Putinovoj Rusiji, a to je jako sredstvo manipulacije), iako nismo ti koji imaju hrabrosti ili jednostavno potrebu izaći na ulice i reći ono što mislimo, ono što nas guši, što osjećamo kao nepravdu nad čovječanstvom, ipak, ne možemo zanemariti snagu koju osjetimo nakon što pogledamo jednu mladu ženu koja je sama stala i izdržala svete protoske. Gledajući je nasmijanu, hrabru, i još glasniju i odlučniju nego prije, osjećamo nadu da svijet može postati bolje mjesto, da se stvari mogu promijeniti, i da nismo sami.