Prošloga vikenda, u krugu prijatelja, proslavili smo pravoslavni Božić u jednoj od rijetkih preostalih kafana u sarajevskoj opštini Centar u kojoj je gazda Srbin. U uglavnom ateističkom okruženju svi vjerski praznci izgledaju isto. Znam da to ne smije da se kaže ali tako je: ovali s mesom i sirom, narodne pjesme i vino i rakija. Sigurno će u nekoj generaciji biti drukčije, ali u enklavama naše komunjarske generacije koja još uvijek pamti kupanje nedjeljom, jeftinu i skupu struju, i prvi i drugi program još neko vrijeme će biti tako. Sve dok u Centru još bude kafana u kojima se mogu naručiti pivo ili viski ili dok konačno ne odlučimo da se teritorij glavne gradske opštine na neodređeno vijeme izrentira Arapima da naprave beskonačni tržni islamski centar koji zadovoljava potrebe svih – od pustinjskih šeika do lokalne halaše koja kopa po kontejnerima. Da, moglo bi se reći da je jedna epoha u povijesti Sarajeva završena.

Uprošćena, ali uglavnom istinita verzija priče

Gradnja novih poslovnih zgrada na Marijin dvoru zauvijek je zatvorila poglavlje koje je krajem 19. stoljeća otvorila Austro-Ugarska preko svoga glavnog namjesnika za Bosnu Benjamina Kallaya, preduzimača Augusta Brauna i arhitekata Karla Paržika i Josipa Vancaša. Za Otomanske imperije Sarajevo nije bilo prevažna činjenica: i Travnik i Mostar administrativno su ga nadilazili. Nakon podizanja u Austro-Ugarskoj Kraljevina SHS opet ga je htjela vratiti u format kasabe da bi se u 30-im godinama 20. stoljeća, zahvaljujući trgovini i (izgleda, dominantno) jevrejskom preduzetništvu konačno pretvorio u grad. To će na neki način potvrditi i marionetska NDH da bi ga SR Bosna i Hercegovina konačno formatirala u glavni grad RBiH. Sve to trajalo je do 1991. godine, kad je raspad Jugoslavije donio rat Bosni  i Hercegovini, i Sarajevu, koje su manje – više napali Srbi, koji su ga potom napustili. To je uprošćena, ali uglavnom istinita verzija priče.

Ko god želi kritizirati proslavu Dana republike Srpske 9. januara u Sabornom Hramu Hrista Spasitelja, koju je predvodio Patrijarh Irinej, ima milion razloga za to. U osnovi mračna, a zlatnim sjajem obojena procesija u koju su udrobljeni politika, karijerizam, zveckanje oružjem, i ambicije. Čavić, Dodik, Aleksandar Karađorđević, lica krajiških brka kao iz Ćopićevih priča, stare gospođe u bundama i nova elita, sve se to skupilo kako bi dalo legitimitet novom  paravanu koji bi Dodika trebao sačuvati na vlasti i daleko od zatvorskih rešetaka

Ko god želi kritizirati proslavu Dana republike Srpske 9. januara u Sabornom Hramu Hrista Spasitelja, koju je predvodio Patrijarh Irinej, ima milion razloga za to. U osnovi mračna, a zlatnim sjajem obojena procesija u koju su udrobljeni politika, karijerizam, zveckanje oružjem, i ambicije. Čavić, Dodik, Aleksandar Karađorđević, lica krajiških brka kao iz Ćopićevih priča, stare gospođe u bundama i nova elita, sve se to skupilo kako bi dalo legitimitet novom  paravanu koji bi Dodika trebao sačuvati na vlasti i daleko od zatvorskih rešetaka.

Istina, svako ima pravo da slavi kako želi, ali gledajući taj skup osjetio sam nekakvu zluradu nelagodu, koja bi se, u duhu Ćopićevih junaka dala formirati ovako: “Vidite, braćo Srbi, ako je ovo vaša elita, i ako je ovo rezultat koji ste postigli, onda je sve to što ste poduzimali bilo – džaba.” I genocid u Srebrenici, i postrojavanje bataljona, i lažna putinovska balada, i Kusturičine kule i lažni gradovi, i demokratija u kojoj te nema ako te nema u crkvi. Džaba, braćo.   

