Može se reći da televizijske serije od svih popularnih umjetničkih formi imaju najveći utjecaj na javnost. Recimo da su prije pojave televizije to bile knjige – romani, a početkom, i sve do polovine dvadesetog vijeka i – filmovi. Danas su to serije i ne može se precijeniti utjecaj koji su one (i filmovi) imale i imaju na osvješćivanje različitih društvenih nepravdi, diskriminacija, prava žena, etničkih i seksualnih manjina. Serije imaju ulogu etičkog i humanističkog korektiva javnosti i njene senzibilizacije za različite društvene probleme.

Ali ne sve serije, dakako. Neke od njih nemaju ni umjetničke ni bilo kakve druge kvalitete, ali svako malo se pojavi serija koja govori o nekoj veoma bitnoj društvenoj temi i koja u rasvjetljavanju te teme, odnosno njenom detabuiziranju igra pionirsku i krucijalnu ulogu. Takvu ulogu zasigurno ima i serija 13 Reasons Why o kojoj sam već pisala i koja će, sigurna sam, mnogim akademskim predavačima iz oblasti psihologije djeteta i vršnjačkog nasilja poslužiti kao dobar materijal. Serije o kojima ću pisati ovaj put, po važnosti problematike kojom se bave, ali i ozbiljnosti pristupa, mogu se približiti spomenutoj seriji. Obje su emitovane u prvoj polovini ove godine.   

Broadchurch (2013-2017)

U trećoj sezoni britanske kriminalističke serije Broadchurch pratimo priču o silovanju. Gledalac je već od samog starta i prvih kadrova iznenađen jer nas serija u priču uvodi veoma, veoma sporo, puno sporije nego većina kriminalističkih serija na koje smo navikli, rasprostirući pred nama svaki, pa i nasitniji detalj zločina. Psihologija silovane žene je besprijekorno prikazana. Po samom događaju, kod nje je prisutan šok usljed traume. Žena je zbunjena i nije u mogućnosti da se odmah prisjeti svih detalja koji se vežu za događaj i kod nje je još uvijek prisutna negacija samog događaja. Nakon nje, slijede emocije straha, bijesa, krivice i sramote. Žena se osjeća posramljeno i ne zna kako da to podijeli sa svijetom, a često osjeća i ličnu krivicu zbog toga što joj se desilo.

Psihologija silovane žene je besprijekorno prikazana. Po samom događaju, kod nje je prisutan šok usljed traume. Žena je zbunjena i nije u mogućnosti da se odmah prisjeti svih detalja koji se vežu za događaj i kod nje je još uvijek prisutna negacija samog događaja. Nakon nje, slijede emocije straha, bijesa, krivice i sramote. Žena se osjeća posramljeno i ne zna kako da to podijeli sa svijetom, a često osjeća i ličnu krivicu zbog toga što joj se desilo

Kako radnja serije odmiče, upoznajemo i druge silovane žene koje zbog tog osjećaja sramote i mogućih posljedica koje bi utjecale na njihove daljnje živote, silovanje nisu nikad prijavile policiji. Jer ono što se često zanemaruje u ovim slučajevima jeste stigma koju ima silovana žena u zajednici. Bez obzira šta ona bila prije toga i kojim se poslom bavila, ona će nakon  prijave silovanja  zauvijek ostati žrtva silovanja i svi će se ljudi oko nje prema njoj tako i postavljati. Neki će je sažalijevati, a nekima će postati neugodno u njenom prisustvu i promijenit će odnos prema njoj.

Nisu rijetki ni slučajevi u kojima se žrtvi silovanja ne vjeruje da je silovana i u kojim je se optužuje da je sve izmislila. To ovisi o razini osviještenosti i razvijenosti saosjećanja same zajednice. Što je zajednica patrijarhalnija i zaostalija, žrtvi će biti sve teže. Svi se mi zgražavamo kad čitamo o žrtvama silovanja u, primjerice, Indiji i Afganistanu, koje se okrivljuju za to što im se desilo i još dodatno kažnjavaju, ali trebamo pogledati i u sopstvenu avliju i zapitati se kako se osjećaju žrtve silovanja danas u BiH. Istina, silovanje se tretira kao zločin i za njega se podrazumijeva kazna zatvora, ali koliko žena silovanje ne prijavi upravo iz straha od reakcije okoline?

