Pročitao sam minulih dana sve što mi je došlo do ruku napisano o Predragu Matvejeviću. Mom drugu. Slutio sam šta ko može reći. Frustrirani jadnici šute, a oni koji su ga voljeli teško mogu u nekoliko redova, ili nekoliko stranica, da dokuče horizonte onakvog života. Ja nisam ni mogao ni znao da napišem ono što mi je prolazilo kroz sjećanje. I dušu. Nisam smio da ga uvrijedim tim  neznanjem, pa sam listao i listao. Zbog toga će biti ljuta naša najdraža zajednička prijateljica  Jagoda. Iz sasvim drugih razloga bili bi ljuti neki drugi, mali, da sam napisao makar nešto od onoga što se vraća sada kao sjećanje na druženja po Sarajevu, Mostaru, Parizu, Milanu, Zagrebu, po vozovima i tribinama evropskim... Iz priča o životu povodom rata. O dostojanstvu i prevarama. O ljubavima i izdajama. I kako objasniti njega onakvog, najtišeg i najblažeg, najdelikatnijeg  borca kojeg sam ikada sreo.

Onda sam pročitao rečenicu koju je kazala sjajna Branka Prpa, istoričarka, pisac, humanista, opraštajući se od Predraga na “Beogradskom rekvijemu”: “Matvejević je postao klasični evropski antiheroj čija veličina je u slabosti: u odnosu na politiku isključivosti i ekskluzivizma, u odnosu na mržnju netalentovanih, u odnosu na banalnost sa kojom mediokritetsko zlo zamračuje horizont...”

Što bi kazali “njegovi” Talijani – Punto!

Gospodari rata i mira

Palo mi je na pamet nad ovoliko ljudskosti u pojmu “antiheroj”, ovoliko hrabrosti da se u tri nepuna reda učini besmislenim pojam “slabosti”, da bih bez Matvejevića bio neuporedivo manji Evropljanin čitajući imperijalnu Evropu sa Balkana i Bliskog istoka. Bio bih manje zanesen Mediteranom da ga nisam učio, shvatao i otkrivao kroz njegov “Brevijar”, iako sam pola života vezao za te tamo prostore, ljude, sunce i more... Shvatio sam kako bih bio i drugačiji Jugosloven, ideologiziran i crno-bijeli da nije bilo njegovog “Jugoslovenstva danas”, temeljem kojeg znam – ako i nisam znao onda, šta znači sadašnja duhovna bijeda kolektivnog Ja u kojem je, kako Prpa kaže, “nacija postala supstitut za individuu...”

Onda se ona misao o njegovom “antiherojstvu” i “veličini u slabosti”, odjednom, logično ukrstila sa jednom malom dilemom koju odavno imam – mada sam joj slutio korijen – a nije mi nikad bilo dovoljno motiva da upitam Predraga o tome, kada je bilo prilika. Nije ni nešto kapitalno, mislio sam, pa se tako i lakše zaboravljalo uz sijaset zanimljivijih  tema. Elem, Predrag je došao koju godinu iza rata na ideju da se priredi knjiga od tri osnovna teksta. Njegovog o Tuđmanu, Vidosava Stevanovića o Miloševiću, i mog o Aliji Izetbegoviću. Predrag je napisao uz ovo i nekoliko kraćih, “pratećih” tekstova. Tada je bio u Rimu, “između azila i egzila”, govorio je. Vidosav disident u Parizu, ja u Sarajevu. Ono što nam je tada bilo posebno značajno jeste da sva trojica lidera novih država koji su bili tema, moraju biti živi i na vlasti kada knjiga izađe. Svaka druga varijanta ne bi bila dostojna motiva ove ideje, odmah iza rata. Naknadna istorija je druga priča i imala bi drugi smisao. Tako je i bilo.

Shvatio sam kako bih bio i drugačiji Jugosloven, ideologiziran i crno-bijeli da nije bilo njegovog “Jugoslovenstva danas”, temeljem kojeg znam – ako i nisam znao onda, šta znači sadašnja duhovna bijeda kolektivnog Ja u kojem je, kako Prpa kaže, “nacija postala supstitut za individuu...”

U proljeće 1999., u razmaku od dva mjeseca, izašla su tri izdanja te knjige. Ne sjećam se više tačno kojim redoslijedom, na sve tri piše samo godina, ali nije posebno važno. U Francuskoj, Italiji i Hrvatskoj. Naslov knjige u Parizu, izdavač “L’esprit des peninsules”, bio je “Ex-Jugoslavija: Gospodari rata”. Kod “Garzantia” u Milanu, “Gospodari rata”. “Feral Tribune” u Splitu objavio je pod naslovom “Gospodari rata i mira”. Unutra, ispod naslova, pisalo je sitnim slovima: “sjenama Williama Shakespearea”.

