S bh. dizajnericom Aidom Korman, koja ima talijansku diplomu fakulteta Europe di Designe u Rimu, razgovarali smo o modi kao društveno-političkom fenomenu, koji je kroz vrijeme na različite načine definisao ženu, njen izgled, nekad i danas. Aida je svojim radom i revijama ukazivala na važnost propitivanja uloge žene u društvu, na njihov položaj i diskriminaciju u društvu. Kako kaže, inspiracija su joj, upravo, žene koje su kroz historiju na scenu donosile pozitivne promjene, historijske ličnosti poput kraljice Katarine, Jelene Grube, Elizabete... Njena revija rađena u Sava centru u Beogradu, rađena je u saradnji sa MTV-om, a posvećena je upravo ženama.
Aida, ideali ženske ljepote mijenjali su se i različitio definisali kroz vrijeme i kulturu. Šta i kako je utjecalo na te koncepte, koji su to bili faktori u odnosu na danas?
Korman: Teško je definisati ideal ženske ljepote. Konceptom ženske ljepote bavili su se filozofi, književnici, umjetnici, mahom svi muškarci. Oduvijek je ideal ženske ljepote mjeren po parametrima priznatim od strane društva u određenom historijskom kontekstu. Svaki narod definiše ideal ljepote na osnovu vlastitih kulturnih kanona, s težnjom da bude univerzalno prihvaćen. Od Vilendorfske Venere kanon ženske ljepote predstavljale su obline, koje simbolišu plodnost žene i njenu ulogu majke. Ovaj kanon ljepote najduže se održao kroz evoluciju. Zapadno društvo kroz historiju bilo je patrijarhalno. U doba renesanse žene su bile meke, oble i senzualne. Po tadašnjim parametrima smatrano se da samo bogate žene mogu sebi priuštiti luksuz da ne rade i da se hrane obilato. Za razliku od njih, žene na selu bile su mršave jer su radile u poljima i na njivama. Dvadesetih godina prošlog stoljeća ideal ljepote postaje androgena zena, bez oblina, s kratkom kosom dječačkog izgleda koja podsjeća na školarce. Danas je ideal ženske ljepote izvajano mišićavo tijelo, a stražnjica je postala seks adut.
“Oduvijek je ideal ženske ljepote mjeren po parametrima priznatim od strane društva u određenom historijskom kontekstu. Svaki narod definiše ideal ljepote na osnovu vlastitih kulturnih kanona, s težnjom da bude univerzalno prihvaćen”
Modni stilovi su i tada predstavljali produženu ruku patrijarhata, odnosno, bili su još jedan od instrumenata opresije žena.
Korman: Ako se pozabavimo primjerima odjevnih predmeta od 19 stoljeća pa do danas, uočavamo pojave poput krinoline i korzeta, koje žene nisu birale da nose i kojih su se teško oslobodile. Sredinom 19. stoljeća dolazi do Blumerovog pokreta za racionalno odijevanje žena. Amelia Bloomer u pokušaju reforme ženskog odijevanja, uvela je u upotrebu pantalone. Muškarci su uvođenje pantalona u žensko odijevanje, okarakterisali kao sramotni napad na njihov privilegovani položaj, te je pokret doživio neuspjeh. Tek su 50 godina poslije, pred kraj 19. stoljeća, žene stekle pravo da odijevaju pantalone kao sportswear za vožnju na biciklu. Slično su prošli i ostali pokreti i revolucije. Do značajnih promjena u odijevanju dolazi 1910. godine. Pod utjecajem orijentalnih kostima inspirisanih Šeherzadom iz 1001 noći, koje dizajnira Leon Bakst za ruske balete, žene se oslobađaju rigidnog korzeta i usvajaju meki i fluidni, drapirani način odijevanja mode koja dolazi sa Istoka. U tom periodu sufražetskih demonstracija, žene su izgledale kao robinje iz harema. Kad se 1925. suknja skraćuje, dolazi do prave revolucije i skandala. Napuljski nadbiskup proglašava zemljotres u Amalfiji za čin Božijeg bijesa, uzrokovan uvođenjem suknje. I sekularni establišment u Americi donosi nove zakone propisujući norme moralnog odijevanja, dajući ovlasti policiji da kažnjava i hapsi žene koje nose suknje kraće od tri inča iznad gležnja.
