“Muzika daje dušu univerzumu, krila umu i mašti i život svemu!” - Platon.

Hiljadama godina unazad, u kamenom dobu, dok još nije postojala ni naznaka svijeta koji poznajemo, prvi ljudi su, primitivni, bez poznavanja jezika, rođeni da žive divljim, nomadskim životom, otkrili muziku. Mnogo je teorija zbog čega je nastala muzika: kao želja za ostvarivanjem komunikacije, kao način udvaranja suprotnom spolu, kao pokušavaj zbližavanja sa prirodom imitirajući njene zvukove, ili kroz pokušaje ljudi da komuniciraju sa prirodom i božanstvima obraćajući im se kroz rituale.

Oslobađanje od zabrana

Upravo je muzika bila jedan od ključnih elemenata svakog rituala. Mnoga plemena koja su preživjela do današnjeg dana, koja žive u divljini, potpuno odsječena od svijeta, još uvijek koriste muziku u trenucima obraćanja višoj sili ne bi li im se ispunile molbe. Naravno, kada kažem muzika, ni u kojem slučaju ne mislim na melodije i ritmove u kojima danas uživamo. Prvi ljudi su poznavali tek par primitivnih zvukova i tonova, ali je od njih krenula historija muzike pa je potpuno logično nasloniti se na taj period kada se o muzici govori.

Karneval je postao važan dio ljudskog života, pa su ga i književnici počeli uvoditi u svoje romane kao posebnu heterotopiju. Mihail Bahtin je bio ruski filozof, semiotičar i kritičar. On je izučavajući roman, kao čitav jedan segment izdvojio karneval, tačnije bavio se njegovom funkcijom i značenjem. Ono do čega je Bahtin došao analizom karnevala jeste shvatanje karnevala kao društveno neophodnog

Kako je vrijeme prolazilo, i civilizacija se razvijala, tako se razvijala i muzika. Polako je prestala da bude strogo funkcionalna i počela da ima zabavljačku ulogu širim narodnim masama. U 15 stoljeću nastaje karneval, mada se obredi sa karnevalskim elementima javljaju i mnogo ranije, još u Rimu. Karneval je nastao kao završna proslava uoči Uskršnjeg posta. Uloga karnevala je bila da se ljudi opuste, imaju mogućnost da budu neko drugi, plešu, pjevaju, maskiraju se. Za vrijeme karnevala važe posebna pravila, uloge moći se mijenjaju. Karneval se uvijek održava u javnim prostorima kako bi bio dostupan svima, i uvijek ima određeno vrijeme, nakon čijeg isteka se život opet vraća u svakodnevnicu i poprima ozbiljni ton.

Karneval je postao važan dio ljudskog života, pa su ga i književnici počeli uvoditi u svoje romane kao posebnu heterotopiju. Mihail Bahtin je bio ruski filozof, semiotičar i kritičar. On je izučavajući roman, kao čitav jedan segment izdvojio karneval, tačnije bavio se njegovom funkcijom i značenjem. Ono do čega je Bahtin došao analizom karnevala jeste shvatanje karnevala kao društveno neophodnog. Ljudi se kroz karneval bore za svoj glas, tada je prisutna jednakost u društvu. Karneval oslobađa od hijerarhije, od zabrana, stvaraju se mogućnosti za novi pogled na svijet. Karneval slavi promjene, odlazak starog i dolazak novog. Danas, festivali su najbliže karnevalu, od onoga što imamo u BiH.

Put promijena

Upravo su promjene, koje karnevali veličaju, ono što je našem društvu, našoj državi, neophodno. Ali, jasno je da je put tih promijena dug, težak i, na kraju krajeva, neizvjesan. Zato, da bi se spasili od kuknjave, depresije i negativne energije koju svakodnevno udišemo, narodu je potreban bijeg s vremena na vrijeme. Festivali su uvijek isčekian period godine. Mi se, na žalost, ne možemo pohvaliti brojem takvih manifestacija. Ipak, kao glavni grad, imamo privilegiju da se u našem komšiluku, našim mahalama, održavaju jedan veliki filmski festival (SFF), jedan međunarodni teatarski festival (Festival MESS) i jedan muzički festival koji okuplja ljubitelje jazza i srodne muzike iz dvih dijelova svijeta (Jazz Fest Sarajevo).