Ona mala dilema, ovim povodom, bila je – zašto su u dva izdanja u pitanju samo “Gospodari rata”, a kod Ferala su “Gospodari rata i mira”. Ko se to, zašto i kako kvalifikovao dodatno, makar malo, i kao čovjek mira. Da se baš i ne kaže kao “gospodar mira...”  Priznajem da kao pomalo junoša, iako i tada svjestan razlike između životne i političke supstance trojice “gospodara” kojima smo kao pisci sudili, možda i kao mlađi, nisam mogao a ni htio da vidim kako i koliko Predrag – autor naslova i sa onom dodatnom kvalifikacijom kod Ferala – do te mjere vodi računa o nijansama kada su ljudi i istorija u pitanju. On, naprosto, ni tada, ni kasnije, nije htio da izjednači svu trojicu. Posebno mu je bilo bitno da onaj “njegov”, Tuđman, ne budu ni na kakav način amnestiran pored istorijom za ulogu gospodarenja ratom i zlom. Nama je ostavio našu savjest u dimenzioniranju priče o onima kojima smo se bavili. Ali je zato, eto sjećanja, našao za potrebno da mi poruči, prije otprilike tri godine iz Zagreba, iznebuha: “Znam da si mi pomalo zamjerao, šutke, što sam bio slab prema  Izetbegoviću i što bi bio malo blaži, iako ni ti nisi govorio da su isto. I ne poričem ni danas ni slovo koje si napisao u našoj knjizi. Nijanse u životu nisu nebitne... A i vrijeme će puno toga još pokazati...” Tako je, nekako, glasila poruka. Nikad više nije bilo prilike da na miru, dugo, porazgovaramo  i o tome.

Tužno tačno

Sjetio sam sam se i kako je samo malo prije one poruke, na promociji knjige “Istina iza vrata” Tomislava Jakića i moje, u Zagrebu, poslao tekst da ga pročitamo tim povodom jer nije mogao doći. Bolest ga je sustizala. Među redovima o knjizi koje ću pamtiti do kraja života, pročitanim u sali “Napretka” – a  vraćali su me u dane i noći kada smo hodali po Sarajevu ’89. i slutili dosta naivno ono što se tada valjalio iza brda – kao  malo čudo zazvučao je vic. Čuj bolesni Predrag i vic, na promociji knjige o mučnim istinama što se kriju iza vrata: “Pitali Cigu, kada će biti bolje? A on veli, pa već je bilo!” Koji dan kasnije u Gradskoj kavani u Zagrebu, došao je sasvim polako i teško da se pozdravimo, pa pita, mislim li da je onaj vic bio neprimjeren mjestu i trenutku. Rekao sam mu ono što sam osjećao – nije, bio je tužno tačan. Veli, biće još gore, pročitaj one naše tekstove ponovo za koju godinu...

“U analima će ostati zabilježeno: prihvatio je na kraju razloge onih protiv kojih se borio na početku. Prorekao je sebe sama. To je najgore što se može dogoditi ličnosti koja želi biti povjesnom. Opravdavanja zlodjela tuđim zlodjelima, makar i gorim i većim, sama povijest ne prašta i ne poštuje. U ime hrvatstva nastojao je potčiniti Hrvatsku svojoj samovolji...”

I pročitao sam ih, evo, sada. Nisu to više priče o njima trojici onda. To su uznemirujući nagovještaji onda, ovoga danas, osamnaest godina kasnije. Istine o onome gdje smo to bili bezmalo dvije decenije i gdje će, na temeljima koji su naslućeni onda, za naredne dvije decenije biti novi klinci.

Predrag je, uz ostalo, o Tuđmanu tada napisao i ovo: “Uspio je otcijepiti hrvatsku državu tek nakon što ju je miloševićevska soldateska več odgurnula iz Jugoslavije. Ostavlja je lišenu dostojanstva i poštovanja, bez onoga što je imala prije njega. U prošlosti koja joj nije bila laka okradala su je carstva i kraljevstva, savezništva i zajedništva: nitko nije tako kao njegova vladavina. Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je ’etnički očistiti’ lijepu našu domovinu, kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali: ’bjež’te psine preko Drine’. U analima će ostati zabilježeno: prihvatio je na kraju razloge onih protiv kojih se borio na početku. Prorekao je sebe sama. To je najgore što se može dogoditi ličnosti koja želi biti povjesnom. Opravdavanja zlodjela tuđim zlodjelima, makar i gorim i većim, sama povijest ne prašta i ne poštuje. U ime hrvatstva nastojao je potčiniti Hrvatsku svojoj samovolji...”

