Komentarišući prednovogodišnji i pretpraznični izgled Banjaluke, građani i građanke najčešće primjećuju da se ukrasi i svjećice nisu mijenjali u posljednjih petnaest godina. Sve smjelije kritikuju nekreativnost i neinovativnost ukrasa koje su postavili i odabrali gradski oci. Novogodišnjim uređenjem grada nije zadovoljna ni Vesna Kerkez, urednica banjalučkog portala mondo.ba i smatra da mu treba više truda, kreativnosti i angažovanja, kojih nedostaje više nego novca.

U čitavom ugođaju na Trgu Krajine našao se Zimzograd, projekat marketinške agencije MINT. Njegov koncept je biti zaseban grad u kome se nalaze kućice sa različitim gastronomskim i ugostiteljskim ponudama, novogodišnjim dnevnim i noćnim sadržajem, muzičkim programom. Suštinski, njegova je zamisao da ponudi praznični i adventski sadržaj, kakav imaju mnogo veći gradovi regije i Evrope.

Čelična jelka sa plastičnim svjećicama od prije petnaest godina i petokrakom na vrhu, na početku Gospodske bliže kući Veselina Masleše, uz ukrašene izloge i „Zimzograd“ uvod su u pomirenje svih vrsta četnika na Trgu Krajine. Nakon tih „neugodnih“ dvjesto metara Gospodske, koja počinje petokrakom, na drugom kraju dešava se renesansna okupljenost Čičinih, Ljotićevih, Nedićevih i Stojadinovićevih četnika (ili su četnici samo Dražini?) na štandovima, gdje se kao suveniri prodaju ikone i ikonografije ovih pokreta. Val drvenih klupica i stolova punih piva, roštilja, kuvanog vina i rakije, kućica sa slatkišima i igračkama, čim se na račvanju ispred Deda Mrazove kućice i jelke skrene lijevo, nastaviće se sa valom kokardi, šubara, ordenja i majica sa likovima vojvoda i generala svih frakcija četnika.

Za kralja i otadžbinu

S druge strane, niko nije iznenađen ni pristupom „slobodnog tržišta“, u kome svako prodaje ono za čime postoji realna potražnja. Očito je da je ono relevantno i sveprisutno, budući da su sva tri prodavca ovog sadržaja potvrdila da im se trud isplati. Krstan, jedan od prodavaca „suvenira“, kaže da uspije dobro da zaradi iako cijena štanda bude i do hiljadu maraka. A kod njega na štandu, za hiljadu maraka, može se kupiti 60 šubara s kokardama, 200 kokardi, 125 ženskih fantomki sa četničkim simbolom, i 100 majica sa likovima Mladića, Karadžića, Mihailovića, te sa natpisima „Za Kralja i Otadžbinu”.

Ti štandovi, uz druge koji nude med, biljne proizvode, rezbarije, ohridske bisere, frulice i slikovnice de jure nisu Zimzograd. Neka su vrsta zimskog sajma, za koji se Turistička organizacija Banjaluke pobrinula da se uklopi u niz kućica Zimzograda, i time ne podijeli prostor Trga, nego ga ostavi kao cjelinu.

Naša sagovornica, Vesna Kerkez, smatra da je besmisleno da se na prazničnom sajmu prodaju politička ili ratna obilježja, ili da se ističu bilo kakvi simboli koji bi trebalo da budu za potpunu osudu. Ipak, misli da je najteže nači krivca i uperiti prstom u njega, jer je prevashodno riječ o nemaru i neobazrivosti: „Najkonstruktivnije bi bilo da se nadležni pobrinu da uklone obilježja koja bi mogla da uvrijede nekog nakon što im je ukazano na to. Sporni štand u Zimzogradu je samo kap u moru političke nekorektnosti, opšte netolerancije i netrpeljivosti, i mislim na cijelu BiH, ne samo na Banjaluku ili RS. Da se razumijemo - problem ili pojava poput ove neće nestati sami od sebe, ali ni uklanjanje tog štanda neće riješiti problem. Generalno mislim da bi se oko prazničnog uređenja grada, sadržaja i vizuelnog dijela moglo i trebalo više potruditi.“

Iako je ljepota u očima posmatrača, opravdano je razmišljati može li se iko osjećati pretpraznično kada ispijajući kuvano vino i maštajući o proslavi praznika ugleda simbole Ravnogorskog pokreta. Euforično, svakako da. Međutim, najvažnije je pitanje je li moguće da Grad i sva njegova tijela dozvoljavaju takvu ikonografiju na svom glavnom trgu, sve pod maskom novogodišnje ponude.

Nadležni i odgovorni

A kada govorimo o nadležnim i odgovornim, ovako izgleda situacija: Gradska uprava dala je Turističkoj organizaciji Banjaluke nadležnost da od 7. decembra do 7. januara izdaje i koristi Trg Krajine i Park Petar Kočić. To nam je potvrdio i Mile Štrbac, referent za javne površine u Gradskoj upravi. Turistička organizacija Banjaluka tako treba da upravlja izgledom tih javnih površina, selektuje sadržaj i odlučuje ko će i kako dobiti štand, što je Turistička organizacija i uradila objavljivanjem konkursa i izborom štandova, pa i onih sa četničkom ikonografijom. I svaki taj štand, prema riječima Milenka Šajića, portparola Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Grada Banjaluka, ima odobrenje, i legalno je postavljen.