Jazz Fest Sarajevo je festival nastao prvih post ratnih godina, tačnije 1997. Festival se svake godine trudi da dovede najbolje iz svijeta jazza i srodne muzike, te na taj način upozna BiH publiku sa svijetom jazza, ali im i pruži mjesto na koje mogu, tih par dana koliko Festival traje, otići, opustiti se, pobjeći od napete svakodnevnice i iskusiti neki novi, nepoznati svijet

Jazz Fest Sarajevo je festival nastao prvih post ratnih godina, tačnije 1997. Festival se svake godine trudi da dovede najbolje iz svijeta jazza i srodne muzike, te na taj način upozna BiH publiku sa svijetom jazza, ali im i pruži mjesto na koje mogu, tih par dana koliko Festival traje, otići, opustiti se, pobjeći od napete svakodnevnice i iskusiti neki novi, nepoznati svijet. Naravno, kako to kod nas biva, Festivalu je trebalo vremena da zaživi, da dobije svoju publiku, da stekne zasluženo poštovanje. Zadnjih godina, Festival je procvjetao. Veliki broj koncerata i gostovanja muzičara koji dolaze sa svih strana svijeta su dokazali da je ovo festival vrijedan pažnje.

Ipak, znamo da sarajevska mahala ne voli uspješne, ne priznaje tuđi trud. Taman kad je Festival počeo da živi svoje zlatno doba, pojavila se vijest da se gasi 2018. godine, nakon završetka 22-og Jazz Festa. Razlozi nisu navedeni, ali možemo pretpostaviti da je u pitanju novac ili politika, ili oboje, jer kod nas, jedno ne može bez drugog, kao zli blizanci. Kultura u našoj zemlji svakako nije na listi prioriteta, ali i onda kada nešto uspije da se istakne mi onda odlučimo kako to treba ignorisati. Pa, i ako se ne potrudimo da nešto uništimo nećemo ni pomoći, ni podržati. Nije naše. Jer, u ovoj državi, ako nije babovina, ako nije strankino, onda nije ni bitno, ni važno. Posebno ako je nešto nepoznato, našem uzvišenom duhu daleko, ili novo.

Život bez muzike

Ljudi kamenog doba su, iako ne poznajući niti jedan oblik umjetnosti, uspjeli da uvide značaj muzike i uvedu je u svoj svakodnevni život. Jedan od najmračnijih perioda ljudske civilizacije, Srednji vijek, uvidio je potrebu čovjeka da bar jednom godišnje pobjegne od svakodnevnice. Ljudi su uspjeli na par dana biti iznad Crkve, mijenjati svoje živote, zaboravljati ko su i gdje žive, ponašati se onako kako su smjeli samo sanjati. Danas, čini se, živimo u vremenu kada nam takvo nešto ne treba. Pitanje je samo: kako?

Živjeti život bez muzike, bez umjetnosti, bez mjesta gdje možemo biti sve što poželimo, gdje možemo pobjeći od obaveza i briga koje ne donose nikakvu radost i mir, isprazan je život, život bez smisla

Kako ljudi u državi u kojoj ništa ne štima, u kojoj nema mjesta za veselje, pored turobne svakodnevnice većine stanovništva, ne žele bar nekoliko dana sreće? Da li smo toliko zapali u sivilo da nam više ništa nema vrijednost, ili smo ipak toliko prepotentni, da potpuno nesvjesni svojih nedostataka i besmisla života u kojem se sve vrti oko novca i politike, smatramo da nam “trivijalne” stvari poput muzike nisu potrebe?

Nekako mislim da je ipak, na žalost, u pitanju ovo posljednje. Živjeti život bez muzike, bez umjetnosti, bez mjesta gdje možemo biti sve što poželimo, gdje možemo pobjeći od obaveza i briga koje ne donose nikakvu radost i mir, isprazan je život, život bez smisla. Jazz Fest je samo još jedan u nizu projekata koji je ugušen u politici, nedostatku novca i ko zna čega sve ne. Nadam se da ćemo se osvijestiti prije nego se pretvorimo u mašine sa rokom trajanja koje nisu upoznale ništa od istinskih čari života.

“Bez muzike, život bi bio jedna velika greška.” - Fridrih Niče.