“Imamo zacementirane procese tranzicije koje još nismo ni otvorili. Ne znamo kako vidimo kraj procesa, kako vidimo pravdu i čemu stremimo“. Ovo je zaključak dr Danijele Majstorović, profesorice na Univerzitetu u Banjaluci, iznesen na današnjoj javnoj debati „Kako oživjeti proces tranzicijske pravde“ koju je organizovao Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu Banjaluka.

Govoreći uopšteno o mehanizmima tranzicione pravde i suočavanju s prošlošću, doc. Dr Midhat Izmirlija sa Pravnog fakulteta u Sarajevu rekao je da činjenice o proteklom ratu nisu utvrđene i da zbog toga postaju plodno tlo za promicanje vlastitih političkih ciljeva.

Prema Izmirlijnom mišljenju, Haški i domaći sudovi dosegli su do nekih utvrđenih činjenica, ali su one ostale u njihovim rukama i nisu došle do javnosti u kapacitetu u kome bi trebalo da dođu.

Je li društvo zrelo za suočavanje?

„Možemo zaključiti da naše društvo nije sazrelo da bi moglo uspostaviti određeni mehanizam koji može pomoći u procesu tranzicijske pravde“, zaključio je Izmirlija.

Teolog i publicista Drago Bojić primijetio je da termini koji se koriste – poput tranzicije, tranzicijskog procesa, suočavanja, utvrđivanja istine imaju svoju upotrebu i u religijsko-teološkim raspravama. „Na prostoru gdje mi živimo i gdje se ljudi većinski izjašnjavaju kao vjernici, mi tu perspektivu ne možemo zaobići“, zaključio je Bojić

Prema njegovom mišljenju, o činjenicama se mora govoriti stalno, jer se ovdje manipuliše brojevima. Pogotovo to rade, smatra Bojić, političke i religijske elite koje povećavaju broj žrtava jer im nikad nije dovoljno.

Da bi se proces tranzicijske pravde pokrenuo u Bosni i Hercegovini potrebno je poći putem utvrđivanja istine, koji ima nekoliko razina – zaključak je učesnika debate. Pored činjenica, tu su bitne i perspektive ličnih istina koje se ne tiču samo žrtava i preživjelih, nego svih.

Kako početi proces?

Stoga su učesnici panela zaključili da se proces tranzicione pravde u BiH ne može obnoviti nikakvim eksternim uticajima, i da će stajati po strani društvenih odnosa dok počinitelji ne priznaju krivicu i osiguraju da se takav čin više ne ponovi, i dok žrtve izađu iz viktimologije i nikad dovoljne želje da se počinitelj stalno i iznova ne pušta iz svog zločinačkog konteksta. Evropska unija, s druge strane, u procesima tranzicijske pravde nudi mehanizme i rješenja koja u bosanskohercegovačkom kontekstu nisu najprimjenjivija.

Lustracija i objelodanjivanje uloga medija, pravosuđa i vjerskih zajednica tokom predratnog, ratnog i poratnog perioda velika je i složena tema o kojoj u BiH tek posebno treba da se govori. Prije toga, potrebno je postići društveni koncenzus u kome će biti uključena kompletna javna sfera.

Na debati je predstavljeno Istraživanje o mjestima zatočenja u BiH, koje provode Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS) Sarajevo i Centar za demokratiju i tranzicijsku pravdu Banjaluka (CDTP).