Kako je tužiteljica Jadranka Lokmić-Misirača optužila 15 specijalaca za kolektivnu odgovornost u akciji u kojoj su na meti bili Ramiz Delalić, Nijaz Karkelja, Ismet Bajramović...

: Dženana Karup Druško

Kada su Ramiz Delalić Ćelo i Nijaz Karkelja optužili Ismeta Dahića i specijalce MUP-a Kantona Sarajevo za prekoračenje ovlasti u raciji u restoranu Zujevina, slučaj je dospio do suda. Optužnicu protiv specijalaca potpisala je tada nepoznata tužiteljica, zamjenica općinskog tužitelja, Jadranka Lokmić-Misirača, optužujući specijalce da su djelo počinili kao “saizvršioci, djelujući kao grupa na bazi podjele uloga između pojedinih učesnika”, zatim da su u akciji sakrivali svoj identitet, te da su “jedni drugima davali podršku”... Svjedočenja specijalaca Lokmić-Misirača je smatrala neprihvatljivim. I svi su ostali bez posla. U čemu je tada i pored velikog protivljenja javnosti pomogao i IPTF. Bio je to prvi (i posljednji) “veliki” slučaj tužiteljice Lokmić-Misirača koja je karijeru napravila na optuživanju specijalaca, a ne kriminalaca. A bio je to i slučaj koji je imao dalekosežnog značaja u političkoj bici za prevlast između mafije i pravne države
Dvadeset šestog januara 2001. godine, komesar IPTF-a Vincent Coeurderoy uputio je Ismetu Dahiću, ministru Kantonalnog MUP-a, pismo u kome, između ostalog, stoji: “Prvo – primijetio sam da ste odobrili izdavanje bh. pasoša Ramizu Delaliću zvanom Ćelo, i pored činjenice da postoje krivične prijave protiv njega na Općinskom sudu I u Sarajevu i da je sud eksplicitno odbio izdavanje pasoša. Drugo – zabrinut sam načinom vođenja pretresa restorana Zujevina u Hadžićima od strane policajaca Kantona 9 tokom noći šestog augusta 1999. godine. Operaciju je sprovelo oko 50 policajaca Kantona Sarajevo, predvođeni specijalnim policajcem Fadilom Dahićem. Iako je policija pribavila nalog za pretres od ovlaštenog suda, ovlašteni tužilac nije bio obaviješten o pretresu prije akcije… Pored toga, IPTF nije bio unaprijed obaviješten o akciji.”

Komesar IPTF-a dalje navodi da je provedena neovisna istraga o operaciji u Zujevini na osnovu koje je zaključeno da su “policajci koji su proveli pretres u Zujevini bili sa pokrivenim licima i bez isticanja ID akreditacija, što je čisto kršenje postojeće IPTF politike”: “Tokom i nakon pretresa policajci su počinili ozbiljno kršenje zakona, uključujući i akte nasilnog ponašanja, premlaćivanje, teške tjelesne povrede, nezakonito privođenje, falsificiranje operativnih i administrativnih bilješki… Od Vas tražim da odmah pokrenete disciplinske mjere protiv svih policajaca koji su bili uključeni u ovaj incident…”

Ćelo i Nisko u akciji

I ovim su šanse Ismeta Dahića da postane prvi policijski komesar Sarajevskog kantona definitivno pokopane. U Turskoj je Ramiz Delalić Ćelo, koji je nešto ranije optužio ministra da mu je i pored zabrana izdao pasoš, zadovoljno trljao ruke, a u Sarajevu je likovao Nijaz Karkelja Nisko, najpoznatiji povratnik u kriminal među onima koji tvrde da su nastradali u raciji u restoranu Zujevina.

Ramiz Delalić
U međuvremenu, kako je trka za policijskog komesara ulazila u završnicu, Ćelinim i Niskinim optužbama na Dahićev račun pridružili su se i neki od kandidata za komesara. IPTF, OHR, SFOR i bitni međunarodni zvaničnici na privremenom radu u Sarajevu bukvalno su zatrpavani policijskim izvještajima, krimi-pričama iz rata i postdejtonskog perioda, povjerljivim i inim informacijama o policijsko-kriminalnim udrugama. Reagirao je i Odjel za unutrašnju istragu MUP-a Kantona Sarajevo ukazujući u svom izvještaju na “neke nepravilnosti u radu Dahićeve policije”.

