Sukobi u vojnom i policijsko-obavještajnom sistemu Republike BiH
25.05.2017
Zaboravljeni asovi
: Dženana Karup Druško
Bakir Alispahić je nekoliko dana, kao svjedok Tužiteljstva, javno svjedočio pred Haškim tribunalom protiv Sefera Halilovića. Munir Alibabić je, kao direkor FOS-a, učestvovao u pokretanju afere Pogorelica protiv Alispahića. Edin Garaplija, nekadašnji uposlenik AID-a, optužio je Kemala Ademovića da je izdao nalog za privođenje Herende, kako bi se dokumentirala grupa Ševe, Bakir Alispahić, Nedžad Ugljen... Isprepletanost interesa “ratnih veterana”, različitih vizija u odnosu na rat, kriminal, budućnost BiH, lične ambicije i želje, predstavljaju ratni bosanski “vojno-obavještajni lonac” koji se treba i mora raspetljati, ali samo i isključivo sa nezavisnim i profesionalnim pravosuđem i policijom, te depolitiziranom i lustriranom obavještajnom službom, što BiH u ovom trenutku nema
Već mjesecima traje medijsko prepucavanje i međusobno optuživanje
pojedinaca koji su u vrijeme agresije na BiH obavljali najviše funkcije u
vojnom i policijsko-obavještajnom sistemu Republike BiH. U zavisnosti
od političkih (ne)prilika u zemlji, sukobi tih struktura, koji
kontinuirano traju više od 20 godina, dobijaju na intenzitetu i dolaze u
fokus javnosti koja je uglavnom zbunjena. Jer, zaista je teško nakon
više od dvije decenije raznoraznih međusobnih obračuna shvatiti svu
kompleksnost ratnih odnosa ključnih nosilaca
vojno-policijsko-obavještajnog aparata. Posebnu težinu u shvatanju tih
odnosa/obračuna daje činjenica da se radi(lo) o sukobima unutar
zaštićenih sistema koji su bili zaduženi za odbranu RBiH od agresora,
ali i činjenica da su ti sukobi nastali u ratno vrijeme.
Proizvodnja sukoba
Ono
što je evidentno jeste da su sukobi/obračuni i podjele među ključnim
rukovodnim osobama odbrane RBiH nastali zbog različitih pristupa
strategiji odbrane RBiH, odnosa prema ratnom kriminalu, kao i
insistiranju na tzv. unutrašnjoj sigurnosnoj diferencijaciji zbog sumnji
da su ključne osobe odbrane RBiH, ustvari, suradnici neprijatelja, ali i
različitim političkim pogledima razvoja odbrambenih snaga BiH.
Međutim,
ono što će, vjerojatno, zauvijek ostati nejasno jeste koliko je borba
“za fotelje”, odnosno pozicije ključnih rukovodilaca
vojno-policijsko-obavještajnog aparata utjecala na proizvodnju sukoba,
jer ipak su Alija Delimustafić, Jusuf Pušina, Sefer Halilović, Rasim
Delić, Bakir Alispahić, Fikret Muslimović, Kemal Ademović, Munir
Alibabić, Enver Mujezinović, Dragan Vikić, Asim Dautbašić i drugi, bili
formalno dio jedinstvenog sistema odbrane RBiH zbog čega su bili upućeni
na suradnju i u mnogim prilikama su zajednički djelovali bez obzira na
mimoilaženja i drugačije percepcije.
Ipak, postavlja se pitanje
da li je BiH, odnosno da li smo svi mi bili taoci nezajažljivih ambicija
i želja za vlašću i dominiranjem u ratnim uvjetima pojedinaca iz
spomenutih sistema, žrtve njihovih želja i frustracija s ciljem da se
domognu vlasti i budu jedini autoriteti po pitanju odbrane zemlje,
ustroja policijsko-obavještajnog aparata, ratne istine, itd. Nažalost,
činjenica je da se i uslijed dvostruke i trostruke agresije na RBiH i
smrtonosne opsade Sarajeva našlo i dovoljno vremena da se fabriciraju
sukobi između ključnih rukovodilaca vojnog i policijsko-obavještajnog
aparata BiH.
