Antologija ljepote i antologija zla

: Mile Stojić

Doista, većih i strastvenijih zaljubljenika u Bosnu i njezinu kulturu od Lovrenovića i Isakovića teško bi bilo naći. Možda im tek u društvu nedostaje nekadašnji – Senad Avdić. Pa ipak, valjalo bi se upitati što je od te sanjane a nedosanjane Bosne ostalo danas, dvadeset godina nakon Isakovićeve smrti. Tempora mutantur!
Navršilo su se dva desetljeća od smrti Alije Isakovića (1932.-1997.), geologa, polihistora, profesora, dramskog pisca i pjesnika, antologičara, leksikografa i nacionalnog ideologa Bosne i bosanskih Muslimana, Bošnjaka... Moj je pokojni prijatelj nakon života doživio priznanja koja za života nije ni slutio – nekoliko osnovnih škola nosi njegovo ime, u centru grada u kome živim jedna ulica zove se po njemu, jedna biblioteka... Pa ipak, on je sanjao neku drugu i drugačiju Bosnu... Ponekad se u šetnji zaustavim pored njegova mezara ispred Ferhadije džamije u Sarajevu, gdje kraj njega još leže profesor i subrat mu Muhsin Rizvić, slikar Ibrahim Ljubović, Bekir-aga, bosanski kolćehaja, te Kadi Mehmed-aga, sin hadži Mustafin... Nisam siguran da bi se za života Isaković, deklarirani ateist i proleter, složio s ovako šarolikim društvom, određenim sve samim insignijama i titulama, ali ljudima ideologije suđeno je da i nakon smrti pripadaju medijima koje su za života njegovali.

Čovjek ideologije

Pisac Alija Isaković bio je čovjek ideologije. Nikad neću zaboraviti tu iznanadnu i okrutnu smrt, kao ni nekrolog koji je Isakoviću napisao Senad Avdić, njegov mlađahni prijatelj i fan. Te hladne devedeset i sedme, nakon bosanske kalvarije i bečkoga egzila, Isaković se bio na dan-dva vratio u Sarajevo, gdje ga je zatekao smrtni čas. Senad Avdić je tada do suza bolno opisao tu dženazu, kroz susret s tadašnjim svojim bliskim prijateljem, piscem bosanskim i hrvatskim, koji je doputovao iz daleka svijeta da isprati svoga ahbaba i suradnika: “Na dženazi Alije Isakovića, dok su stotine ruku nosile tabut, književnik Ivan Lovrenović, koji je tim povodom doputovao iz Zagreba, tiho me upitao: ’Smiju li ćafirske ruke ponijeti tabut?’... Malo je ko u ovom gradu Aliju Isakovića poznavao koliko ga je poznavao Ivan Lovrenović, teško da ga je neko više cijenio, bodrio, opravdavao... Neću reći istinu ako ne napišem kako Bosna i Hercegovina nije imala dvojicu strasnijih zaljubljenika u njezinu kulturu, povijest i suštinu, od rahmetli Alije Isakovića i Ivana Lovrenovića.” (Slobodna Bosna, 23. ožujka 1997.).

Doista, većih i strastvenijih zaljubljenika u Bosnu i njezinu kulturu od Lovrenovića i Isakovića teško bi bilo naći. Možda im tek u društvu nedostaje nekadašnji – Senad Avdić. Pa ipak, valjalo bi se upitati što je od te sanjane a nedosanjane Bosne ostalo danas, dvadeset godina nakon Isakovićeve smrti. Tempora mutantur!

Biserje je već tada bilo bačeno pred svinje – zbog same činjenice da je na jednom mjestu sabrano duhovno blago Bošnjaka, na autora su podigli kuku i motiku tadašnji zatočnici bratstva i jednistva, od kojih će mnogi dva desetljeća kasnije napustiti grad i obrušiti se na nj svom silinom svojih topova. Čovjek koji je tad spasio Isakovićevu glavu zvao se Branko Mikulić, tvorac moderne Bosne
U prosincu 1991. sarajevska Svjetlost objavila je antologiju hrvatskog pjesništva, koje sam autor, i koja se zvala kranjčevićevski i sarajevski Iza spuštenijeh trepavica. Knjiga je počela stihovima Goranove Jame, stihovima zapečaćenim krvlju pjesnika, njegovim bezimenim grobom negdje u hladnim bosanskim planinama.