Međunarodnim predstavnicima nije preostalo ništa drugo do stavljanje tačke na sve: komesar IPTF-a Vincent Coeurderoy je petog februara 2001. godine na sve zainteresirane adrese poslao pismo obustavljajući proces za izbor i imenovanje policijskog komesara Kantona 9 do izbora nove vlasti. Slijedi i jedino moguće objašnjenje: proces selekcije je sam od sebe postao duboko ispolitiziran.

Nijaz Karkelja
Kolektivna odgovornost koju na početku trećeg milenija prišivaju Jedinici za podršku, policajci doživljavaju kao pobjedu mafije, kao i podudarnost sa pokretanjem postupka protiv njih usred opće kampanje protiv ministra Dahića.

Predsjednica Nezavisnog odbora za izbor i imenovanje policijskog komesara Kantona Sarajevo, koju je imenovala Skupština, Sevima Sali-Terzić je sa još dva člana odmah sutradan podnijela ostavku na dužnost u Odboru. Sali-Terzić objašnjava da je posljednji pritisak došao od UN IPTF-a zbog njihove odluke o poništavanju izbora komesara, o čemu je ona, kako kaže, saznala iz novina, te dalje navodi: “Ne mogu pronaći zakonski razlog za poništenje konkursa, niti osnov za ovakvu vrstu intervencije IPTF-a. Međutim, u vremenu i okolnostima u kojima danas živimo u BiH, potpuno sam svjesna činjenice da, s obzirom na ovakvu intervenciju predstavnika međunarodne zajednice, ali i predstavnika izvršne vlasti Kantona, neće biti toliko važno šta je zakonito, a šta ne.” Na kraju pisma upućenog Skupštini Kantona Sarajevo gospođa Sali-Terzić kaže: “Budući da ovaj ’eksperiment’ nije uspio, a ja nemam nikakvog razloga raditi mimo zakona i savjesti, a na zadovoljstvo međunarodne zajednice, ili drugih zainteresiranih… odlučila sam se povući.”

Posljedice jedne racije

Ona javno priznaje da zbog pritisaka, što domaćih, što međunarodnih, podnosi ostavku. U međuvremenu, jedan od kandidata za komesara – Munir Alibabić – podnio je krivičnu prijavu protiv Sevime Sali-Terzić optužujući je za zloupotrebu položaja. Krivičnu prijavu uputio je i pomoćnik kantonalnog ministra MUP-a Svevlad Hoffman protiv svog pretpostavljenog ministra Dahića, a čak 19 specijalaca MUP-a Kantona Sarajevo morat će odgovarati pred sudom zbog krivične prijave koju je protiv njih podigao pomoćnik općinskog tužioca zbog zbivanja u Zujevini.

I komesar IPTF-a, u pismu upućenom Dahiću, pominje Zujevinu, a krivična prijava tereti pripadnike Jedinice za podršku Kantonalnog MUP-a: Fadila Dahića, Amela Salčina, Elvira Radmilovića, Almira Kovačevića, Džemu Muslima, Almira Suljevića, Mirzu Bijelonju, Nijaza Zolja, Šemsudina Šabanovića, Enesa Pešteka, Amira Serdarevića, Mirzu Puriša, Džemala Softića, MurisaSalispahića, Muamera Omerovića, Sulju Ramića, Mirsada Palića, Harisa Hrvu i Hamdu Tankovića, što su: “Noći 6/7.08.1999. godine u vremenskom periodu od 23:00 časova do 01:30 časova u Sarajevu u svojstvu radnika MUP-a Kantona Sarajevo, pripadnika Jedinice za podršku, u ugostiteljskom objektu Zujevina, općina Hadžići, prilikom vršenja pretresa ovog objekta, a po naredbi istražnog sudije Općinskog suda II u Sarajevu, nakon što su ušli u objekat svi sa maskama koje su im prekrivale cijelo lice, bez ikakvih identifikacionih obilježja, u toku obavljanja ovog zadatka zajedničkim djelovanjem i pružajući jedan drugom podršku, bez ikakvih razloga i obrazloženja li šili slobode Armina Glamoča, Harisa Kurtovića, Vedada Tuzovića, Damira Dolana, Amiru Dolan, Ertana Hukelića i Hukelić Rabiju, te ih kao i Admira Kulina, Nijaza Karkelju, Ibrahima Baličeviaca i Sanjina Goluba zlostavljali nanoseći im fizičke i duhovne patnje i vrijeđajući ih… čime su počinili krivično djelo protivpravno lišenje slobode i krivično djelo zlostavljanje u vršenju službe i krivično djelo tjelesne povrede.”