Ono
što je zajedničko za sve te “suprotstavljene” strane, odnosno
pojedince, jeste da su svi, bez izuzetka “neslavno” prošli i da im ti
sukobi nisu ništa dobrog donijeli, osim istraga, zatvora, sudskih
procesa, crnih lista međunarodne zajednice i SAD, smjena… Bakir
Alispahić, ratni ministar, na američkoj crnoj listi je već dugo vremena,
a u pritvoru je bio zbog afere Pogorelica; Sefer Halilović, komandant
Armije RBiH, prošao je golgotu sa Haškim tribunalom, a godinama nakon
rata traži istragu o smrti svoje supruge i njenog brata za koje tvrdi da
su ih likvidirale Ševe; Alija Delimustafić je završio u srbijanskim
zatvorima; Jusuf Pušina, smijenjen sa pozicije ministra, zamalo je
izbjegao optuženje u slučaju Dobrovoljačka; Munir Alibabić, smijenjen je
i dobio je zabranu bavljenja obavještajnim poslovima od strane visokog
predstavnika; Kemal Ademović, ratni komandant i direktor AID-a, svoju
nevinost i danas dokazuje u slučajevima Herenda i Ugljen; Dragan Vikić,
kako se stvari odvijaju, dokazivat će svoju nevinost u slučaju zločina u
Velikom parku; Enver Mujezinović proveo je mjesece u istražnom zatvoru
zbog Pogorelice; Rasim Delić presuđen je u Haškom tribunalu...
Da
li treba biti naivan pa pomisliti (ili čak tvrditi) da su nabrojani
teški procesi i kazne protiv navedenih pojedinaca došli sami od sebe?
Zanimljive cvjećke
Ove
strukture i pojedinci su i nakon rata nastavile međusobne obračune
preko raznih sistema – počevši od medijskih, a zaključno sa međunarodnom
zajednicom, nanoseći pri tome jedni drugima štete i otvarajući procese.
Bakir Alispahić je nekoliko dana, kao svjedok Tužiteljstva, javno
svjedočio pred Haškim tribunalom protiv Sefera Halilovića. Munir
Alibabić je, kao direkor FOS-a, učestvovao u pokretanju afere Pogorelica
protiv Alispahića. Edin Garaplija, nekadašnji uposlenik AID-a, optužuje
Kemala Ademovića da je on izdao nalog za privođenje Herende, kako bi se
dokumentirala grupa Ševe, te (navodne) kriminalne djelatnosti Bakira
Alispahića, Nedžada Ugljena... Do “čuvenih” komisija u toku i poslije
rata kojima su predsjedavali Nijaz Durakovic, Jusuf Pušina..., a sve
kako bi se dokumentirale istine koje su upravo kod onog drugog.
Mediji
posljednjih mjeseci, odnosno skoro isključivo Dnevni avaz i njegov šef
Radončić, ponovo su, kao i 2001. (u vrijeme vlasti Alijanse), kada su
bili u političko-medijskoj koaliciji sa Zlatkom Lagumdžijom, liderom
SDP-a, pokrenuli (iste ove) ratne priče. Potpuno je očito da su ratne i
poratne afere političko pogonsko gorivo za Radončića i Lagumdžiju, koji
time, prebacujući fokus na druge, posebno SDA, “u miru” sprovode planove
o uništavanju i urušavanju BiH kroz sporazume sa Miloradom Dodikom i
hrvatskim blokom. Ovaj put, samo se postavlja pitanje kako će novi-stari
učesnici, odnosno sukobljene strane iz rata, proći u novom intenzivnom
sukobu i ko će u zatvor, ko na crnu listu, a ko će biti svjedok i
eventualno – preživjeti. Možda bi ratni veterani vojnog i
policijsko-obavještajnog aparata mogli to pitati ministra Radončića i
Gorana Zupca, direktora SIPA-e.
