Društveno-politički tretman žrtava seksualnog nasilja u nekim državama oslobođen je svake logike, do mjere da u određnim arapskim zemljama postoje i propisani zakoni koji silovatelja oslobađaju zatvorske kazne ukoliko se odluči vjenčati za žrtvu. Ovakvi primjeri funkcioniraju po principu zaštite kulta čednosti, što je samo jedan od kanala opresije koji udara direktno na dostojantstvo, egzistencijalne slobode i mogućnost svojevrsne revitalizacije žrtava seksualnog nasilja. Ove osobe stigmatizirane su i od strane društva, te im se na različite načine često pripisuje i odgovornost za ono što im se dogodilo, u smislu da su na neki način to i izazvale/i, isprovocirale/i, zaslužile/i ili na bilo koji način bile krive/i.

Društveni tabui

Ove teme i njima slični problemi dijelom su društvenog tabua, što se opet veže za sam kult čednosti, odnosno za mogućnost njegovog narušavanja. U svojoj knjizi Hidžabi i himeni, Mona Elhtawy detaljno opisuje i situacije u kontekstu arapskih zemalja, gdje su se porodice odricale svojih sestara, kćerki, majki, ukoliko bi se ustanovilo da su bile žrtvama seksualnog nasilja, gdje na površinu izlazi sva surovost iracionalne potrebe za očuvanjem čednosti i porodičnog ugleda, koji se u ovakvim slučajevima smatra ugroženim.

Kako je seksualno nasilje traumatično iskustvo, koje iza sebe ostavlja i određene posljedice, prilično je teško govoriti i naći taktičan pristup za rad na ovoj temi. Dodatno svakako otežava i društveno politička situacija koja ne nudi sistematsku podršku žrtvama seksualnog nasilja.

U Sarajevu je na Kriterionovoj sceni odigrana primjenjena predstava “Ta tvoja mund harmonika”, koja koristeći se metodama fizičkog, ekpresivnog i procesnog teatra na nešto drugačiji način problematizira temu – žrtve ratnog seksualnog nasilja. Predstava je urađena pod pokroviteljstvom UNFPA, a u njoj su učestvovali mladi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, gdje su zajedno s trenerima imali priliku da produciraju predstavu, te da na taj način pozovu prisutne na empatiju, solidarnost, ali i odgovornost.

Kako je u predstavi poentirano, smisao nije u tome da se publici napune pluća užasom, da ostanu šokirani, te da se blokiraju i zatvore, jer, ovo nije priča o traumi, nego o ljubavi, o onome prije i poslije. Priča je kao takva urađena sa fokusom na društvenu stigmatizaciju, na važnost solidarnosti i ljubavi koja osnažuje i oživljava

Primenjena predstava (pozorište za socijalne promene) “Ta tvoja mund harmonika” koristi elemente fizičkog, ekspresivnog i dramskog pozorišta kako bi senzibilno progovorila o načinima na koje društvo tretira žene i muškarce – žrtve ratnog silovanja u BiH, a nastala je kao deo edukacije za primenjeni teatar organizovan u novembru i decembru 2016. (Unicef i Unfpa) za omladinske lidere, aktiviste i pozorišne praktičare.

“Primarni cilj same predstave, za koji mislim da smo ga i postigli, jeste da se o ovoj temi progovori, da se društvo kao takvo pozove na empatiju, da se razbije zavjet ćutanja i da se ne mora zapravo govoriti, da je dovoljno da budemo tu. I scena u predstavi u kojoj performeri izgovaraju svoju ličnu traumu ili nešto što im je bilo jako jako teško je zapravo poziv na razumjevanje na nivou našeg nečeg ličnog što smo doživjeli što nam je bilo strašno, jer je to neka granica, jer silovanje kao trauma, kao strašan događaj je nešto što, neko ko to nije proživio ne može da razume, i ne može da kaže ja tebe razumem i znam kako ti je, jer ne znaš i niko od nas ne zna koji to nisu preživjeli jer je to na nivou nezamislivog. Ono čime smo se mi vodili u predstavi jeste linija ljubavi empatije osjećanja i ljubavi,” kazao je Danilo Jovanović, koji je zajedno sa Anesom Osmićem bio zadužen za kreativnu adaptaciju i režiju u lokalnoj zajednici.

I onda se, naravno, pojavila ljubav

Kako je u predstavi poentirano, smisao nije u tome da se publici napune pluća užasom, da ostanu šokirani, te da se blokiraju i zatvore, jer, ovo nije priča o traumi, nego o ljubavi, o onome prije i poslije. Priča je kao takva urađena sa fokusom na društvenu stigmatizaciju, na važnost solidarnosti i ljubavi koja osnažuje i oživljava.