U obrazloženju Krivične prijave navedene su izjave 42 svjedoka, gosta iz Zujevine, a prva je izjava Nijaza Karkelje, koji detaljno objašnjava kako su ga specijalci tukli. U krivičnoj prijavi navedene su i kratke izjave policajaca koji su učestvovali u raciji u restoranu Zujevina: svaki od njih je naveo da je obavljao zadatak za koji je bio zadužen tu večer, da nisu prekoračili svoja ovlaštenja, te da su radili po naredbama svojih pretpostavljenih.

Tužilaštvo protiv policije


No, Jadranka Lokmić-Misirača, zamjenik općinskog tužioca, koja je i potpisala krivičnu prijavu, njihova svjedočenja smatra neprihvatljivim s obzirom na postojeće dokaze i izjave saslušanih svjedoka, te piše da su “prekršajne prijave podnesene protiv Vedada Tuzovića, Harisa Kurtovića i Armina Glamoča očigledno trebale da pokriju protivpravno lišenje slobode”. Gospođa Lokmić-Misirača dalje obrazlaže: “Imajući u vidu izloženo, smatram da su okrivljeni navedena krivična djela počinili kao saizvršioci, djelujući kao grupa na bazi podjele uloga između pojedinih učesnika… Ovo tim prije imajući u vidu način izvođenja akcije, sakrivanje identiteta, strogo držanje pod kontrolom od strane pojedinih okrivljenih prisutnih građana i njihovo onemogućavanje da reaguju na bilo koji način… Iz odbrana okrivljenih proizilazi da su jedni drugima davali podršku…”

Tužiteljica priznaje da je “zbunjujuća nejasnost motiva ovakvog ponašanja, ali u sklopu kojeg je simptomatičan iskaz svjedoka Fuada Memovića, koji je naveo da ga je spasio, iako nije imao ličnu kartu, Fadil Dahić, što nije uradio u odnosu na ostale privedene i saslušane svjedoke, a što ukazuje na stepen samovolje i privatnosti u obavljanju ovoga zadatka, što bi eventualno donekle moglo govoriti o motivu izvršenja djela s obzirom da se nejednako postupalo u odnosu na goste restorana”.

Gospođa Lokmić-Misirača dalje obrazlaže: “Imajući u vidu izloženo, smatram da su okrivljeni navedena krivična djela počinili kao saizvršioci, djelujući kao grupa na bazi podjele uloga između pojedinih učesnika… Ovo tim prije imajući u vidu način izvođenja akcije, sakrivanje identiteta, strogo držanje pod kontrolom od strane pojedinih okrivljenih prisutnih građana i njihovo onemogućavanje da reaguju na bilo koji način… Iz odbrana okrivljenih proizilazi da su jedni drugima davali podršku…”
Na kraju krivične prijave stoji: “Izvršioci, pripadnici specijalne jedinice MUP-a Kantona Sarajevo, u kojoj je disciplina izjednačena sa vojnom disciplinom, a što rezultira zaključkom da svaki postupak pojedinca – pripadnika proizilazi iz naredbe zapovjednika i iz zajedničkog djelovanja svakog pojedinca, jer se radi o izvršiocima, a i vrsti djela počinjenih u okviru sistema koji podrazumijeva plan i hijerarhiju, u sklopu čega treba cijeniti posebno umišljaj okrivljenih Fadila Dahića i Harisa Hrva, koji su imali komandne pozicije pa samim tim podliježu većoj odgovornosti od ostalih izvršioca.”

