Pored dragocjenog iskustva direktne demokratije koje je pratila i svijest o drugačijim modelima grupnog solidariziranja nego što je to etnički model, smatram da je uvid o tome da je Bosna i Hercegovina duboko klasno podijeljeno društvo, na čemu se temelje sve etničke podjele, izuzetno značajan za pravce dalje borbe protiv etnonacionalističke hegemonije. Građani su najprije u nizu jedinstvenih osuđujućih reakcija političkih elita u BiH i redu poteza koje su dušebrižnici nacionalnih interesa vukli, mogli da neposredno spozanju kako se iza koprene etničkih podjela koje okupiraju javni i medijski prostor kriju one najvažnije podjele, podjele klasne prirode.

Naravno, u BiH ne možemo govoriti o jednoj vladajućoj klasi u klasičnom smislu, već prije o labavom savezu singularnih etnonacionalističkih grupa koji su u međusobnim odnosima uslovljenosti pa se nipošto ne bi mogli uzeti u razmatranje, niti egzistirati izdvojeno od tih međuodnosa s drugim etničkim singularitetima s kojima dijele identične interese. Upravo kada ih posmatramo kao singularitete u odnosima međusobne ovisnosti oni se otkrivaju kao jedna prilično funkcionalna društvena grupacija – klasa – koja egzistira na način međusobnog suprotstavljanja, odnosno poput nekog strujnog kola.

Međuprostor njihovih međusobnih interakcija, koje nam se medijski predstavljaju kao etnička trvenja, rodno je mjesto njihove hegemonije i ideologije koja se “na zemlju” građanima spušta (najčešće preko svojih medija) samo sa različitim etničkim predznacima

Naša vladajuća klasa se konstituira upravo u tom međuprostoru u kojem se sučeljavaju i unutar kojeg se jedan drugom ti singulariteti javljaju kao korelati, odnosno kao lica, odnosno naličja jedni drugih, samim tim neodvojivi dijelovi jedne te iste cjeline. Taj međuprostor njihovih međusobnih interakcija, koje nam se medijski predstavljaju kao etnička trvenja, rodno je mjesto njihove hegemonije i ideologije koja se “na zemlju” građanima spušta (najčešće preko svojih medija) samo sa različitim etničkim predznacima. Taj međuprostor, ili gravitaciono polje njihove hegemonije, jedini je izvor političke moći, pa onda nije čudno da kada u njega zaluta neka “nenarodna” stranka, ona biva odmah izručena tim gravitacijskim silnicama jer je to, unutar datog sistema, gotovo jedini mogući model djelovanja, te se i sama, prije ili kasnije transformira u etnonacionalistički singularitet i igra ulogu održavatelja trenutne etnonacionalističke hegemonije.

Zato su krajnje cinične poruke političkih lidera demonstrantima tih dana bile: zašto ne osnujete svoju partiju? Ili, “Zašto izlaskom na glasanje ne promijenite ono što smatrate da ne valja?” Tako govori samo ona politička elita koja je potpuno, i to u BiH s pravom, sigurna u svoju dominaciju. Ono što SDP i slične partije nisu mogle, ili nisu htjele naučiti, znali su pobunjeni građani u februaru 2014. kada su izbjegli da se na bilo koji način daju kooptirati u ove transformativne prakse, kada nisu popustili pritisku (“zašto ne imenujete svoje predstavnike koji će pregovarati?”) da uđu u gravitaciono polje etnopolitike, kada su odbili da slijede oktroiranu logiku predstavništva i zastupanja interesa, pa samim tim i logiku svog vlastitog ugnjetavanja.

Nacionalistička gravitacija

Unutar hegemonije nacionalističkog sistema, koji reproducira dominaciju od porodilišta i vrtića pa do grobnih mjesta, možete se, tako izgleda, još samo prepustiti njegovoj gravitacionoj sili. Svaka želja za promjenom znači radikalni izlazak iz te orbite. Naravno pitanje koje se nametalo onda, nameće se možda još više danas. Ono glasi: “Dobro onda, ali koja je alternativa?” Čim iz ovog konteksta postavljamo to pitanje obično na djelu imamo zaustavljanje svake dalje rasprave namjesto da je iniciramo. Istrenirani smo (“samo da ne puca”, “nek’ je glava na ramenima”) da budemo zastrašeni pred tišinom koju slutimo izvan ovog hegemonističkog nacionalističkog okvira, našeg svakodnevnog, upravo “prirodnog” konteksta svakodnevnog življenja. Pitanje o alternativi koje postavljamo nas odmah postidi – a kako i ne bi, jer je ono zapravo “neprirodno”. Prirodno je ono što nema alternativu i ono o čemu se ne može demokratski odlučivati, a ima li šta prirodnije od normalne nacionalističke gravitacije koja nas drži na okupu (“kakva je takva je, naša je”) i sprječava da se ne raspršimo.