“Muškarci su uvođenje pantalona u žensko odijevanje, okarakterisali kao sramotni napad na njihov privilegovani položaj, te je pokret doživio neuspjeh. Tek su 50 godina poslije, pred kraj 19. stoljeća, žene stekle pravo da odijevaju pantalone kao sportswear za vožnju na biciklu”
Možemo li, onda, reći da je moda kao takva zapravo rezultat politike jednog vremena?
Korman: Devetnaesti vijek karakteriše muška dominacija i patrijarhalno društvo, velike porodice, te se odjeća bitno razlikuje između muškaraca i žena. Žene, kao simbol plodnosti, nose ogromne krinoline. Krinolina je izgledala praktično kao metalni kavez, koji je bio predimenzioniran. A suknja je poručivala: ne možeš mi prići dovoljno blizu, niti da poljubiš vrhove prstiju na mojoj ruci. Ne samo da je ovo bio nezgrapan komad odjeće nego je jasno ukazivao na status žene u društvu. Najveći broj kreatora u tom periodu bile su žene, koje su dolazile u kuće svojih klijentica i izrađivale ove skupocjene kaveze. Politički događaji utječu na samo odijevanje, a seksualne revolucije kroz historiju mode mijenjaju ulogu žene u društvu, njenu borbu za jednakopravnost sa muškarcima, pravo na glasanje, pravo na posao, itd. Moda je uvijek bila refleksija vremena. Kroz historiju diktirana od strane muškaraca. Kralj Edvard je volio zrele žene velikog poprsja, te je u upotrebu ušao tzv. zdravi korzet, koji je za zdravlje žene bio upravo poguban. Twiggy uvodi ponovo u modu androgeni tip žena koje izgledaju kao djevojčice u predpubertetu, mršave i bez grudi. Šezdesete su bile period velikih pokreta i seksualne revolucije.
“Kad se 1925. suknja skraćuje, dolazi do prave revolucije i skandala. Napuljski nadbiskup proglašava zemljotres u Amalfiji za čin Božijeg bijesa, uzrokovan uvođenjem suknje. I sekularni establišment u Americi donosi nove zakone propisujući norme moralnog odijevanja, dajući ovlasti policiji da kažnjava i hapsi žene koje nose suknje kraće od tri inča iznad gležnja”
Očito je moda prilično instrumentalizirana za potrebe patrijarhalnih ideja. Koliko je u skladu s tim važno da unutar feminističkog pokreta postoji moda koja će biti oslobođena te opresije?
Korman: Feministčki pokret se najduže održao kroz vrijeme. Feminizam kao novi ili kako ga kategorišu alternativni pokret, nije se samo zalagao za rodna pitanja, nego bi ga se moglo okarakterisati i kao politički, mirovni, ekološki oblik aktivizma. Na primjer, Vivienne Westwood i Malcolm McLaren djeluju u okviru punk pokreta 70-tih. Oni, recimo, kreiraju seriju majica s natpisima koji su bili političkog karaktera, agresivnih i anarhičnih slogana. Osuđuju društvo u kojem žive i ukazuju na hipokriziju. Oni su primjer kako moda može biti značajno oružje u borbi za ravnopravnosti i slobodu. S druge strane, feminizam je između ostalog omogućio i pružio uvid u brojne represivne društvene politike, pa između ostalog i one modne. Nekada je to izgledalo znatno imperativnije i direktnije, pa je u skladu s tim postojala i moralna policija za žene, dok se danas radi suptilnije. Moda koja je uvijek pratila društveno-politička događanja, zapravo je sinkronizirano težila da odjevnim stilovima oduzme moć ženama, odnosno da im dodijeli kanonske uloge žena koje trebaju da budu majke, ili prsate ako to kralj poželi.
Godinama se moda redefinirala kroz patrijarhalne naočale i udarala pečate po ženskim strukovima, butinama, stražnjicama, grudima. Stege su nekada imale i svoj fizički manifest u vidu metalnih kaveza i korzeta, dok se danas udara suptilnije, ali jednako šovinistički, na način da će se žena koja je nosila mini suknju tumačiti kao provokacija, kao poziv i kao opravdanje za seksualno ili neko drugo uznemiravanja. Bitno je usljed ovakvih situacija osloboditi ideal ženske ljepote od patrijarhalnog tumačenja i poslati jasnu poruku interpretatorima da ta odjeća nema apsolutno nikakve veze s njima.