“UNFPA je želeo da se bavi stigmatizacijom ovih ljudi i žena koja se događa sada, znači cilj nije bio priča o traumi kao takvoj, već o stigmi od strane zajednice i odbacivanju onih koji su traumu preživeli. Taj ugao je već unapred definisao o čemu ćemo govoriti, a pošto smo zapravo radili sa istraživanjima i izjavama preživelih, i sam sadržaj je bio tu. No, tema je to što jeste i bilo je zaista jako, jako teško u početku. Kada smo počeli o tome da pričamo, kada sam ja došla sa nekim pozorišnim rešenjima, bilo je suza, bilo je nesanice, bilo je snova o silovanju – podigne se čitav sistem, ne možete to izbeći. I ja sam onda tragala, najpre za sebe, a potom za performere, a onda za publiku od koje tražimo empatiju i uključivanje, a ne beg, koji ugao možemo uzeti, šta je taj element koji može dozvoliti obradu ove teme, a da se svi kolektivno ne raspadnemo i samim tim poželimo da pobegnemo i nastavimo da ćutimo, kao i do sada. I onda se, naravno, pojavila ljubav. Kada smo razmišljali kako se može pružiti podrška, nema tu reči, jel’, ali možeš stati ispred nekog i gledati ga u oči. Možeš pevati. I to je to, ta naša stara, duboka veza čoveka sa čovekom. I to je i fizički teatar, gledanje u oči, ja stojim ispred tebe i govorim ti o nečemu što mi je teško, ti potom stojiš ispred nekog i radiš isto to. Voliš,” rekla je Marija Farmer, koja potpisuje scenarij i rediteljska rješenja.

Učesnici – glumci, ljudi su dobnog uzrasta od 20 do 28 godina, što je na neki način pogodovalo izradi kreativnog procesa, te je na scenu donijelo dašak entuzijazma, nešto svjetlije budućnosti i vjere.

Ova teatarska priča iza sebe svakako je ostavila snažne utiske na publiku o čemu se između ostalog razgovaralo na diskusiji zakazanoj poslije samog igranja. Publika je pohvalila rad cijele ekipe, način i pristup temi, te sam angažman oko ovog bitnog pitanja

“Te žene i ti muškarci su tu među nama, to nisu dakle neki tamo ljudi, to su ljudi koji su tu, i ono što je jako važno jeste momenat transgeneracijskog prenosa traume, što je nekako zadnji momenat da se napravi nešto dok su žrtve još tu među nama, jer, ono što je u cijeloj toj priči strašno jeste taj zavjet ćutanja koji se na neki način i energetski prenosi sa roditelja na djecu, gdje je ključno da ta priča nađe svoj kraj, da stane ovdje i da svi kažemo sebi da ovo staje ovdje,” kaže Danilo Jovanović.

Ova teatarska priča iza sebe svakako je ostavila snažne utiske na publiku o čemu se između ostalog razgovaralo na diskusiji zakazanoj poslije samog igranja. Publika je pohvalila rad cijele ekipe, način i pristup temi, te sam angažman oko ovog bitnog pitanja. Cijeli rad osim teatarske priče iznjedrio je i veliko iskustvo za dvojicu mladih trenera koji su intenzivno radili i vodili cijeli proces.

“Čitav kreativni proces od razvoja scenarija i edukacije na Bjelašnici, preko devet dana intenzivnog rada sa performerkama i performerima do izvođenja ’Ta tvoja mund harmonika’ u Sarajevu za mene je bilo predivno putovanje ispunjeno učenjem novog i drugačijeg. Bilo je izazovno i teško na trenutke što zbog teme kojom smo se bavili, što zbog nove teatarske forme (fizički, ekspresivni i procesni teatar) koju sam tek upoznavavao i o kojoj sam učio od izvrsne Marije Farmer. Mislim da se uvijek u životu isplati pomjerati lične, ali i profesionalne granice, kao i izlaziti van zone komfora. Kao društvo, ali i kao pojedinci u obavezi smo nalaziti razne načine kako bismo žrtvama ratnog silovanja pokazali da nisu krivi i krive za ono što im se desilo i da smo tu za njih,” kazao je Anes Osmić.

                                                                                                                ***

Činjenica je da vrijeme vratiti ne možemo, i da smo tu gdje jesmo, sa posljedicama kakve jesu. Ono što nam preostaje i ostaje jeste da svako u sebi pronađe nit solidarnosti, ljubavi, empatije i volje, za sve one kojima je to potrebno. Prošlost izbrisati ne možemo, ali svakako svi možemo doprinijeti po malo za bolju i svjetliju budućnost. I kako u predstavi rekoše, dovoljno je reći, znam da ti se desilo i budi tu. I zato, budimo svi tu.

“Mi smo plakali, ljudi su plakali, to je isto momenat kada duša sretne dušu – jer patnja i nezamislivi užasi su takođe deo našeg iskustva kao Čoveka, pripada nam, zašto ne znam, ali nam pripada. Kad se takve stvari dese, razum ih ne obuhvata. Niko ne zna zašto je to dobro, prosto – nije dobro. Tako je. To je što je. Ali jedini način da se krene dalje, jeste da se to obuhvati. Da pojedinac svoju traumu obuhvati i da društvo isto tako obuhvati svoju traumu, jer time vraća svoje kapacitete da raste i razvija se. Time ne nestaje deo koji je nesrećan, te stvari nikad ne nestanu, ništa ih ne može nadoknaditi, ali se otvara drugi deo koji može da primi u sebe svetlost i radost,” za kraj kaže Marija Farmer.