U ožujku 1992. izdavač (tad najmoćniji izdavač na Balkanu) organizirao je predstavljanje antologije. O značaju hrvatskog pjesničkog genija i načinu na koji je on prezentiran govorio je tad Alija Isaković. Prezentacija se održala u prepunoj dvorani kluba knjige, a među prisutnim licima vidio sam i tadašnjeg ministra u Vladi BiH Velibora Ostojića. Isaković je govorio nadahnuto, onako kako književnik znade govoriti o velikim književnim djelima, s udivljenjem, ali i sa znakom plemenite zavisti zašto on sam nije sve te sjajne pjesme napisao. I sam antologičar, isticao je kako je publiciranje iz jedne književnosti uvijek mač sa dvije oštrice. Ali, idealno bi bilo kad bi svaki pisac mogao objaviti svoju antologiju, tako da bi se na koncu mogla objaviti jedna antologija antologija, jedna idealna knjiga u kojoj bi duh suvremenosti pulsirao u ritmu duha tradicije, govorio je.

Antologioja zla

Možda u sveukupnoj bošnjačkoj literaturi nema pisca za kojeg je književni pojam “antologija” tako determinantan, kao što je to za Aliju Isakovića. Shvativši antologičarski poziv u grčkom značenju te riječi, ali i u poziciji bosanskog književnika, suočenog s nepoznanicama i vrtlozima vlastite književne tradicije i jezika, Isaković je cijeli život bio antologičar vlastite kulture, onaj što sakuplja i poredi, onaj što otkriva i revalorizira, razmišljao sam tad. Objavio je više antologija, među kojima je zacijelo najčuvenija antologija muslimanske književnosti Biserje (1972.). “Ovo je prvi sveobuhvatni izbor iz jedne književne tradicije, u kojoj od Hasanaginice (i prije) do Selimovićeva Derviša (i poslije) traje emanacija osobene duhovne komponente i osobenog kontinuiteta, lome se osjećanja, pretaču voljenja, teku želje i ljubavi, slažu gatke i knade pjesme.”

Biserje je već tada bilo bačeno pred svinje – zbog same činjenice da je na jednom mjestu sabrano duhovno blago Bošnjaka, na autora su podigli kuku i motiku tadašnji zatočnici bratstva i jedinstva, od kojih će mnogi dva desetljeća kasnije napustiti grad i obrušiti se na nj svom silinom svojih topova. Čovjek koji je tad spasio Isakovićevu glavu zvao se Branko Mikulić, tvorac moderne Bosne. Sjećao sam se i drugih Isakovićevih antologema: u zborniku Hasanaginica skupio je cijelu jednu komparativnu zbirku tekstova napisanih u povodu stare bošnjačke balade, a u antologiji Hodoljublje prezentirao je dosege putopisne literature o Bosni i Hercegovini. Uz to, objavio je i zbornik, također svojevrsnu antologiju O nacionaliziranju bosanskohercegovačkih Muslimana, u kojoj se pokazuje cijelo stoljeće fenomena osporavanja i preživljavanja, fenomena odricanja i opstajanja.

Šestog travnja 1992., dok gleda kako njegove antologije doslovno nestaju u plamenu, Alija Isaković počinje pisati svoju novu antologiju – antologiju zla. Ovaj dnevnik o pokušaju destrukcije Bosne autor započinje riječima: “Možda će ostati zapisano da je danas počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali počela je davno, davno.”
Čekali smo porodično novu 1992. s Isakovićima, bili su tu skupa još Enes i Hiba, “prva profesorica bosanskoga jezika”, a u travnju te iste godine počela je agresija na Bosnu, na Sarajevo. Jedan od protagonista te agresije bio je i Velibor Ostojić, čovjek koji se snishodljivo smješkao na prezentaciju moje knjige. On i drugi brojni sarajevski pisci srpske nacionalnosti, predvođeni Radovanom Karadžićem, već u prvim mjesecima rata neopisivim nasiljem nasrnuli su na grad. Univerzitetska biblioteka izgorjela je aleksandrijskim plamenom. Magazin knjiga sarajevske Svjetlosti pretvoren je u prah i pepeo, a s njime, među mnogobrojnim drugim naslovima, i moja antologija. Vrijeme kulture bilo je potisnuto vremenom zla. Bosna je sa svih strana bila prevarena i ostavljena.