Međutim, cijelom ovom slučaju nedostaje jedan interni dokument: “Odgovor na Izvještaj o incidentu komesaru IPTF-a”. Njegov potpisnik je Thomas Wunsch, savjetnik za taktičku obuku u IPTF-u: “Pregledao sam slučaj u junu 2000, po nalogu Khuda Chowdhuryja, bivšeg regionalnog komandanta regije Sarajevo. Obavijestio sam Chowdhuryja da je ova istraga nekompletna i siromašna i da je naknadno vraćena Ljudskim pravima na dodatnu istragu. Izneseno je mnogo ozbiljnih optužbi protiv policajaca Jedinice za podršku, međutim, ova istraga je bila nejasna i nekompletna. Optužbe, ako su istinite, zahtijevaju dodatne dokaze koji bi podržali činjenice… Ured za ljudska prava je propustio da obavi razgovor sa policajcima Jedinice za podršku i postavi specifična pitanja vezano za bilo koju optužbu… Dakle, 50 policajaca, mogući očevici, i/li učesnici u nepropisnom ponašanju, bili su na mjestu događaja incidenta, ali nikad nije obavljen razgovor sa njima. Optuženi policajci nikad nisu imali priliku da priznaju ili odbace određene navode”, stoji na početku ovog Odgovora.

Prijetnje policajcima i njihovim porodicama

U daljem objašnjenju, ovaj savjetnik za taktičku obuku, koji je, inače, u SAD-u radio na poslovima unutrašnje kontrole, piše da je u izvještaju Ljudskih prava navedeno da je u Zujevini te noći bilo prisutno između 250 i 400 lica (vlasnik restorana Fikret Kajević je u izjavi na sudu tvrdio da bilo 400-500 gostiju) i između 60 i 100 vozila. Wunsch tvrdi da bi trebalo uzeti izjave svih građana – potencijalnih svjedoka. Komentirajući činjenicu da su policajci Jedinice za podršku nosili potkape, a bili bez akreditacija, Wunsch objašnjava da je “razlog za nošenje maski bio da se ne otkriva identitet policajaca kojima su u prošlosti upućene prijetnje, kao i njihovim porodicama…”

Thomas Wunsch, savjetnik za taktičku obuku u IPTF-u: “Pregledao sam slučaj u junu 2000, po nalogu Khuda Chowdhuryja, bivšeg regionalnog komandanta regije Sarajevo. Obavijestio sam Chowdhuryja da je ova istraga nekompletna i siromašna i da je naknadno vraćena Ljudskim pravima na dodatnu istragu. Izneseno je mnogo ozbiljnih optužbi protiv policajaca Jedinice za podršku, međutim, ova istraga je bila nejasna i nekompletna. Optužbe, ako su istinite, zahtijevaju dodatne dokaze koji bi podržali činjenice...”
Dalje kaže da se u Izvještaju navodi i da su “svi policajci i rukovodioci krivi zbog krivičnog djela ili odobravanja krivičnog djela time što nisu poduzeli nikakve mjere”: “Bo Andreasson, istražitelj Ljudskih prava, rekao mi je da se incident desio na mjestu gdje su svi policajci mogli relativno dobro vidjeti nepropisno ponašanje ako se ono dogodilo. Ja sam pregledao restoran Zujevinu i pretpostavka da su svi policajci bili upoznati sa navodnim nepropisnim ponašanjem je gotovo nemoguća zbog položaja restorana… Poznato je i da je hospitalizirana osoba koja se nakon akcije žalila, zadobila povrede u nezgodi na skijanju na vodi (Nijaz Karkelja).”

Wunsch u zaključku navodi da “ovo više liči na stil komunističkog režima, za koji je karakteristično brzo ’rješavanje mogućeg problema’… Možda je ovaj incident predstavljao određeno odstupanje od uobičajenog profesionalnog ponašanja Jedinice za podršku, ili se uopće nije ni desio.”

Predstavnici IPTF-a su opravdanje za nesaslušavanje policajaca koji su okrivljeni obrazlagali time što su oni imali njihove izjave date Unutrašnjoj kontroli MUP-a. Pokušali smo doći do tih izjava: Himzo Selimović, načelnik Odjela za unutrašnju kontrolu, na poslu nije zbog gripe, a njegov zamjenik ništa ne želi komentirati uz obrazloženje da on nije radio na tom predmetu, te da “opća situacija oko svega nije povoljna” pa ne želi da se miješa?! Na pitanje kod koga su rezultati istrage, odgovorio je da ni to ne zna?!