Alibabić
je u iskazu Sudu BiH rekao da ga je naknadno pozvao Izetbegović i rekao
mu da počne s operativno-tehničkom mjerom prisluškivanja Sefera
Halilovića, a Alibabić je kroz zakonsku proceduru pribavio prijedlog i
rješenje kojim se odobrava prisluškivanje Halilovića što je
zadokumentovano planom Skup koji je potpisao Alibabić, a rješenje o
prisluškivanju Halilovića potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih
poslova RBiH Jusuf Pušina
Kompletna današnja (medijska)
priča oko sukoba veterana vojno-policijsko-obavještajnog aparata RBiH
imala bi smisla da država BiH može osigurati “samo” dvije stvari:
nezavisno i stručno pravosuđe i policiju i provesti hitnu i temeljnu
lustraciju u vojno-policijsko-obavještajnom sistemu BiH, a tek onda
istražiti sve te ratne i poratne slučajeve. Kakve su šanse da se to
desi? Što se tiče pravosuđa ono je izgubilo svaki kredibilitet nakon
skandala i zatvaranja afera Dodik i Lagumdžija od strane Tužiteljstva
BiH, a naknadno od Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu i Specijalnog
tužilaštva Republike Srpske. Dolazak Gorana Salihovića, novog glavnog
državnog tužitelja, koji je oličen u volji šestorke (bez obzira na sva
obećanja koja je dao predstavnicima međunarodne zajednice, ni prvi ni
zadnji koji je tako uradio) samo je ovjera postojećeg stanja u
pravosuđu.
A kakva je trenutno politička situacija u BiH pisao je
u posljednjem broju Slobodne Bosne i Senad Avdić: “Nekoliko stotina
stranica, uredno potkrijepljenih audio i video ilustracijama
bosanskohercegovačke sigurnosne službe svjedoče o kontaktima ministra
sigurnosti Fahrudina Radončića sa Šarićevom poslovnim partnerom,
albanskim poduzetnikom Naserom Kelmendijem. Radončić je, međutim, glatko
prošao sve sigurnosne provjere: ima ’crno na bijelo’ da je sa
sigurnosnog aspekta čist k’o suza. Potpisao mu direktor Agencije za
istrage i zaštitu Goran Zubac, zanimljiva jedna cvjećka o čijem
angažmanu u Specijalnoj jedinici MUP-a Republike Srpske, likvidacijama
Bošnjaka na Ilidži, ne smijem još uvijek ništa napisati, samo zato da
sudovi ne bi gonili mene nego njega...”
Plan Skup
I
ko bi to u BiH provodio lustraciju? Upravo oni koji su utonuli u mrak
najtežeg kriminala. Odnosno lustraciju bi kao ministar, dakle član
Vlade, a usput i predsjednik stranke, trebao aminovati i podržati taj
isti Radončić za kojeg se u medijima godinama tvrdi da je bio suradnik
KOS-a s kodnim imenom Šćepo. Kako bi izgledala ta državna lustracija?
Možda je to najilustrativnije objasnio Munir Alibabić u martu 2012. kad
je svjedočio kao svjedok Tužiteljstva BiH u jednom od predmeta pred
Sudom BiH. Kako je ispričao, u junu 1992. predsjednik Predsjedništva
RBiH Alija Izetbegović ga je pozvao u svoj ured, gdje su već bili Enver
Mujezinović i Fikret Muslimović.
Dalje je naveo da mu je
Izetbegović tada pokazao dokument koji je Mujezinović donio iz Beograda i
u kojem se spominje da je Sefer Halilović suradnik KOS-a pod kodnim
imenom Boris. Alibabić je rekao da smatra da je taj dokument autentičan
jer su gotovo svi vojni kadrovi na funkcijama u JNA morali biti
suradnici KOS-a. Tada je, navodno, Alibabić predložio Izetbegoviću da
pozove Halilovića, ali su se tome protivili Mujezinović i Muslimović.