Nesigurnost žene u današnjem svijetu

Gradić u kojem je smještena radnja serije je mali, priobalni, engleski grad u kojem se svi poznaju. Utoliko je strašnije što se desio zločin, jer silovatelj mora biti neko poznat. Autori serije su odradili sjajan posao bacivši sumnju na više ljudi i u jednom momentu se gledateljici učini da silovatelj može biti skoro svaki muškarac koji je poznavao žrtvu. Ovim se nastoji prikazati nesigurnost žene u današnjem svijetu i činjenica da ona rijetko kojem muškarcu može vjerovati.

Žrtva silovanja je samohrana majka, ali osim nje su predstavljene i druge kategorije žena koje su izložene raznim vidovima nasilja od strane muškaraca – tinejdžerke u školi od vršnjaka, udane žene koje muškarci varaju... Problematiziran je i utjecaj koji pornografija danas ima na formiranje dječaka i tinejdžera, te ideja koje oni o seksu mogu imati zahvaljujući njoj.

Silovanje se uglavnom dešava zbog osjećaja moći i kontrole nad žrtvom, a ne zbog seksa i fizičke privlačnosti. Ni preostali muški likovi nisu predstavljeni u laskavom svjetlu i recimo da je svijet serije crno-bijeli svijet u kojem su nasilnici muškarci, a žrtve žene. To je utoliko  šokantnije što se serija ne bavi nekim fantastičnim svijetom, nego ovim u kojem živimo

Glumica koja utjelovljuje lik, Julie Hesmondhalgh, kao što sam već istakla, sjajno je predstavila ulogu žrtve i pružila je autentičan prikaz ponašanja silovane žene. Jer, bez obzira na individualne razlike, žene nakon silovanja pokazuju sličan obrazac reakcija što se u seriji može dobro vidjeti. Osim ženskih, predstavljena je i psihologija muških likova i njihov odnos prema žrtvi prije i poslije silovanja. Naročito je značajan profil silovatelja za kojeg otkrivamo da je  puno atraktivniji i mlađi od žrtve, čime se ističe činjenica da ti elementi ne igraju bitnu ulogu u činu silovanja.

Silovanje se uglavnom dešava zbog osjećaja moći i kontrole nad žrtvom, a ne zbog seksa i fizičke privlačnosti. Ni preostali muški likovi nisu predstavljeni u laskavom svjetlu i recimo da je svijet serije crno-bijeli svijet u kojem su nasilnici muškarci, a žrtve žene. To je utoliko  šokantnije što se serija ne bavi nekim fantastičnim svijetom, nego ovim u kojem živimo. Ali serija ne štedi ni sve ženske likove i pokazuje da ni sve žene nisu solidarne kad se o silovanju radi i ne osjećaju empatiju prema žrtvi. Drugim riječima, treća sezona serije Broadchurch nam, pored svojih umjetničkih kvaliteta i odlika žanra kojem pripada, prikazuje jedan krajnje realističan i vjerodostojan primjer silovanja i posljedica koje ono ima, kako na žrtvu tako i na širu zajednicu.

Big Little Lies (2017)

Drama od sedam epizoda rađena je po romanu australijske spisateljice Liane Moriarty. U njoj se pojavljuju glumice poput Nicole Kidman, Reese Witherspoon i Shailene Woodley. Centralno mjesto zauzimaju tri žene i njihovi porodični odnosi, i iako se i ona djelimično bavi silovanjem, ono u njoj nema mjesto koje ima u prethodno predstavljenoj seriji. Glavno mjesto je dato nasilju muškarca nad ženom u braku.

Gledateljice se prvo upoznaju sa tri potpuno različite ženske osobe koje spletom okolnosti i činjenicom da im djeca zajedno krenu u prvi razred postaju najbolje prijateljice. Radnja je smještena u idiličan obalni gradić u Kaliforniji čiji su stanovnici imućnijeg imovinskog stanja. Na samom početku sve se doima savršeno, ili blizu tome. Upoznajemo samohranu majku divnog dječaka kojeg obožava, bogatu i lijepu majku blizanaca koja ima savršen brak sa isto tako bogatim i lijepim muškarcem, te majku pametne, starmale djevojčice koja je i sama u skladnom braku.

Žrtva silovanja je samohrana majka, ali osim nje su predstavljene i druge kategorije žena koje su izložene raznim vidovima nasilja od strane muškaraca – tinejdžerke u školi od vršnjaka, udane žene koje muškarci varaju... Problematiziran je i utjecaj koji pornografija danas ima na formiranje dječaka i tinejdžera, te ideja koje oni o seksu mogu imati zahvaljujući njoj

Međutim, kako nam i sam naslov sugerira, polako otkrivamo da stvari i nisu tako savršene kako izgledaju. Prva žena je silovana i dječak kojeg ima produkt je tog silovanja. Ona svog sina voli i ne smatra ga krivim, ali je traumom silovanja značajno obilježena i nekoliko godina nije bila spremna da uopšte prizna to silovanje. Druga žena baš i nema tako savršen brak kako izgleda, mada joj je i samoj potrebno više vremena da prizna sebi da ima problem. Treća žena, također, nema savršen brak i ne voli muža onoliko koliko on voli nju, a ima i aferu.

