Često sam čitao o tome kako pisanje za novine kvari rukopis. Ko biva, to je, taj rukopis, dragocjen dar, pa ga ne valja rasipati na stvari prolazne. Nije se, vele, mudro obraćati ljudima, govoriti im o stvarima svakodnevnim, nego rukopisati valja samo stvari uzvišene – romane i pjesme, i njima se obraćati vječnosti.

Moram priznati da sam znao uhvatiti sebe kako ozbiljno razmišljam o tome da bih postao bolji pisac ako bih prestao biti radnik u direktnoj proizvodnji teksta – kolumnista dakle, sa normom od dva, nekad i tri komada nedjeljno.

Da, ali ne. Ako kaniš pobijediti u trci na sto metara, valja ti trčati. Ako kaniš zabiti gol pred sto hiljada ljudi, nema ti druge nego pimplati loptu ispred zgrade. Kako ćeš postati veliki kuvar ako nisi naučio spremiti sendvič?

Ne vjerujem u art-režisere koji ne umiju snimiti scenu tuče ili jurnjave kolima. Mogu o tvome radu veliki istoričari umjetnosti reći mnogu lijepu riječ, ali ako ne znaš nactrati nešto u čemu će tvoje dijete prepoznati konja ili ovcu, rekao bih da imaš problem sa vještinom.

Skeptičan sam, hoću reći, prema velikim piscima koji ne znaju napisati dobar novinski tekst. Sve je moguće, ćudljiva je ta književna dijahronija, ali ako su tvoje tri novinske kartice dosadne čovjeku koji ih čita uz jutarnju kafu, male su šanse da će vječnost uživati u tvojih hiljadu stranica bez proreda i dijaloga.

“Devet i po” nije plastična hirurgija. Burić je hirurg u poljskoj bolnici. A to je vještina kojoj se Burić naučio u novinama, gdje se radilo brzo, pod pritiskom, a greške se nisu dale popraviti

Dakako, od mnogoga sjajnog novinskog pisca nikada književnika. Novinarstvo, jasno je, nije književnost – nije, uzgred, više ništa, jer ljudi koji umiju napisati tri valjane kartice uskoro će biti koliko i zelenih konja. O drugome govorim: ako ne pogodiš sa tri metra, nećeš, po svemu sudeći, ni sa stotinu.

Pisanje je vještina. A vještinu valja vježbati.

Ahmed Burić je rijetko vješt novinar. I još bolji pisac. Zbirka kratkih priča “Devet i po” je knjiga puna vještine.

Puna je ona i mudrosti, puna, što bi rekli socijalistički namicatelji znanja, i pročitanog i proživljenog. Suptilne su i probrane Burićeve književne reference. Kada autor u prvoj priči potegne Borgesa, pa još posljednji tekst što ga je ovaj napisao, to je ozbiljno pismo o namjerama. Valja to ponijeti. Lako se pozvati na Borgesa, ali treba stići do kraja priče noseći slijepog, genijalnog Argentinca na leđima. Kada Burić u tome uspije, tako da izgleda da je sve to išlo bez napora – to vam je vještina.

Kao što je vještina napisati nepretencioznu, nepatetičnu priču o zdanju čiji je nestanak u plamenu moćni simbol posljednjeg stradanja Sarajeva. Priču o Vijećnici, koju su Austrijanci dali izgraditi u maorskom stilu, pokazavši time mudrost koja današnjoj Evropi nedostaje, pa na njenom mjestu stoji tolerancija, koja nije drugo nego nedostatk mudrosti, njena bijedna zamjena, te je to, stoga, i priča o Evropi sada, priču o arhitekti sarajevske Vijećnice i službeniku monarhije koji mu je projekat povjerio, priču koja je, k tome, i autorov odgovor na patriotsko-ljevičarska prigodničarska preseravanja o Sarajevskom atentatu. A da bi se do tog sloja stiglo, nije potrebna samo vještina pisanja, nego i čitanja – tim prije što prve, uglavnom, bez druge i nema, što znaju svi koji čitaju, no ne i svi koji pišu.

Suptilne su i probrane Burićeve književne reference. Kada autor u prvoj priči potegne Borgesa, pa još posljednji tekst što ga je ovaj napisao, to je ozbiljno pismo o namjerama. Valja to ponijeti. Lako se pozvati na Borgesa, ali treba stići do kraja priče noseći slijepog, genijalnog Argentinca na leđima. Kada Burić u tome uspije, tako da izgleda da je sve to išlo bez napora – to vam je vještina

Eno nje, spisateljske vještine (koja je uvijek i vještina mišljenja), i u priči o Džidžikovcu, u kojoj se mitologija grada i sentimentalni narativ o odrastanju pretapa sa dokumentima i stručnom, arhitektonskom terminologijom.

Nije bez nje, naprotiv, ni Burićeva priča o Zagrebu, u kojoj idilično redanje toposa bolje prošlosti biva preko koljena prekinuto epizodom o makrou, prostitutki i starcu zaljubljenom u nju.

Knjiga završava pričom o autorovom Boravku u Crnoj Gori i fikacionalizacijom dokumenata o kosovskom odmaralištu u Sutomoru – referencom na Kiša, odnosno na Borgesa – vještim zatvaranjem kruga, dakle.

Najveća Burićeva vještina nije redanje slika i epizoda koje logično, samorazumljivo proizilaze jedna iz druge, nego njegova sposobnost da između njih uspostavi veze koje nisu očite, stoga ni očekivane. Njegova vještina nije pisanje bez šavova, niti sposobnost da te šavove učini nevidljivima. Jer, ti su šavovi nastali u šivanju otvorenih rana.

Jer, “Devet i po” nije plastična hirurgija. Burić je hirurg u poljskoj bolnici.

A to je vještina kojoj se Burić naučio u novinama, gdje se radilo brzo, pod pritiskom, a greške se nisu dale popraviti.

Devet i po je knjiga i po.