Lustracija
bi pored tajnih suradnika obavještajnih službi bivše SFRJ očigledno
trebala obuhvatiti i sve uposlenike navedenih službi i pripadnike bivše
JNA (poznato je da su se bivše jugoslovenske službe koristile
likvidacijama kao metodom političkog djelovanja). Što se tiče suradnika
tajnih službi i lustracije to je i najteži zadatak, jer bez suradnje
uposlenika bivših tajnih službi to je – nemoguće
Alibabić
je u iskazu Sudu BiH rekao da ga je naknadno pozvao Izetbegović i rekao
mu da počne s operativno-tehničkom mjerom prisluškivanja Sefera
Halilovića, a Alibabić je kroz zakonsku proceduru pribavio prijedlog i
rješenje kojim se odobrava prisluškivanje Halilovića što je
zadokumentovano planom Skup koji je potpisao Alibabić, a rješenje o
prisluškivanju Halilovića potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih
poslova RBiH Jusuf Pušina.
Na web stranici Slobodanpraljak.com
može se pronaći izjava Sefera Halilovića koju je 5. novembra 1993. dao
Sektoru SDB-a u Sarajevu, u kojoj je opisivao prvi susret s Aleksandrom
Vasiljevićem, šefom KOS-a, priznajući da je koristio kodno ime Boris te
da je više od 15 godina bio aktivni doušnik KOS-a, a za to vrijeme je
promijenio desetak operativaca koji su ga usmjeravali, izdajući mu
konkretna zaduženja u zavisnosti od terena na kome je u određenom
vremenu “radio”.
S druge strane Halilović se javno godinama
žestoko brani tvrdeći da su upravo Muslimović i Mujezinović bili
najistaknutiji oficiri KOS-a ubačeni u redove Armije RBIH.
Nekompetetno zastupanje
Lustracija
bi pored tajnih suradnika obavještajnih službi bivše SFRJ očigledno
trebala obuhvatiti i sve uposlenike navedenih službi i pripadnike bivše
JNA (poznato je da su se bivše jugoslovenske službe koristile
likvidacijama kao metodom političkog djelovanja). Što se tiče suradnika
tajnih službi i lustracije to je i najteži zadatak, jer bez suradnje
uposlenika bivših tajnih službi to je – nemoguće. No, možda bi upravo
Sefer Halilović mogao poslužiti kao primjer u otkrivanju suradnika
obavještajnih službi. Naime, kada je u Haškom tribunalu došlo do raskola
između Halilovića i njegovog (tadašnjeg) odvjetnika Faruka Balijagića
Halilović je Sud i Registrar Haškog tribunala obavijestio da je do toga
došlo, između ostalog, i zbog toga jer je Balijagić suradnik SIS-a.
Halilović
je otkrio Tribunalu da je Balijagić, kao suradnik SIS-a, na vezi sa
Zdravkom Mustaćem, da posjeduje hrvatsku putovnicu iako nije državljanin
Hrvatske jer je rođen u Sandžaku. U svom dopisu Halilović je Haškom
tribunalu dostavio i tajne izvještaje SIS-a. Nakon toga, upućeni su u
šali komentirali da je to bio jedini sukob SIS-a i KOS-a, ali – van
teritorije BiH
Nakon toga je Registar Haškog
tribunala opozvao Balijagića zbog nekompetentnog zastupanja i drugih
“dostupnih informacija”. U svojim podnescima Tribunalu u Haagu Halilović
je naveo da je Balijagić suradnik Sektora za sigurnost odjela odbrane
HVO-a HZHB (SIS-a) te da je u posjedu “dokumenata SIS-a u kojem Faruk
Balijagić daje informacije o njemu kao čovjeku KOS-a kojeg su u Armiju
BiH doveli dr. Rešid Bektić i dr. Munir Jakić koji su bili na vezi s
Acom Vasiljevićem” i to “sa zadatkom da izazove sukobe Bošnjaka i Hrvata
u RBiH.” Također, Halilović je otkrio Tribunalu da je Balijagić, kao
suradnik SIS-a, na vezi sa Zdravkom Mustaćem, da posjeduje hrvatsku
putovnicu iako nije državljanin Hrvatske jer je rođen u Sandžaku. U svom
dopisu Halilović je Haškom tribunalu dostavio i tajne izvještaje SIS-a.
