Davne, 1888. godine osnovan je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Kao takav, on je najstarija muzejska institucija u našoj državi. Ipak, prostorije u kojima je Muzej bio smješten su bile neuslovne, pa su austro-ugarske vlasti početkom 1900-tih angažovali arkitekta Karla Paržika da uradi projekat za novu zgradu. Paržik nam je, inače, u nasljeđe ostavio neke od najljepših građevina u našem gradu, između ostalih: Aškenaška sinagogu, Crkva sv. Josipa, Narodno pozorište, Marijin dvor, Vijećnicu... Zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu je jedina zgrada u jugoistočnoj Evropi koja je namjenski građena za tu svrhu.

Neprocjenjive vrijednosti

Od dana kada je otvoren, pa do danas, Muzej je uspio da na jedno mjesto okupi veliki dio kulturnog nacionalnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, odnosno svih naroda koji su stoljećima prisutni na ovim prostorima. Godinama su donošeni i čuvani eksponati iz svih oblasti ljudskog života i djelovanja. Stajali su tu kao podsjetnik ko smo, šta imamo i koliko vrijedimo. I onda, došao je rat.

Potpisan je referendum koji reguliše određene administrativne i finansijske probleme, u periodu od 2016. do 2018. godine. Dvije godine. Budućnost Muzeja je osigurana na dvije godine. Godinu manje nego što je Muzej bio zatvoren

Za gotovo četiri godine, koliko je trajala agresija na Sarajevo, Muzej je pretrpio teška oštećenja. Ipak, uposlenici su uspjeli da sačuvaju vrijednosti unutar zgrade, koje nisu važne samo Muzeju kao instituciji, već imaju neprocjenjivu vrijednost i za državu i za sve ljude koji žive u BiH. Ovo nije prvi put da je Muzej, uz pomoć ljudi kojima je stalo, uspio odoljeti vremenu i neprijateljskim pokušajima da unište sve što čini našu prošlost i porijeklo. Tako je i sarajevska Hagada, u Drugom svjetskom ratu, sačuvana da ne padne u ruke njemačkog okupatora.

Dakle, osim materijalnih vrijednosti koje čuva među svojim zidovima, Muzej je podsjetnik na ljudske vrijednosti koje moraju biti jače od bilo kakvog sistema, opresije, ili trovačke ideologije. Uspio je da preživi ratove, granate, strah, i onda je u jesen 2012. godine doživio da u miru zatvori svoja vrata svim ljudima. Muzej je doživio svoju jesen zbog nebrige i nezainteresovanosti ljudi u čije ruke je njegova sudbina bila povjerena.

“Zatvoreno”

Duge tri godine sam, svako jutro odlazeći na predavanja, gledala u daske zakucane preko vrata Muzeja, na kojima je bilo ispisano: “Zatvoreno”. Slika muzejske zgrade, koja je zatvorena poput neke propale trgovine, nije ono što želite gledati dok idete na fakultet koji bi trebao da bude odskočna daska u životu mladog čovjeka. Muzej bi trebao biti mjesto na koje svratimo kada poželimo da se odmorimo od svakodnevnice, od sumornih priča kojima smo okruženi. Mjesto na koje odemo da se podsjetimo na sve ljepote koje naša zemlja posjeduje, sa kulturom koju smo naslijedili. Otići u botanički vrh znači ući u jedan potpuno drugačiji prostor; naći se u određenoj vrsti hrama, tik u centru grada, okružen drvećem i fontanama, i dopustiti sebi da zamišljaš kako šetaš po vrtu nekog dvora...

Dakle, osim materijalnih vrijednosti koje čuva među svojim zidovima, Muzej je podsjetnik na ljudske vrijednosti koje moraju biti jače od bilo kakvog sistema, opresije, ili trovačke ideologije. Uspio je da preživi ratove, granate, strah, i onda je u jesen 2012. godine doživio da u miru zatvori svoja vrata svim ljudima. Muzej je doživio svoju jesen zbog nebrige

Ali, to što su radnici prinudno zatvorili Muzej, za njih ni u jednom trenutku nije značilo da Muzej prestaje da živi. Oni su nastavili da odlaze na posao svako jutro, razočarani i izmučeni, ali spremni da očuvaju još gotovo jedine vrijednosti koje su ovom narodu preostale. Za to vrijeme, niko se nije zapitao šta je sa svim tim eksponatima; a oni koji su znali da radnici Muzeja brinu o njima, smatrali su to potpuno normalnim i jedinim ispravnim ponašanjem. Zašto? Vjerujem da ni sami nemaju odgovor na to pitanje. Valjda jer se podrazumijeva da radiš ono što ti je posao, pa čak i ako godinama za taj posao nisi primio platu, čak i ako radiš bez obezbijeđenih osnovnih uslova za rad. Jer, valjda voliš posao koji radiš, pa je sve što stekneš kroz taj posao samo bonus, ako ne i povlastica. Ipak, bez puno pameti, jasno je da niko nije bio dužan kročiti u Muzej od dana kada je zatvoren, a i, mnogo prije toga. Ali, ljudi nisu odustali. Brinuli su o Muzeji, a onda smo dočekali da nakon tri godine, napokon u jesen 2015, Muzej ponovo otvori svoja vrata.

Potpisan je referendum koji reguliše određene administrativne i finansijske probleme, u periodu od 2016. do 2018. godine. Dvije godine. Budućnost Muzeja je osigurana na dvije godine. Godinu manje nego što je Muzej bio zatvoren upravo zbog nedostatka uslova. Dakle, jasno je da je ta budućnost prilično neizvjesna, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da čelni ljudi grada taj isti Muzej smatraju hladnom i mračnom zgradom koju svakako niko ne posjećuje. Jasna je dilema; zašto bacati novac na staru zgradu, koja je puna eksponata koji su već odavno nama izašli iz mode. Niti mogu donijeti zaradu, niti se sa njima išta može; osim gledati ih se, uživati u njima, i učiti iz njih.

Slika muzejske zgrade, koja je zatvorena poput neke propale trgovine, nije ono što želite gledati dok idete na fakultet koji bi trebao da bude odskočna daska u životu mladog čovjeka. Muzej bi trebao biti mjesto na koje svratimo kada poželimo da se odmorimo od svakodnevnice, od sumornih priča kojima smo okruženi. Mjesto na koje odemo da se podsjetimo na sve ljepote koje naša zemlja posjeduje, sa kulturom koju smo naslijedili

Ovih dana, Zemaljski muzej je proslavio svoj 129. rođendan; dakle, stariji je i od suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, i od nas, svih njenih stanovnika, ma ko bili. To je, valjda, dovoljan razlog da shvatimo koliku vrijednost ovaj Muzej ima... Kada barbari dođu na teritoriju koju žele da osvoje, jedna od prvih stvari koju urade jeste da unište sve što ima nacionalnu i kulturološku vrijednost, sve što čini historiju. Jer, uništavanjem naslijeđa jednog naroda taj narod vremenom gubi svoj identitet. Palili su Vijećnicu, pucali su na Muzej ali nisu uspjeli da ih unište. Koliko je onda suludo to što taj isti Muzej uništavamo u miru. Pričamo o razvoju, a vraćamo se u srednji vijek odbacujući sve što jedan narod čini civilizovanim društvom. Prije nego obezvrijedimo i ovo malo ljudskog što nam je ostalo, moramo se zapitati: kada odbacimo puške, šta će nam ostati da nas podsjeti na to ko smo?