Ali, hajde da se suočimo s pitanjem o alternativi, jer je to krajnji smisao protesta iz 2014. Uspješna politička alternativa u BiH može značiti samo jedno: uspješno konstituirana demokratska kontrasila na području cijele BiH, ni manje ni više uspješne od sadašnje već konstituirane vladajuće etnonacionalističke hegemonije na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru. Drugim riječima, BiH će dobiti političku alternativu onda kada se rehabilitira pravo političko neprijateljstvo, kada se sa Sinišom Maleševićem složimo kako “nema politike bez antagonizma i da se sve ujedinjujuće grupne solidarnosti postižu borbom i na štetu drugih”.

Jedini značajan udarac etnonacionalističkoj vladavini koja, vidjeli smo počiva na generiranju i održavanju etnonacionalističkih društvenih antagonizama, morat će se odvijati razvijanjem novog političkog antagonizma koga će morati pratiti novi osjećaj političkog animoziteta, animoziteta prema vladajućoj klasi, a ne više prema etnički drugom. Kako? Artikuliranjem i proizvođenjem nove ujedinjujuće grupne solidarnosti koja će se upustiti u političku borbu protiv i na štetu drugih: vladajuće etnonacionalističke klase. Taj osjećaj mora biti artikuliran u novom ideološkom kodu.

Uspješna politička alternativa u BiH može značiti samo jedno: uspješno konstituirana demokratska kontrasila na području cijele BiH, ni manje ni više uspješne od sadašnje već konstituirane vladajuće etnonacionalističke hegemonije na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru

U modernoj povijesti BiH to se desilo dva puta. Prvi puta tokom NOB-a, kada se kroz revolucionarnu i oružanu solidarnost bosanskohercegovačkih antifašista organizira antagonizam na štetu fašističkog okupatora i izdajničkih etnonacionalističkih struktura starih političkih elita. Drugi put, to se desilo na širem valu kontinentalnih demokratskih promjena. Bio je to antagonistički obrat u kome su ujedinjujuće grupne solidarnosti na etnonacionalističkoj državotvornoj osnovi povele borbu i porazile okoštali komunistički autoritarni mehanizam, koji više nikoga nije mogao mobilizirati za svoj cilj.

Promjena tog antagonizma, ili etnopolitika, rezultirala je nastavkom borbe “na štetu” konkurentskih etnonacionalizama tvoreći novo gravitacijsko polje političke moći sačinjeno od onog međuprostora unutar kojeg pojedini etnonacionalizmi učvršćuju svoj hegemonijski status održavajući nivo međusobnih borbi i neprijateljstava: kako unutar same BiH, tako i šire, u bivšem jugoslavenskom regionu. Održavanje stalne “borbene gotovosti” i antagonizma nacional-revolucionarnog prevrata u ideološkom vokabularu “još konačno neriješenog nacionalnog pitanja” produžuje i reproducira vladavinu etnonacionalističkih oligarhija i otežava mogućnost svake smislene kontra-solidarnosti. Politička arena koja se sastoji od antagonističkih performansa koga svako malo provode etnonacionalističke strukture već je popunjena, pa tako se čini da nema mjesta za neki drugačiji politički antagonizam, neprijateljstvo.

Ekonomsko i političko-pravno ugnjetavanje

Pa kakvi su onda izgledi za artikuliranje i proizvođenje neke nove ujedinjujuće grupne solidarnosti u borbi i na štetu hegemonijske etnonacionalističke grupne solidarnosti i njezinih struktura? Svjetlo na ovo pitanje baca nam iskustvo protesta iz 2014. Prostora za nove ne-etničke mreže grupnih solidarnosti ima na polju socijalne (ne)pravde, odnosno na polju onoga što je tradicionalno pripadalo lijevom spektru. Prostora također ima i na polju diskriminacije i kršenja individualnih i grupnih (dakako, ne samo etničkih) prava, što je tradicionalno pripadalo liberalnom polju, preciznije polju socijal-liberalizma. Dakle, prostora za proces drugačije političke subjektivacije ima u sferi društva koju karakterizira – to je već zdravorazumski i empirijski utvrdljivo – ekonomsko i političko-pravno ugnjetavanje.

