Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju je, eto, na početku potpisalo dvestotinjak ljudi iz javnog, kulturnog i političkog života podigla je dosta prašine, i već je, čini se, opravdala ono što je bio njezin primarni motiv. Demokratizacija i spriječavanje administrativnog sakaćenja jezika, apsolutno su potrebni i oko toga ne bi trebalo biti dvojbe. No, neka nerazumijevanja konteksta i manjak nijansiranosti u političkom smislu (kao, možda, i presonalni odabir “nosilaca” projekta) dovele su do zbunjenosti dijela javnosti, koje ovdje malo treba raščistiti.     

Standardni policentrični jezik

Dakle, Deklaracija je izazvala mnogo više nervoze nego što su i njezini pokretači očekivali. To znači da je tema goruća i da je vrlo dobro izabrana: e sad, je li se to dogodilo zato što su ovdašnji intelektualci pametni, ili što je neko u Evropi odvojio neku paru za to da se pokuša napraviti projekt u kojem bi se prestalo prevoditi ono što se ne treba prevoditi – nije baš najjasnije, ali biće da je u pitanju konjuktura. Ono što me se direktno ticalo – otklanjanje posthegemonijske mogućnosti nametanja retro naziva – “srpskohrvatskog” – u tom je tekstu ispoštovano: u ovom trenutku suština i jeste u tome da svaka država, nacija, ili zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika, te da ga svaki korisnik može imenovati kako želi.

Ono što me se direktno ticalo – otklanjanje posthegemonijske mogućnosti nametanja retro naziva – “srpskohrvatskog” – u tom je tekstu ispoštovano: u ovom trenutku suština i jeste u tome da svaka država, nacija, ili zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika, te da ga svaki korisnik može imenovati kako želi

Što se mene tiče, dovoljno za potpis. S druge strane, čini se da je i osoba koja je izabrana da nosi čitav projekt, lingvistica Snježana Kordić, (na vrijeme!?) shvatila da trebala reterirati svoj stav da se umjestno naziva “srpskohrvatski”, uzme ime “standardni policentrični jezik” (koje baš i ne znači puno), jer u ovakvim stvarima se mora pokazati političko uvažavanje trenutka. Bosanci i Crnogorci opravdano bi “režali” na takav (ponovni) raspored stvari. To je (i) njihov jezik, i za njegov nastanak i očuvanje su, ako se može tako govoriti, jednako zaslužni i mora ih se jednako tretirati. U tom smislu je trebalo pustiti da govore oni koji su svjesni političkih implikacija ovoga akta, više nego oni koji su se nabacivali floskulama i općim mjestima. No, te su stvari, pogotovo kod nas, takve. Govori onaj ko se prvi dokopa mikrofona.

U tom smislu, ne treba gledati, jer nije važno, što su, recimo, Deklaraciju potpisali i ljudi su spremni otvoreno reći da za taj jezik treba ostaviti ime srpskohrvatski. To, osim što je nemoguće provesti u datom političkom trenutku, nije ni u trenutku nastanka tog jezika bilo precizno ime za njega. Ako znamo genezu – a ona je da je Vuk Karadžić od kazivača, Hercegovaca, uglavnom Srba “odnio” taj jezik u Beč na standardizaciju, valja nam znati da se tim jezikom, odnosno njegovim tadašnjim oblikom, na terenu koji danas pokriva, govorilo i prije postajanja nacionalnih zajednica kakve danas poznajemo. Dakle, niti je mene briga o tome šta, recimo, Ivan Klajn misli o imenu jezika kojim pišem, niti mislim povlačiti svoj potpis s Deklaracije, zato što su je potpisali i neki njegovi istomišljenici. Ne moramo i ne trebalo isto misliti. A i na različitim smo stranama kad je to u pitanju. Tu se trebalo misliti o političkom kontekstu cijele stvari.    

Čuvari jezičkih zabrana

S druge strane tu su strahovi i frustarcije dijela hrvatske jezičke zajednice: istina, svi su strahovi uvijek iracionalni. Samoodržanje i razvoj svakog jezika nemoguće je ugroziti ili spriječiti bilo kakvim administrativnim putem, ali neke od praksi upadaju u oči: ako neko povlači svoj potpis zbog toga jer je ispod njezina imena stajalo doktorka nauka, umjesto doktorica znanosti, onda je jasno da je Deklaracija pomalo “u ofsajdu”, jer je izbor aktera i partnera u ovom inicijativi rađen prema ličnim preferencijama, a ne osluškivanjem potreba. Jezik je živa stvar i tako s njime treba i postupati: ipak, izjave jezikoslovaca poput “Hrvati su osjetljivi na svoj jezik, ali to nije nacionalizam”, pokazuju da je Deklaracija (bila) potrebna. Ako ništa, da pokrene debatu. Sadašnji čuvari jezičkih zabrana znaju da je njihovo postojanje bez segregacije i administrativnih prepreka – nemoguće. A uglavnom je besmisleno.

Samoodržanje i razvoj svakog jezika nemoguće je ugroziti ili spriječiti bilo kakvim administrativnim putem, ali neke od praksi upadaju u oči: ako neko povlači svoj potpis zbog toga jer je ispod njezina imena stajalo doktorka nauka, umjesto doktorica znanosti, onda je jasno da je Deklaracija pomalo “u ofsajdu”

Kao što je besmisleno da na cigaretama koje se prodaju u Bosni i Hercegovini “na tri jezika”, tri puta piše “pušenje ubija”. Do toga se došlo neograničenim pravom da se upotrebljava ono o čemu se ne zna ništa: što se nas u Bosni i Hercegovini tiče, djeca će uredno nastaviti učiti bosanski u školama, mi ćemo pisati na bosanskom, ali bosanski jezik koji bi govorili samo Bošnjaci, objektivno nema mogućnost daljeg razvoja, ili veće recepcije u okviru, recimo, evropske porodice jezika. A od takvih se nacionalizama koji naizgled donose sitnu korist, ali u konačnici stvaraju zbrku, jezik može odbraniti jedino nadnacionalnim, univerzalnim duhom.

Dakle, koliko god nas ubjeđivali da se ne razumijemo, mi se razumijemo i odatle treba početi. Da je nekada bilo više sluha, možda ne bismo došli do ove tačke nerazumijevanja. Iste greške ne treba ponavljati. Treba ići dalje, i u tom smislu je ova Deklaracija nešto što pokreće misao. Uz , rekosmo, sve navedene mane.

Ali, ko je odnosno, šta je bez mana. Jezik ih možda ima i najviše. I zato mu treba prilaziti s najvećom pažnjom i oprezom.