Brak druge žene i nasilje u porodici koje, kako radnja napreduje, sve više uzima maha, postepeno zauzima sve važnije mjesto u pripovjednom toku. Nasilje muža nad ženom izlazi iz okvira specifičnog braka i može služiti, poput silovanja u prethodnom primjeru, kao univerzalni model. Na početku ni muškarac ni žena ne žele priznati da je nasilje problem i objašnjavaju ga drugim faktorima. Međutim, kako ono napreduje, a modrice se sve teže skrivaju, postaje kompliciranije pronalaziti objašnjenja za njih, iako treba istaći da muškarac i žena skrivaju nasilje iz suprotnih razloga. On ga skriva zbog toga što mu se ne sviđa slika o njemu kao nasilniku i što smatra da voli ženu i da to što je ponekad malo i udari i nije toliko strašno. Ona ga skriva zbog osjećaja stida i poniženja, te činjenice da ne može prihvatiti sliku o sebi kao žrtvi – ne može prihvatiti da je ona odjednom postala jedna od “onih” žena s kojima je smatrala da nema ništa zajedničko. Priča bježi od steotipa i kao žrtvu ne prikazuje ženu kojoj fali obrazovanja i novca, već, naprotiv, ostvarenu i emancipovanu ženu, i to da bi pokazala da ni one nisu pošteđene nasilja i da se ono može desiti i u onom braku u kojem se najmanje očekuje.

Proces priznavanja nasilja je bolan i dugotrajan i žena (koju sjajno glumi Nicole Kidman) ga na početku negira i opravdava činjenicom da je i sama nasilna – i ona udari muža i vrati mu nakon što on udari nju. Međutim, brzo je prisiljena priznati da je to daleko od ravnopravnog, naprosto zato što je muškarac fizički jači i što on, na kraju krajeva, inicira to nasilje

Proces priznavanja nasilja je bolan i dugotrajan i žena (koju sjajno glumi Nicole Kidman) ga na početku negira i opravdava činjenicom da je i sama nasilna – i ona udari muža i vrati mu nakon što on udari nju. Međutim, brzo je prisiljena priznati da je to daleko od ravnopravnog, naprosto zato što je muškarac fizički jači i što on, na kraju krajeva, inicira to nasilje. Sljedeći korak nakon priznanja nasilja jeste suočavanje s njim i žena tada obično nema puno alternativa – može se pomiriti i pristati da ga i dalje trpi, može se nadati da će se muž sam od sebe promijeniti i prestati je tući, ili ga može ostaviti i pobjeći. Žena u seriji neko se vrijeme zavarava drugim, ali se na kraju odluči za treće rješenje.

Ono što se također ne smije zaobići u svakoj priči o porodičnom nasilju, posljedice su koje ono ostavlja na djeci. Muž i žena u seriji neko se vrijeme zavaravaju da djeca nemaju pojma o njemu jer se nikad nije desilo u njihovom prisustvu, ali je od djece nemoguće sakriti nešto takvo. Na kraju će se ispostaviti da su djeca itekako znala i da se desilo najgore što se u takvim slučajevima može desiti. Naime, šestogodišnji dječak je po uzoru na oca, i u skladu s učenjem po modelu koji se oponaša u tom uzrastu, ovaj vid nasilja primijenio nad svojom drugaricom iz razreda, a onda joj zaprijetio da ne smije nikome reći. Djeca koja svjedoče nasilju u porodici ili sama postaju nasilnici ili pate od drugih posljedice na psihičkom planu i jedino što je izvjesno jeste činjenica da se ne može desiti da ih ono nikako ne dotakne.

U većini slučajeva za nasilje u porodici na kraju saznaju svi. To se dešava i u samoj seriji, a ono što ovu seriju i roman izdvaja od toga da budu SAMO odlične studije o porodičnom nasilju jeste originalan završetak u kojem se nalaze i umjetnički kvaliteti dobro osmišljenog i efektnog kraja.

Da zaključim, i jedna i druga serija su postigle dvostruki efekat – da budu i dobre serije u žanrovskom i umjetničkom smislu, ali i da budu i odlične studije problematike kojom se bave na tematskom planu. Zato vam ih toplo preporučujem.