Parametri su tu, činjenice tome govore u prilog. Postoji i ona elementarna, egzistencijalna zainteresiranost među građanima, pa ipak, čini se da još uvijek na obzoru nema nekog “dovoljnog razloga”, ili recimo “okidača” koji bi pokrenuo procese alternativnog političkog subjektiviranja nove demokratske kontra-sile, nove ujedinjujuće solidarizirajuće društvene grupnosti koja bi mogla zaprijetiti hegemoniji etnonacionalista. Jasno nam je iz rečenog, kako je ideološki prostor te nove snage u sferi ljevice i socijalno osjetljivog liberalizma; jasno nam je i to da ako uopće do nje treba doći, ona se mora empirijski artikulirati i konstituirati na cijelom prostoru BiH, mora biti bosanskohercegovačka u pravom smislu u kojem je bosanskohercegovačka i vladajuća etnonacionalistička sila s vezanim zastavama ili bez njih. Sjetit ćemo se da je, na radikalnoj antikomunističkoj platformi, etnonacionalistička hegemonija također – demokratskim prevratom iz 1990 – konstituirana na cijelom prostoru BiH unatoč prividno zbunjujućoj “antagonističkoj” igri različitih etnopolitičkih elita kojom i danas, na cjelokupnom teritoriju BiH ostvaruju svoju vlast. Na kraju, okidača je moglo u skorijoj povijesti biti u građanskim protestima 2013. i 2014. Pa ipak, hegemonija nacionalizma još uvijek ostaje neupitnom.

Prostora za nove ne-etničke mreže grupnih solidarnosti ima na polju socijalne (ne)pravde, odnosno na polju onoga što je tradicionalno pripadalo lijevom spektru. Prostora također ima i na polju diskriminacije i kršenja individualnih i grupnih (dakako, ne samo etničkih) prava, što je tradicionalno pripadalo liberalnom polju, preciznije polju socijal-liberalizma

Šta je to što je u prethodne dvije promjene fundamentalne paradigme političkog antagonizma bilo na djelu i vjerovatno imalo važnu ulogu a danas nedostaje? Koja je to, ili koje su to dimenzije čiji nedostatak koči početak procesa alternativne političke subjektivacije? Mislim da se radi o nedostatku značajnijih međunarodnih i regionalnih društvenih i ideološko-političkih procesa kakvi su na djelu bili četrdesetih (Drugi svjetski rat) i krajem osamdesetih godina (Revolucija 1989). I zavnobihovska i dejtonska BiH rezultat su kompleksnih međunarodnih i regionalnih odnosa vođenih ideološkim transformacijskim procesima koji su se na specifičan način prelamali u BiH i značajno utjecali na formiranje reljefa političkih antagonizam koji su bili konstitutivni za politički život te zemlje u različitim epohama. Dakle, historijski gledano, okolnosti za značajan iskorak u proizvodnji drugačijeg političkog subjektiviteta u BiH, a ako ćemo iskreno, i u njenoj okolini, stvarale su se unutar daleko većih kompleksnijih kontinentalnih društvenih, ideoloških i političkih procesa. Etnonacionalistička kompozicija BiH danas uklapa se u široku, gotovo kontinentalnu sliku kojom dominiraju etnonacionalne državne konstelacije osobito na europskom Istoku i Jugu.

Šta znači tvrditi da će val promjena u BiH biti dijelom novog širokog historijskog procesa? Da li se time implicira da je BiH ništa više do pukog objekta historije. Nipošto. Prethodne dvije transformacije, četrdesetih i devedesetih karakteriziralo je masovno učešće njenih građana, kako u anfifašističkoj borbi tako pedeset godina kasnije u jugoslavenskim nacionalističkim ratovima kojima su se doslovno oblikovali novi odnosi i mijenjale paradigme. Nije tu bilo nikakvog pasivnog odnosa. Dakle, mjesta za očaj i fatalističko prepuštanje “sudbini” nema. To je upravo željeni cilj vladajućih elita. Sve izvjesnija propast neoliberalističke paradigme nagovještava nove kontinentalne, a možda i svjetske historijske procese i ideološka preslagivanja. Neka nas ne da zbuniti privremena nacionalistička konzervativna kontraofanziva koja obuzima kontinent, jer je ona tijesno vezana za propadajući neoliberalizam.

