Božić, za mene, uvijek ima istu zvučnu kulisu: Binga Crosbyja (“njegov”aranžman je bolji od onog koji pjeva Elvis) koji croonerski počinje: “I’m dreaming of a white cristmas.” I jorgan koji bi mi mama dozvolila da donesem iz spavaće u dnevnu sobu, samo u iznimnim prilikama, a ispadalo je da su one bile uvijek oko Božića. Stari bi išao na ponoćku s rajom, u Svetog Ante, i vratio bi se oko dva ujutro, prilično nacvrcan, jer su poslije, tradicionalno išli u Stari sat.

Negdje u prvom ili drugom razredu moj drug Berislav je svojoj mami i baki kupio dar za Božić, pa sam, da ne kvarim društvo i užitak kupovine, i ja svojoj kupio jedan karmin. Smijala se, skoro do suza, i objasnila da mi to ne slavimo, kao da ja to nisam znao bez nje, ali karmin je uzela. To je bio znak da je Božić nešto dobro, i tako je ostalo eto i do dan danas.

Slatki praznik

O Božiću je u kući bilo nešto više kolača jer bi neko ko slavi često donio, a i u kući je vladao neki konsenzus da se u tih sedam dana od Božića do Nove godine uvijek ima nešto slatko. Rolat od kokosa s bananom (čokoladnu tortu sličnog ukusa danas rade u restoranu u Dr. Food, nije reklama Tita mi, nego je stvarno vrhunska!) je bio moj omiljeni, a znali bi se ukazati i oni mali kolačići “od Ramiza”, odnosno iz njegove slastičarne na slatkom ćošetu. Sve u svemu, dječiji božić je slatki praznik, rijetko je ispočetka, u njemu priča o božijem sinu koji spava u jaslama. To dolazi kasnije, s narastanjem sposobnosti pričanja priča.     

Mi smo imali, i još uvijek imamo, nesreću da živimo u toj razmetljivosti, u kojoj se prave skupi trotoari na kojima će bogati u automobilima gaziti siromašne, i to kakvog li jadnog paradoksa, novcima koji su trebali pripasti siromašnima

Što se božićnih priča tiče, nikada nisam volio Djevojčicu sa šibicama, H.C. Andersena. Jer, jadna se djevojčica smrzne čekajući da proda svoje šibice, a na kraju dočeka pokojnu baku koja će je odvesti na nebo. Njezina sudbina kao da je metafora cijelog jednog naroda, jer koliko je danas i ovdje onih koji nemaju čime, ni gdje proslaviti blagdane koji dolaze? A zašto je tako? Uglavnom, zbog bahatosti. I licemjerja. Zbog svih nas koji zaboravljamo da je najbožanskija od svih osobina – biti čovjek.   

Prije sad već deceniju – leti vrijeme! - jedan je sarajevski gimnazijalac napisao pjesmu o Isusu u kojoj je rekao da je dječak iz Betlehema bio kopile – baš kao da je biti „kopile“ nekakav grijeh koji čovjek sam može počiniti. Rađamo se isti, i nikada ne znamo čeka li nas slava svijeta ili prijezir sredine. Priča o Isusu je, zapravo, priča o tome kako je slava relativna i kako je razmetljivost vlasti pokretač većine zla.

Mi smo imali, i još uvijek imamo, nesreću da živimo u toj razmetljivosti, u kojoj se prave skupi trotoari na kojima će bogati u automobilima gaziti siromašne, i to kakvog li jadnog paradoksa, novcima koji su trebali pripasti siromašnima. U tom smisllu naša tragedija jeste takva kao da je izašla iz svetog teksta, ali u njoj nema ništa sveto. Ni naš kukavičluk, ni dvoličnost velikog svijeta, ništa od toga neće pomoći da (p)ostanemo bolji ljudi. Očajnog gimnazijalca i cijelu njihovu sluđenu generaciju pokušao je odbraniti pjesnik Mile Stojić  stihovima „Isuse, znam da su ti draži siroti muslimani Bosne, nego katolici bogatoga Rima“, na neki čudan način nagovijestivši promjenu glavnog duhovnog toka u Katoličkoj crkvi, otjelotvorenoj u pojavi argentinskog svećenika Maria Bergoglia, koji će postati Papa Franjo. Njegov dolazak u Sarajevo u simboličkom je smislu najznačajnija posjeta jednog državnika Bosni i Hercegovini. Grad je svjetlio, a ljudi su izgledali ljepši.

Gorki okus dvoličnosti

No, jedan čovjek, bio on Isus ili Papa, ne može promijeniti svijet čije se zakonitosti pletu u rukama nekolicine moćnih koji sve, pa i religiju, shvaćaju kao privatno vlasništvo. U tom smislu je poruka Božića, danas aktuelnija među ateistima, nego među vjernicima. Vjerska je svijest teško podložna promjeni, pa se može reći da su danas čuvari izvornih ideja vjera, zapravo, oni koje sredina smatra „nevjernicima.“

U takvoj je atmosferi Božić duboko privatna stvar, u onom smislu u kojem Charles Dickens ispisuje svoju Božićnu priču uvjeren da nema čovjeka koji se ne može promijeniti ukoliko je spreman da se suoči sa samim sobom. Njegov Ebenezer Scrooge je lihvar, gulikoža, kamatar, tako prirođen teškim vremenima, baš kao što su ova naša. Ali, to je samo bajka, kod nas se takvi neće promijeniti, i pod bor neće nositi darove.

No, jedan čovjek, bio on Isus ili Papa, ne može promijeniti svijet čije se zakonitosti pletu u rukama nekolicine moćnih koji sve, pa i religiju, shvaćaju kao privatno vlasništvo. U tom smislu je poruka Božića, danas aktuelnija među ateistima, nego među vjernicima

Jer, u Sarajevu je kako koja godina od rata naovamo prolazi, sve teže naći bor. Nešto svjetala na sarajevskoj Titovoj ulici, za koje se čeka dobro visok datum da se upale (sve viši ako je na vlasti SDA) i nešto okićenih izloga kazuju nam da će Božić. Istina, biće veselo na uvjetno kazano „ostrvima“ slavlja – na Winter marketu pred Ekonomijom, ili na otvorenoj svečanosti u Katoličkom školskom centru, ali nekako uvijek ostane gorak okus kad nakon toga čujete vijest da će na javnoj proslavi Nove godine ispred Sarajevo City Centra, biti zabranjeno točenje alkohola! Zbog čega. Opet zbog nekakve dvoličnosti, sve težeg ideološkog pritiskanja da se podlegne političkom konceptu koji je još u ratu dobio pogrdno ime – „fildžan država“. Od toga niko neće imati koristi, a božić, kulturološki, pripada svima.

A ni vrijeme, kao da mu ne ide u prilog. Snijeg  tek da je stavio papinsku kapicu na vrhove planina, i sve je okolo tako sivo. A sivo je, kažu, boja istine. Jedino što grije je ljubav prema bližnjima koje valja posjetiti i dječijom naivnošću, čestitati, kao onda kad si majci kupio poklon za Božić, ne htijući prijatelju kvariti radost praznika. I negdje tiho, blago budeći nadu i gledajući u oči prijatelja, fratara, Mile, Dejana, Marka, Dražena, Pere tiho zapjevati White cristmas. Onako blago, kakav je bio Elvisov glas, s nadom da uz Božić, možemo biti bolji. Vjerovali ili ne.