Komentirajući činjenicu da su policajci Jedinice za podršku nosili potkape, a bili bez akreditacija, Wunsch objašnjava da je “razlog za nošenje maski bio da se ne otkriva identitet policajaca kojima su u prošlosti upućene prijetnje, kao i njihovim porodicama…” Wunsch u zaključku navodi da “ovo više liči na stil komunističkog režima, za koji je karakteristično brzo ’rješavanje mogućeg problema’…”
Stjepan Pocrnja, jedan od ozbiljnih i respektabilnih kandidata za policijskog komesara, inače zamjenik ministra Dahića, 11. augusta 1999. godine potpisao je nalog da Odjel za unutarnju kontrolu i reviziju sprovede istragu oko dešavanja u restoranu Zujevina. No, Pocrnja je ovih dana u prevelikom poslu da bi kontaktirao baš sa svim novinarima, tako da smo izjave morali potražiti na drugom mjestu. Njih su 14. septembra 1999. godine dali već spomenuti pripadnici Jedinice za podršku, a ispitivači su bili Zlatko Prndelj i Fadil Zolota. Izjave, nešto opširnije od onih na sudu, u suštini se svode na isto: policajci su izvršavali svoje zadatke vezane za pretres ugostiteljskog objekta Zujevina sa pratećim objektima, te pregled lica zatečenih u objektu i njihovih vozila parkiranih na parking-prostoru, a sve na osnovu plana rada br. 011/2 - 47/99 sačinjenog od strane PU Hadžići, te naredbe Općinskog suda II Hadžići.

Klikerima protiv kriminalaca

Ismet Bajramović Ćelo
Zvanično objašnjenje za raciju u Zujevini bilo je da se radilo o jednoj u nizu akcija kojima je cilj pronalaženje predmeta koji potiču iz izvršenih krivičnih djela, te oružja i oruđa koje nije dozvoljeno za nošenje. No, u MUP-u smo sada saznali da su povod za raciju u Zujevini bile (barem tako piše u Službenoj zabilješci) informacije kojima su raspolagali njihovi operativci, a na osnovu razgovora sa “više lica koja rade razne poslove za Nijaza Karkelju, zvanog Nisko, i Ismeta Bajramovića, zvanog Ćelo. Naime, na tom neformalnom razgovoru bilo je riječi o posjetama pjevača iz Jugoslavije, koji u posljednje vrijeme (zabilješka je sačinjena 4. augusta 1999. godine, op. aut.) gostuju na području Federacije BiH. Tu se razgovaralo o Sinanu Sakiću, koji je gostovao na koncertu u KSC-u Skenderija 18. februara 1999. godine, i navodno se isti jeftino izvukao iz Sarajeva jer je trebao biti kidnapovan ili likvidiran zbog navodnog prijeratnog duga, te da je bilo mnogo policije i nisu mogli ostvariti svoj cilj te su ga napa

li i istjerali sljedećeg dana, kada je imao nastup u Tuzli. Zatim su razgovarali kako će promijeniti način kako da naprave nešto Džeju Ramadanovskom, koji bi trebao nastupati petog i šestog augusta 1999. godine… a da će ga na kraju nastupa likvidirati ili dobro pretući i dati mu u zadatak da obavijesti sve ostale pjevače u Jugoslaviji da ne smiju dolaziti na područje Federacije BiH”.

Jedan od specijlaca priča: “U objektu je bilo preko 300 ljudi i niko nam nije pravio probleme osim Niske Karkelje, koji je pred Džejom i ostalima želio pokazati da vlada Sarajevom. Imali smo preko 100 ovakvih akcija i nikad niko nije imao primjedbe na naš rad.” Njegov kolega dodaje: “Optužuju nas što smo bili maskirani. Otkako je pokrenut ovaj postupak na sudu, znaju sve o nama i već nam prijete, a nekima su i porodice uznemiravali. Kape su nam trebale jer hoćemo da sa našim porodicama i djecom možemo normalno izaći u grad”
Ove navode potvrdili su i pripadnici Jedinice za podršku koji su učestvovali u raciji u Zujevini a sa kojima smo razgovarali. Jedan od specijlaca priča: “U objektu je bilo preko 300 ljudi i niko nam nije pravio probleme osim Niske Karkelje, koji je pred Džejom i ostalima želio pokazati da vlada Sarajevom. Imali smo preko 100 ovakvih akcija i nikad niko nije imao primjedbe na naš rad.”

Njegov kolega dodaje: “Optužuju nas što smo bili maskirani. Otkako je pokrenut ovaj postupak na sudu, znaju sve o nama i već nam prijete, a nekima su i porodice uznemiravali. Kape su nam trebale jer hoćemo da sa našim porodicama i djecom možemo normalno izaći u grad.”