Šestog travnja 1992., dok gleda kako njegove antologije doslovno nestaju u plamenu, Alija Isaković počinje pisati svoju novu antologiju – antologiju zla. Ovaj dnevnik o pokušaju destrukcije Bosne autor započinje riječima: “Možda će ostati zapisano da je danas počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali počela je davno, davno.”

Književna kronika o krvavoj sadašnjosti

Antologija zla (Ljiljan, Sarajevo-Ljubljana, 1995.), iako formalno ustrojena kao ratni dnevnik, zapravo je jedna književna kronika o krvavoj sadašnjosti kroz koju se ogleda prošlost, o prošlosti koja je trajala predugo, o kulturi kao izvorištu mitologije zla. Sintagmom “divljaci s Pala” Isaković metaforički određuje: “Srpsku akademiju nauka i umetnosti, s književničkom ispostavom u Francuskoj 7 (kao ideologe), Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu ’literaturu’ (kao podstrekače), srpsku političku nauku, srpsku političku ’književnost’, političku publicistiku, političku kućnu (guslarsku) i školsku (epsku) pedagogiju (kao propagatore), te vojne sile, ovaj put “JNA” i paravojske (kao izvršioce). Naravno, terminološki se svuda podrazumijeva i crnogorska poslušnička komponenta.” Ova sintagma ponekad će, u kontekstu paklenih događanja, djelovati blago, kao kamilica.

Književnost bosanskih pisaca u trenutku se pretvorila u samu negaciju književne umjetnosti. Eros teksta preobrazio se u thannatos, razgranate mreže književnog stvaranja su pokidane. Dokolica i igra su ugasle, a sve se pretvorilo u znatiželjno oko što sve gleda i pamti. “Bosna gori – gledamo i pamtimo”, reći će rečeni Lovrenović u jednom intervjuu u ljeto 1992., a Isaković piše: “Osjećam da je ovaj prljavi rat, da je ova brutalna agresija ispraznila moj raniji duhovni i fizički sadržaj, i sada se punim nekim novim sadržajem. Kao da ću od sada biti neko drugi, ne više nikako onaj isti, onaj onakav. Ne sjećam se već, već se ne sjećam kakav sam bio. A nije ni vrijeme da budem kakav sam bio.”

Književnost bosanskih pisaca u trenutku se pretvorila u samu negaciju književne umjetnosti. Eros teksta preobrazio se u thannatos, razgranate mreže književnog stvaranja su pokidane. Dokolica i igra su ugasle, a sve se pretvorilo u znatiželjno oko što sve gleda i pamti. “Bosna gori – gledamo i pamtimo”, reći će rečeni Lovrenović u jednom intervjuu u ljeto 1992.
Tragedija naroda u Bosni je tragedija biblijskih razmjera. Ne radi li se tu upravo o promjenama na rubu Isakovićevih razmišljanja: ne sjećam se više kakav sam bio. “Već danima, ne znam tačno koliko dana, ni čemu to znanje, nema struje, nema vode, nema kruha. Moja porodica ne prima kruh ni po kom osnovu, dobijamo nešto više brašna, Emina zamijesi kruh, ali ga nemamo čime ispeći. Ponekad djeca skupe nešto drva u okolici.”

Mogu li se uopće razumjeti riječi njegove opomene, kad kaže: “Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo... Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.”

Vuk samotnjak

U siječnju 1996., imao sam čast promovirati Isakovićevu knjigu Antologija zla, kao uzvrat njegovim riječima na moju davnu sarajevsku promociju. Obojica smo bili u Beču, izgnanici što jedva hvataju dah u huku jednog tuđinskog jezika. Nakon godina izgnanstva posjetio sam naš grad. Na zgarištima gradova i biblioteka dogodila se entropija jezika. Nitko nas nikad neće razumjeti, jer se sami nismo mogli razumjeti sve dok svoja nakazna lica nismo ugledali u antologiji zla.

Samo godinu dana kasnije, početkom ožujka 1997., nazvao me prijatelj s kojim sam surađivao u jednoj zagrebačkoj redakciji da mi saopći da je Alija Isaković umro. Pitao me bih li bio voljan napisati novinski “in memoriam”. Odgovorio sam da ne mogu. Vijest me je posjekla jer sam se posljednjih godina redovito viđao s njim, najčešće u kavani Westend, u neposrednoj blizini bečkog Zapadnog željezničkog kolodvora. “Mi bosanski pisci smo ljudi s kolodvora”, rekao je jednom. Išao je često u Sarajevo, najčešće autobusima koji su do Sarajeva morali prelaziti cijeli labirint granica i koji su nekako stizali, nakon cijele vječnosti. Razmjenjivali smo knjige i štampu. Ponekad bi me zvao u sitne noćne sate da provjeri koji podatak, ili tek onako. Nakon jednog posjeta Sarajevu rekao mi je: “Znaš šta, prvi put sam osjetio da moj sarajevski stan kao da više nije moj, da knjige u mojoj biblioteci kao da nisu više moje.”