Cijena zemaljskih akcija

No, nikada nije autentično govoriti o tome šta ima iza komšijskoga plota, a ne počistiti ispred svojih vrata. Je li Sarajevo gori i zatvoreniji grad otkad su Srbi otišli iz njega? Jeste, skoro nepovratno. Da li bi se druga pjesma pjevala da Srbi iz tzv. reintegrisanih područja nisu pošli za pozivom Radovana Karadžića i da su ostali tu gdje jesi (bili)? Bi, skoro sasvim sigurno. Manjak srpskog gradskog stanovništva težak je udarac urbanitetu, teksturi grada, gradskom miljeu i njegovoj istoriji.

Ne zaboravimo, pola čaršije i dobar dio okolnih mahala naseljavali su Srbi, tako je nekako bilo i sa Ilidžom, a moglo bi se reći da je njihov uticaj na Sarajevo između 1945. i 1992. bio presudan, i nesrazmjeran u odnosu na broj stanovnika. Srbi su najviše izgubili u Sarajevu i u dolini Neretve i to im nikakva Republika Srpska ne moža nadoknaditi. Moglo bi se reći da je to nekakva “nebeska” cijena zemaljskih akcija.  Koju, valjda, treba naplatiti preko božjih računa, odnosno crkvenog poljubca politike i religije. A znamo šta to donosi.

Srbi su najviše izgubili u Sarajevu i u dolini Neretve i to im nikakva Republika Srpska ne moža nadoknaditi. Moglo bi se reći da je to nekakva “nebeska” cijena zemaljskih akcija.  Koju, valjda, treba naplatiti preko božjih računa, odnosno crkvenog poljubca politike i religije. A znamo šta to donosi

Izjava Patrijarha Irineja da je “Republiku Srpsku stvorio Bog”, zastrašujuća je skoro onoliko koliko i spoznaja da se Srbi u većem broju neće vratiti u Sarajevo. Sve to je dio one priče u kojoj “neznabošci, nekršeni i inovjerni” ne mogu učestvovati u ovakvim proslavama i političkom životu. Baš kao što je danas u Sarajevu skoro nemoguće računati da će neka integralistička ideja zauzeti značajniji prostor u političkom i javnom životu.

Paradoksalno, ali istinito: ono što je Sarajevo izgubilo odlaskom Srba, Banja Luka je izgubila protjerivanjem Bošnjaka i Hrvata, koji su bili nosioci intelektualnog, gradskog, urbanog života. Sada im se oboma, i Sarajevu i Banjoj Luci, valja dočekati na noge od toga “izbacivanja” iz raja. A to dočekivanje ide teško, skoro da ne može teže.

Lažne elite

I, šta je onda rješenje? Jedino što je svijet do sada pametno smislio je odvajanje crkve od države. Ali, kako, kad izgleda da ove države ne bi postojale da ih nisu rukopoložile vjerske zajednice, i kako kad novim lažnim elitama, zapravo, jedini legitimitet daje religija? Ali, ne ona religija koju ispovijeda bog spasitelj koji je mogao spriječiti zločin, nego bog tlačitelj, kojim se prijeti i maše, religija optočena u zlatne okvire, nošena rukom filistejaca protiv kojih je govorio i sam Hrist.  

Otud , dakle, strah od (pravog) slavlja. Od zlatom optočenih kruna i kaleža, od kupola u kojima je ugrađeno to isto zlato, i od riječi koje nominalno upućuju na mir, ali su mogući zametak nekog novog zla. Onaj bog koji bi, eventualno, spriječio novi zločin stanuje u srcima koja slave daleko od zlata, a ne u crkvenom opojavanju zemaljskih računa.

Zato bi bilo dobro kad više boga ne bi miješali u zemaljske proslave. Da ponovo ne dođe pred dilemu da bira koji su “njegovi”. Kao onda, jula 1995. u Srebrenici.