Ostoja Barašin, direktor TOBL-a, kaže da su oni uredno raspisali konkurs i izabrali štandove, te da ne postoji zakonska odrednica koja bi ovim ponuđačima zabranila izlaganje štandova: „Mi smo dobili prijave na konkurs u kojima je pisalo da su to suveniri. Nismo znali da će se prodavati ikonografija Ravnogorskog pokreta. A i da smo znali, i da nismo odobrili, ne bi postojao niti jedan pravni osnov kojim bismo to mogli opravdati. Takve stvari, nažalost, nisu zabranjene zakonom, i morali bismo njihovom pravnom timu objašnjavati zašto smo ih uklonili. Da je bilo ikakvih poruka mržnje, koje pozivaju na etničku, vjersku ili rasnu netrpeljivost – mi bismo ih uklonili. Ovako ne možemo ništa, jer ne postoji zakonski osnov da to uradimo.“

Javnu kritiku na Facebook profilu objavio je banjalučki muzičar Đurica Štula, vjerujući da nije normalno da se likovi sa „diskutabilnim istorijskim konotacijama i doprinosima“ nađu u prazničnoj atmosferi bilo gdje. Prvenstveno, jer tu nije riječ ni o kakvim tradicionalnim konceptima, ikonama i religijskoj tematici, nego o likovima koji se vežu za ratne zločine, progone i genocid

Međutim, iako im je kriterij bio sadržaj – kako kaže Barašin, nijedan ponuđač nije bio obavezan da pošalje specifikacije i fotografije artikala koji će se prodavati. Niti je iko to uradio. Jedini uslov bila je prijava, te podaci o kategoriji sadržaja, željenom prostoru i poziciji. To su nam potvrdila i trojica izlagača – vlasnika štandova, od kojih je jedan i vlasnik štanda sa „suvenirima“. U TOBL-u su na ovo odgovorili informacijom da je bilo tri puta više prijava nego što ima prostora, i da su izlagače istih kategorija birali po sistemu lota.

„Možda se ni meni lično ne sviđa taj sadržaj, i vjerujem da sam se zamjerio jednom broju građana. Ali isto tako vjerujem i da bih se zamjerio još većem broju građana kada bih zabranio ovaj sadržaj. A zamjerio bih se i zakonu. Ako u narednom periodu bude na snazi ijedan zakon koji će zabraniti ovakav sadržaj u prodaji i na javnom mjestu, i mi ćemo ga zabraniti. Dotad, ja ne mogu uraditi ništa. Kako ja da zabranim da prodaju majice Ratka Mladića, kad se još uvijek vodi postupak protiv njega i nije osuđen?“, kaže Barašin.

Najavio je i da bi se u narednoj godini pitanje štandova i javnog konkursa moglo riješiti i javnom licitacijom, uz ogradu da je riječ samo o planovima koji ne moraju biti ostvareni.

Čiča Mraz i 40 ljutih ravnogorskih irvasa

Plan koji je defitnivno ostvaren je kreirati mišljenje da je kompletan Trg pretvoren u Zimzograd, koji banjalučka javnost mnogo oštrije i spremnije kritikuje upravo zbog mišljenja da je zauzeo cijeli Trg Krajine. Istovremeno, i na društvenim mrežama i offline skoro da potpuno izostaje kritika četničke i profašističke ikonografije pored Zimzograda (ili kako se vjeruje - u Zimzogradu). Preciznije rečeno, “suvenira” čije poruke vape za kreiranjem Velike Srbije; za četnitšvom i fašizmom. Istovremeno se, kako kažu iz TOBL-a, za novogodišnje slavlje u Banjaluci priprema 1.000 Slovenaca, i preko 200 turista iz drugih zemalja EU.

Međutim, iako im je kriterij bio sadržaj – kako kaže Barašin, nijedan ponuđač nije bio obavezan da pošalje specifikacije i fotografije artikala koji će se prodavati. Niti je iko to uradio. Jedini uslov bila je prijava, te podaci o kategoriji sadržaja, željenom prostoru i poziciji. To su nam potvrdila i trojica izlagača – vlasnika štandova, od kojih je jedan i vlasnik štanda sa „suvenirima“

Međutim, javnu kritiku na Facebook profilu objavio je banjalučki muzičar Đurica Štula, vjerujući da nije normalno da se likovi sa „diskutabilnim istorijskim konotacijama i doprinosima“ nađu u prazničnoj atmosferi bilo gdje. Prvenstveno, jer tu nije riječ ni o kakvim tradicionalnim konceptima, ikonama i religijskoj tematici, nego o likovima koji se vežu za ratne zločine, progone i genocid: „Smatram da bi Gradska uprava trebala ako ništa - bar izanalizirati i dati neki svoj stav, ili bar smjernice za iduću godinu. Postoji neko ko može to iskordiniriati, ali s obzirom na to da već 20 godina ljudi imaju razne nelegelne štandove ispred RK Boska, i da se tu se ništa ne mijenja - malo sam skeptičan. Zaista ne znam ko to kupuje i u kojoj mjeri. Mislim da to markiranje prostora ide više po interciji 'to je tako', ali ako je u pitanju jasno osmišljeno markiranje, onda je još i gore nego što mi se čini.“

Štula, kao i većina građana, već odavno nije iznenađen time otkud ta ikonografija u Banjaluci. Ona je godinama sadržaj prodajnih štandova na izdatim javnim površinama pored Narodnog pozorišta, u ulici Bana Milosavljevića, pred Autobuskom stanicom. Javni prostor tako je markiran i savršeno postavljen da svaki prvi susret stranaca i turista sa Banjalukom počinje upravo sa Dražom, Putinom, Ratkom Mladićem, generalima i vojvodama, bataljonima i četama. I pored sve dobre volje i seksističkog stereotipa da je Banjaluka grad žena, turisti, umjesto Banjalučanki – prvo primijete Dražu.