Vidosav Stevanović je secirajući surovo Miloševića, živog i u Beogradu na vlasti četvrtu godinu nakon rata, pisao i ovo: “Čitavu deceniju vještački izazvana i povremenim šokovima iznuđena ljubav čitavog jednog naroda prema svom vođi i upropastitelju postala je stvarna. U svesti masa ponovo se preobrazio u ono što je i bio: naš Sloba, Sloba-Sloboda, novi Sveti Sava, poslednja odbrana Srpstva i jagnje  među vukovima...”

Samo malo dalje, Matvejević u nekoliko redova citira opis Tuđmana u tadašnjem glasilu predsjednikove stranke “Državnost”: “On je najvažnija ličnost dvadesetog stoljeća. Uspoređuju ga  s Washingtonom i Bismarckom, Cromwellom i de Gaulleom i vjerojatno drže da je superioran njima. Dva svećenika – don Anto i fra Duka – vide u njemu novog ’Isusa’. Kroničar Hrvatske demokratske zajednice zaključuje da je Tuđman najveći Hrvat svih vremena, ovozemaljski hrvatski Bog (dr. N. Kujundžić).”

Tako Matvejević onda. Evo danas, po portalima u Hrvatskoj kola papir o “Projektu Velebit”, sasvim dovoljan da se shvati koliko je Predrag bio u pravu kazavši – pročitaj, Zlatko, onu našu knjigu opet za koju godinu. Između ostalog, u Projektu  piše... “u najkraćem roku u Saboru promijeniti Preambulu Hrvatskog ustava izbacivanjem skandalozne ’odredbe’ o nastanku hrvatske države na temeljima ZAVNOH-a 1943. umjesto NDH 1941. godine...” A na njihovom portalu i ovo: “Tko god danas, kao jedan od osnovnih temeljnih vrijednosti svog svjetonazora spominje  antifašizam, ili nije pri zdravoj pameti, ili ima pune gaće u strahu od nekoga tko mu dirigira što će reći, ili je jugosloven...”

Islamizacija Muslimana

Vidosav Stevanović je secirajući surovo Miloševića, živog i u Beogradu na vlasti četvrtu godinu nakon rata, pisao i ovo: “Čitavu deceniju vještački izazvana i povremenim šokovima iznuđena ljubav čitavog jednog naroda prema svom vođi i upropastitelju postala je stvarna. U svesti masa ponovo se preobrazio u ono što je i bio: naš Sloba, Sloba-Sloboda, novi Sveti Sava, poslednja odbrana Srpstva i jagnje  među vukovima... Pitanje njegove trajne i neprekinute vlasti je konačno trajno rešeno...Sad je na bogovima da nešto preduzmu.”

I preduzeli su. Karadžića, Mladića i slične sakrivali su uspješno i dalje. Neke i do danas.

O Izetbegoviću sam tada pisao temeljem Islamske deklaracije iz 1970. godine kojoj u podnaslovu  piše: “NAŠ CILJ – Islamizacija Muslimana, NAŠA DEVIZA – Vjerovati i boriti se”. Ali ne o autoru tog teksta, građaninu, pravniku u državnoj firmi nekad. Već kao o autoru, predsjedniku države, skoro tri decenije kasnije. I o citatima koji su mi se onda činili “uznemiravajućim” jer je rat završio, mislio sam, i sanjali smo novo društvo, ispotiha se nadajući da će misli poput onih iz Deklaracije polako otići u prošlost i izblijediti. Da li su. Sada, toliko godina kasnije, evo tih citata ne radi njihovog odjeka onda, već zbog onoga kako zvuče danas, jer jesu izdržali i zvone, mada Alije Izetbegovića poodavno nema: “Islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina, a druga forma islamskog poretka. Islamsko društvo bez islamske vlasti je nedovršeno i nemoćno; islamska vlast bez islamskog društva je ili utopija ili nasilje...”  

Sada, toliko godina kasnije, evo tih citata ne radi njihovog odjeka onda, već zbog onoga kako zvuče danas, jer jesu izdržali i zvone, mada Alije Izetbegovića poodavno nema: “Islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Prva je sadržina, a druga forma islamskog poretka. Islamsko društvo bez islamske vlasti je nedovršeno i nemoćno; islamska vlast bez islamskog društva je ili utopija ili nasilje...” 