Nova “grupna” ili “klasna” svijest

Šta uopće mi možemo učiniti da bismo što spremnije dočekali novi val promjena? Najprije treba otpočeti ideološku borbu za osmišljavanje prostora na nivou cijele BiH unutar kojeg će drugačiji politički subjektivitet biti moguć. Osim neumornog pokušaja širenja mreža grupne solidarnosti uzduž i poprijeko ove zemlje to istovremeno podrazumijeva i artikuliranje vrijednosti oko kojih će se sabirati ta alijansa najrazličitijih grupa i pojedinaca ovog društva. Taj proces potrage za novim vrijednostima treba da bude dijelom tekuće šire europske potrage, znači treba se uključiti u tu veliku diskusiju.

Naporedo s ovim unutrašnjim bosanskohercegovačkim naporima za formiranje nove društvene solidarnosti treba da teče i napor uvezivanja sa sličnim ideološkim pokretima i organizacijama, najprije u neposrednom susjedstvu BiH, a potom i šire. Činjenica da trenutno na političkom obzoru nema jasnog alternativnog ideološkog političkog subjektiviranja ne treba da nas obeshrabri. Treba biti fleksibilan, otvoren, upuštati se u interakcije, tkati i širiti nove mreže solidarnosti iz čijeg se međusobne interakcije može poroditi nova “grupna” ili “klasna” svijest. Zatim, onaj neposredni vid borbe vodi se i na partikularnoj ravni: ne treba odustajati od pokušaja stvaranja malih otoka slobode, privremenih konstelacija za proizvodnju novih tipova društvene solidarnosti, paralelno i unatoč hegemoniji.

Mjesta za očaj i fatalističko prepuštanje “sudbini” nema. To je upravo željeni cilj vladajućih elita. Sve izvjesnija propast neoliberalističke paradigme nagovještava nove kontinentalne, a možda i svjetske historijske procese i ideološka preslagivanja. Neka nas ne da zbuniti privremena nacionalistička konzervativna kontraofanziva koja obuzima kontinent, jer je ona tijesno vezana za propadajući neoliberalizam

Okupacija Dite od strane njenih radnika i održavanje proizvodnje u jako neprijateljski raspoloženom ideološkom okruženju svijetao je primjer tih lokalnih borbi. Dita je ne samo proizvodni pogon za proizvodnju deterdženta, već i mali pogon za proizvodnju sasvim drugačijih društvenih odnosa. Svaka akcija usmjerena protiv nepravednog zakona, neke ugnjetavačke prakse, svaki protest, svaka intelektualna ili umjetnička subverzija usmjerena na potkopavanje hegemonije postojećih odnosa potlačivanja može biti važan doprinos u tom pravcu i potencijalni okidač za stvaranje prostora u kojem će se situirati široka alijansa bosanskohercegovačkog mnoštva u svom nesputanom pluralitetu, umrežena temeljnim pojmovima nove ideologije političkog subjektiviteta koji će efikasno djelovati na štetu onih drugih, etnonacionalističke vladajuće klase.

Šta uopće mi možemo učiniti da bismo što spremnije dočekali novi val promjena? Najprije treba otpočeti ideološku borbu za osmišljavanje prostora na nivou cijele BiH unutar kojeg će drugačiji politički subjektivitet biti moguć. Osim neumornog pokušaja širenja mreža grupne solidarnosti uzduž i poprijeko ove zemlje to istovremeno podrazumijeva i artikuliranje vrijednosti oko kojih će se sabirati ta alijansa najrazličitijih grupa i pojedinaca ovog društva

Dakle, primarni cilj dalje borbe mora ostati proizvodnja demosa, jer je on izvan domašaja sistema etnosa. Sva moć u ovoj zemlji počiva na etnosu – ako se konstituira demos, dekonstituirat će se moć etnosa – i to je ono što je prestravilo političke elite u februaru 2014. Jedan od najvažnijih načina da se to učini je delegitimiranje dominantnog etnopolitičkog diskurzivnog obrasca koji generira moć političkih elita na način potčinjavanja i discipliniranja etnosa.

Održati gubitak uvjerljivosti vokabulara zastrašivanja od etnički drugog, ili od fragmentacije vlastitog etnosa; prestati jednostavno vjerovati u tu priču, biti ravnodušan a paralelno s tim graditi nove društvene odnose i vidjet ćemo da će se raspasti kao mjehur od sapunice.To sve znači eksproprirati važan dio sredstava za proizvodnju političke dominacije, ako ne i najvažniji, jer on – taj vokabular permanentne etničke mobilizacije u sebi nosi narative opravdanja korupcije, enormnog bogaćenja, praksi diskriminacije. Ove prakse u tim narativima zadobijaju svoju racionalizaciju i legitimaciju. Alternativa nacionalizmu mora, kako veli Boris Bude, biti u stanju “da kreira nove forme društvenosti”, a to znači definitivni raskid sa starim formama.