O motivima današnjeg roditeljstva dalo bi se napisati tekst za sebe. Ono što je činjenica jeste da se roditelji danas na ovakav potez često odlučuju ne promišljajući dovoljno o ličnim željama, potrebama i ciljevima. Patrijarhalno sjeme niklo je i razgranalo se u različite motive, tako da danas imamo roditelje koji se za prinovu odlučuju zarad nastavka porodičnih loza (što uključuje naravno samo muške prinove), zbog društvenog osjećanja ostvarenosti, ili, čak, zbog ambicija potencijalnih baka i djedova… Naravno da ovo u skladu sa svojom prirodom nameće i društveno prihvatljve modele i kriterij koji se odnose na djecu, što, između ostalog, podrazumjeva i prihvatljive oblike seksualnosti, roda i spola. To, donekle, objašnjava intezitet cirkularnog nezadovoljstva u odnosima društvo-roditelj-dijete-društvo. U ovakvom slučaju suočeni smo sa transgeneracijskim prenosom kolektivnih duplih aršina.

Gdje sam to pogriješila

Pored već postojeće složenosti roditeljstva koje ono sa sobom nosi, te društvenih konstrukcija modela roditeljstva, nemoguće je ne zapitati se sa kakvim izazovima i teškoćama se suočavaju roditelji LGBT* osoba. Usljed društvenog pritiska i osuda na koje nailaze, roditelji preispituju bazične stvari u odnosu sa djetetom, pa shodno tome kreće i preispitivanje vlastitih mjera odgoja.

“Prvo što sam pomislila, a poslije i izgovorila, bilo je – gdje sam to pogriješila u odgoju… Krenula sam sa preispitivanjem sebe i vremena koje nisam posvetila svom kćeri, kriveći se za sve prekovremena odrađene sate na poslu… Sedmicama poslije sam živjela u ubjeđenju da je to zaista bio moj roditeljski propust, da bih poslije, usljed brojnih razgovora s njom, uvidjela da je njena seksualna orijentacija nešto na što nisam mogla utjecati… Jedna od prednosti koju sam tada iskoristila sigurno je i čitanje sličnih iskustava preko interneta što mi je znatno pomoglo kod mog osjećaja krivice”, navodi majka H.I.

“Prvo što sam pomislila, a poslije i izgovorila, bilo je – gdje sam to pogriješila u odgoju… Krenula sam sa preispitivanjem sebe i vremena koje nisam posvetila svom kćeri, kriveći se za sve prekovremena odrađene sate na poslu… Sedmicama poslije sam živjela u ubjeđenju da je to zaista bio moj roditeljski propust, da bih poslije, usljed brojnih razgovora s njom, uvidjela da je njena seksualna orijentacija nešto na što nisam mogla utjecati…”

U društvu heteronormativnih vrijednosti sve što izlazi van okvira standarda nailazi na osudu, negativnu kritiku, isključenost i ekskomunikaciju, pa tako i ne čudi da se roditelji LGBT* djece plaše mišljenja javnosti, društvenog linča i etiketiranja. Upravo zbog ovoga, roditelji u ovakvim situacijama često pribjegavaju istim mjerama opresije (izbacivanje iz kuće, odricanje, nasilje…), jer one predstavlju instant rješenje u borbi sa suočavanjem sa društvom.

“Ja sam mislila da nikada neću moći prihvatiti seksualnost svog sina. Kada sam saznala od njega da je gej, noćima nisam mogla spavati, uzimala sam antidepresive. Najveći strah mi je bio kako će okolina da prihvati njega i njegovu seksualnost koja je u našem društvu žestoko napadana. Dugo sam bila paranoična i mislila da svi znaju ’našu sramotu’, zatim sam odlučila da zajedno sa sinom posjetimo psihologa. Tu sam takođe doživjela šok, kad nam je psihologinja rekla da je homosekualnost sasvim normalna orijentacija kao i heteroseksualna i da nema nikakve potrebe da liječi mog sina. Vremenom mi se kockice slažu, otvorila sam srce i um, i prihvatila svoje dijete. Trenutno najveća mi je želja da pomognem svom dijetetu da nakon fakultetskog obrazovanja ode u jednu od država Evropske unije u kojima LGBT osobe imaju mnogo bolje uslove za život, normalan i dostojanstven kao i hetero osobe,” priča U.A.

Osuda društva

Roditelji suočeni sa seksualnošću svoje djece koja odluče izaći iz ormara i učiniti coming out, u prvi mah su preplavljeni mnogim intezivnim osjećanjima, od vlastite krivice, ljutnje do razočaranja nastalim rušenjem idealne i očekivane slike vlastitog djeteta, te su im i reakcije u skladu s takvim emotivnim stanjem. U ovoj fazi može doći i do izbacivanja na ulicu djeteta jer su roditelji pokleknuli pred novim izazovom u svom roditeljstvu, otežanom osudom društva prema seksualnosti koja nije heteronormativna. Nije teško primjetiti da veliki dio krize roditeljstva u slučaju prihvatanja gej/lezbo/bi seksualnosti vlastite djece dolazi iz usvojene osude društva, religije, kulture, koja sprečava svako ispoljavanje iste. Ovo je bitno naglasiti da bi se akcenat skrenuo sa same prirode drugačije seksualnosti na društvene negativne predrasude koje vode raznim oblicima nasilja nad LGBT* osobama.

“Dugo sam bila paranoična i mislila da svi znaju ’našu sramotu’, zatim sam odlučila da zajedno sa sinom posjetimo psihologa. Tu sam takođe doživjela šok, kad nam je psihologinja rekla da je homosekualnost sasvim normalna orijentacija kao i heteroseksualna i da nema nikakve potrebe da liječi mog sina”

“Kada mi je sin priznao svoju homoseksualnu orijentaciju, prvih dana sam bila u šoku. Iz straha, ljutnje i nerazumijevanja čak sam i rekla jednu groznu rečenicu zbog koje se i danas kajem. Rekla sam mu da ga nikad kao takvog neću prihvatiti i da ću ga se odreći. Moj proces prihvatanja mog dijeteta i njegove seksualnosti traje i danas i nije u potpunosti okončan. Mislim da mi treba vremena da se naviknem na tu informaciju. Kad god imam priliku pričam sa svojim sinom o mojim raznim nedoumicama konto roda i seksualnosti. To je za mene čitav novi svijet,” kaže S.H.

Ono što je važno napomenuti jeste da su i mišljenja i reakcije roditelja rezultat jednog opresivnog društvenog sistema koji se prenosi transgeneracijski. Koliko je izazovno biti dijete u jednom takvom modelu odnosa, jednako je izazovno biti i roditelj, jer niko nije pošteđen posljedica čvrsto izgrađenog sistema sveukupnih društvenih odnosa.