Nakon toga, upućeni su u šali komentirali da je to bio jedini sukob
SIS-a i KOS-a, ali – van teritorije BiH.
Zanimljivo je napomenuti
da je i 2001/2002. godine, ali i danas na stranicama Avaza, pored
pravosnažno presuđenog kriminalca i opskurnog Edina Garaplije, glavni
pokretač priča o sukobima unutar državnih vojno-policijskih struktura
upravo bio i ostao Faruk Balijagić. Dakle, presuđeni kriminalci te
saradnici KOS-a i SIS-a ponovo u epicentar javnosti stavljaju nikad
nerazjašnjene sukobe unutar bosanskog, ratnog
vojno-policijsko-obavještajnog miljea, a sve to ne s ciljem utvrđivanja
istine, već u dnevno-političke svrhe, odnosno za potrebe Lagumdžije i
Radončića.
Bosanski ratni lonac
Kao što smo već
napisali suprotstavljeni/sukobljeni pripadnici državnog aparata zajedno
su djelovali paralelno se javno i tajno sukobljavajući. Tako su
Muslimović i Halilović zajedno u aprilu 1993. donijeli odluku o tajnom
praćenju i prisluškivanju Mušana Topalovića Cace; Alibabić je svjedočio
pred Sudom BiH o zajedničkim sastancima s Muslimovićem i Mujezinovićem
kod Alije Izetbegovića, a u vezi Sefera Halilovića; Bakir Alispahić i
Jozo Jozić, odnosno Ugljen navodno u junu 1993. zajednički potpisuju
odluku o prisluškivanju Halilovića navodeći da Halilović zajedno sa
Topalovićem, Ramizom Delalićem Ćelom i drugim kriminalcima želi preuzeti
vlast…, a samo nekoliko mjeseci ranije Muslimović i Sefer Halilović
potpisuju odluku o praćenju i prisluškivanju Mušana Topalovića Cace!?
Međutim,
ono što će, vjerojatno, zauvijek ostati nejasno jeste koliko je borba
“za fotelje”, odnosno pozicije ključnih rukovodilaca
vojno-policijsko-obavještajnog aparata utjecala na proizvodnju sukoba,
jer ipak su Alija Delimustafić, Jusuf Pušina, Sefer Halilović, Rasim
Delić, Bakir Alispahić, Fikret Muslimović, Kemal Ademović, Munir
Alibabić, Enver Mujezinović, Dragan Vikić, Asim Dautbašić i drugi, bili
formalno dio jedinstvenog sistema odbrane RBiH zbog čega su bili upućeni
na suradnju
Isprepletenost interesa “ratnih veterana”,
različitih vizija u odnosu na rat, kriminal, budućnost BiH, lične
ambicije i želje, predstavljaju ratni bosanski “vojno-obavještajni
lonac” koji se treba i mora raspetljati, ali samo i isključivo sa
nezavisnim i profesionalnim pravosuđem i policijom, te depolitiziranom i
lustriranom obavještajnom službom. To nikako ne mogu raditi ljudi sa
kriminalnim i sumnjivim backgroundom bez obzira da li bili u vlasti ili
ne, da li bili direktno oštećeni ili ne. Lustracija prije državne akcije
najbolji je lijek tom “ratnom bosanskom loncu”.
No, ova vlast s
radončićima, zupcima, kurtešima, salihovićima i njihovim političkim
mentorima nije u stanju ništa od toga uraditi, osim što će time pažnju
javnosti skrenuti sa svojih kriminalno-političkih akcija.