O današnjoj realnosti, u Deklaraciji onda: “Nema mira ni koegzistencije između ’islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija... Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte  religije...” Ili, “mnoštvo zakona i složenost  zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu ’nešto trulo’ i da treba prestati donositi zakone, a početi ih odgajati ljude”. Logično se nadovezala rečenica: “Musliman ne postoji kao jedinka...”  

Eto, zato sam te 1999. napisao: “Teza o tome da su Izetbegović, Milošević i Tuđman isti, posebno je popularna u krugovima takozvanih opozicionara u Beogradu i Zagrebu. Na stranu nečista savjest kojoj je za ubkažavanje krivice ’naših’ potrebna podjednaka krivica ’njihovih’. Izetbegović, jednostavno kazano, ipak nije stvarao ’veliku Bosnu”, dok Milošević i Tuđman jesu ’veliku Srbiju’ i ’veliku Hrvatsku’. Naprotiv, prije bi se moglo reći da je on na svaki način, mada ne javno i otvoreno, težio ’maloj Bosni’ u kojoj će njegov narod konačno i trajno biti većinski, a on u njoj realizirati sve svoje mladalačke političke snove...”

I ovdje je Predrag bio u pravu: “Biće još gore, pročitaj one naše tekstove za koju godinu...” Evo čitam dragi Predraže.

“Okolnosti u kojima je djelovao bile su teške.  Bosna je stradala, osobito muslimansko stanovništvo u njoj. Alija Izetbegović je nastojao, koliko god je mogao, da mu pomogne. Njegova je uloga, također, u svemu što se odigralo, podložna kritičkom sudu: stavovi koje je zauzimao, odluke koje je donosio, greške koje je činio. Protagonosti tragedija nisu samo zločinci. U jugoslovensku su tragediju bili uključeni, silom ili milom, i pošteni likovi...”

Bio je onda, prije izlaska iste knjige sa dva naslova, zadovoljan što smo sva trojica pošteni spram “svojih”. Sjećam se da se pravdao zbog onog “svojih”, po drugim smo se aršinima mi prepoznavali. A o onome o čemu ga nisam stigao pitati, napisao je na kraju Prologa Feralovog izdanja, onog sa posvetom “sjenama Shakespearea” slijedeće. Kao izvinjavajući se malo: “U knjizi o ’Gospodarima rata i mira’ je i tekst o Aliji Izetbegoviću. On je više žrtva nego gospodar. Njega se ne može poistovjetiti s onima koji su Bosnu i Hercegovinu napadali, dijelili, prisvajali. On ju je branio. Nije bio u svakom času na visini zadatka koji je pred njega postavila povijest. Vjernik je i prosvijećen je, ali ga, na žalost, nije privukla laičnost prosvjećenih vjernika. To se odrazilo na stanje u Bosni. Pristao je na podjelu po nacionalno-vjerskoj pripadnosti, pogubnu za nju. Tražio je izlaz i tamo gdje ga nije bilo. Okolnosti u kojima je djelovao bile su teške.  Bosna je stradala, osobito muslimansko stanovništvo u njoj. Alija Izetbegović je nastojao, koliko god je mogao, da mu pomogne. Njegova je uloga, također, u svemu što se odigralo, podložna kritičkom sudu: stavovi koje je zauzimao, odluke koje je donosio, greške koje je činio. Protagonosti tragedija nisu samo zločinci. U jugoslovensku su tragediju bili uključeni, silom ili milom, i pošteni likovi...”

Oni italijanski prijatelji bi, opet, kazali sada za Predraga – Grande!

Ovo ovako, naravno, ne bih znao da napišem. A kada se sve pročita, valjda je jasnije i zašto ono sa Predragovim dodatkom u naslovu kod Ferala, nije baš ni tajna. U Predragu je tajna, trebalo je znati sve kazati, ne složiti se sa njim, i diviti mu se. Podjednako kao njegovom onakvom “antiherojstvu” i “veličini u slabosti”. Posebno u mudrosti razmišljanja unaprijed. I prijedloga da o tome unaprijed, a ne onome što je bilo, pišemo čak i nesvjesno tada.

“Pročitaj one naše tekstove za koju godinu ponovo. Biće gore.”

A, eto, odgovora i na dilemu, otkud vic sa Cigom u ozbiljnom trenutku, na surovu temu. Samo što Predrag nije htio da bude surovo.