Tragedija naroda u Bosni je tragedija biblijskih razmjera. Ne radi li se tu upravo o promjenama na rubu Isakovićevih razmišljanja: ne sjećam se više kakav sam bio. “Već danima, ne znam tačno koliko dana, ni čemu to znanje, nema struje, nema vode, nema kruha. Moja porodica ne prima kruh ni po kom osnovu, dobijamo nešto više brašna, Emina zamijesi kruh, ali ga nemamo čime ispeći. Ponekad djeca skupe nešto drva u okolici”
Ali, on se teško privikavao na emigrantski život. “U Beču je ljepše, ali u Sarajevu je bolje”, jednom je rekao. Zajedno smo sastavili i u Beču objavili panoramu sarajevske ratne književnosti pod naslovom In Schmerz mit Wut, zajedno ponekad nastupali na humanitarnim priredbama o Bosni. Na jednoj takvoj manifestaciji, održanoj u bečkom Volkstheateru, sjećam se i ovakvih njegovih riječi: “Ta Bosna, što treperi kao zeleni list kukuruza...” Bio je agnostik, moderan tip, užasnut pojavama vjerskog konzervativizma kod Bošnjaka. “Da božji Poslanik danas živi, vozio bi se boeingom, komunicirao internetom i pušio Marlboro”, jednom se, komentirajući tekst jednog zagriženog teologa u listu Ljiljan, gorko našalio.

Činjenica njegove smrti ubacila me u vremenski tunel, dug kojih dvadesetak godina. Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastalo po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da uvijek drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak. Jednom sam mu u piću rekao: “Mnogi te ljudi doživljavaju kao neiskrena i potmula čovjeka”, a on se samo nasmijao: “Pa ja i jesam takav, bar ti to znaš.”

Ispraćajući Goranov narod

Umro je, dakle, za jednog posjeta u Sarajevu i pokopan je uz najviše državne i vjerske počasti, u groblju Ferhadije džamije u Sarajevu. Pomislio sam na tren da on za sve te počasti ne bi puno mario. Vijest o njegovoj smrti dočekao sam s unutrašnjim sramom, jer su moji zemljaci uništili i etnički očistili njegov rodni Stolac. Ponekad pomislim da se tajna opstanka Bosne krije upravo u onim brižnim ćafirskim rukama.

U proljeće godine 2002. pročitao sam vijest da je Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za nestale, u jednoj od masovnih grobnica u istočnoj Bosni, među mnogobrojnim kostima ubijenih Bošnjaka pronašao i kosti Ivana Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika, autora Jame, umorenog od četnika u Drugom svjetskom ratu. Sjetio sam se tad davne promocije moje antologije u Klubu “Svjetlosti”, koja je bila početak jednog strašnog vremena, određena Goranovim stihovima.

Bio je agnostik, moderan tip, užasnut pojavama vjerskog konzervativizma kod Bošnjaka. “Da božji Poslanik danas živi, vozio bi se boeingom, komunicirao internetom i pušio Marlboro”, jednom se, komentirajući tekst jednog zagriženog teologa u listu Ljiljan, gorko našalio
Ispraćajući Goranov narod, Isaković je i sam otišao sa njim. Nove sarajevske vlasti po njegovom imenu nazvale su jednu ulicu u centru grada, ulicu koja je prije njega nosila ime njegova zemljaka partizana i slikara Branka Šotre. Nisam siguran da bi bio oduševljen ovom počasti. Sjetio sam se jednog bečkog razgovora s njim kad je rekao da ulicama ne treba svaki čas davati nova imena, nego da treba čuvati stara i da je za njega najljepši naziv koji može imati jedna ulica nosio sarajevski sokak Ašikovac. Šetajući jesenjim Bečom, na um mi je pala posljednja rečenica iz posljednje njegove objavljene priče: “Tako, nema više ništa osim trajanja. Ni mene nema u kafani na Hietzingu.”
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*