Treći policajac rezignirano komentira: “Optužuju nas da smo prvi u Evropi po trgovini ljudima, trgovini drogom, a nama svezane ruke – hoćemo li te kriminalce gađati klikerima? Što ne prikažu stranci šta njihove policije rade protiv opasnih kriminalaca, a nas za prekoračenje ovlaštenja optužuje Nijaz Karkelja, koji ima sedam krivičnih prijava, Kajević isto toliko, Sanjin Golub šest, ili Ertan Hukelić Hule, koji je poznati diler u gradu, ali kad ga policija uhvati na djelu i preda na sud, sudija ga oslobodi uz komentar da je 1.500 ecstasyja koje je posjedovao bilo za njegovu ličnu upotrebu.”

Ismet Dahić
Ovi policajci dalje tvrde da neki od momaka sa spiska tužioca uopće nisu bili u Zujevini kad je bila racija. No, Sanjin Golub, koji je bio uz Ramiza Delalića Ćelu kad je napao policajca na Ilidži, tvrdi da je prepoznao dvojicu momaka iz Jedinice za podršku koji su tom prilikom došli da interveniraju po pozivu nadležne stanice i njih dvojicu je i optužio za raciju u Zujevini?! Fadil Dahić nije bio maskiran i to i piše u jednoj od izjava, a i on sam to potvrđuje. Jedan od svjedoka na sudu tvrdi upravo suprotno – da ga je maskirani Dahić pustio, što je tužiteljica okarakterizirala kao “stepen samovolje i privatnosti u obavljanju zadatka”.

Muzafer Begić, komandir Jedinice za podršku, kaže da mu veoma teško padaju optužbe i IPTF-a i suda, i tvrdi da su specijalci uradili sve što je bilo potrebno prije same akcije, nudeći dokaze da je bio obaviješten i istražni sudija i IPTF: po njemu, obavijesti su blagovremeno uputili pripadnici PU Hadžići. Pripadnici ove jedinice također tvrde da su svoj posao uradili do kraja profesionalno i nije im jasno zbog čega se protiv njih pokreće postupak na sudu. Sumnjaju da neko na ovaj način želi namjerno uništiti njihovu jedinicu, koja je godinama stvarana i koja ima zavidne rezultate, a istakla se u borbi protiv organiziranog kriminala. Specijalci navode i svoje međunarodne uspjehe: u Americi su između 83 najbolja svjetska specijalna tima zauzeli visoko 16. mjesto – a bili su najbolji tim iz Evrope.

“Optužuju nas da smo prvi u Evropi po trgovini ljudima, trgovini drogom, a nama svezane ruke – hoćemo li te kriminalce gađati klikerima? Što ne prikažu stranci šta njihove policije rade protiv opasnih kriminalaca, a nas za prekoračenje ovlaštenja optužuje Nijaz Karkelja, koji ima sedam krivičnih prijava, Kajević isto toliko, Sanjin Golub šest, ili Ertan Hukelić Hule, koji je poznati diler u gradu, ali kad ga policija uhvati na djelu i preda na sud, sudija ga oslobodi uz komentar da je 1.500 ecstasyja koje je posjedovao bilo za njegovu ličnu upotrebu”
Činjenica da je akcija u Zujevini bila prije skoro dvije godine a da je IPTF sad pokrenuo pitanje njene regularnosti, dodatno je podgrijala ionako vruće priče o političkoj bici za prevlast između mafije i pravne države. Sud će, naravno, utvrditi da li su policajci prekoračili svoju odgovornost, no zadah politike teško će izbrisati. Kolektivna odgovornost koju na početku trećeg milenija prišivaju Jedinici za podršku, policajci doživljavaju kao pobjedu mafije, baš kao i podudarnost sa pokretanjem postupka protiv njih usred opće kampanje protiv ministra Dahića.

“Niti smo Dahićevi, niti smo ičiji – mi smo profesionalni policajci”, gotovo uglas kažu ne krijući ogorčenje što su se u ovome času i neki visoki dužnosnici policije stavili na stranu višestrukih povratnika u kriminal, formirajući zajednički front s ćelama i niskama?! Čini se da je potez komesara IPTF-a jedini koji može stišati strasti u ovako vrućim kampanjama kakva je bila utrka za policijskog komesara. No, možda je cijela priča dobar nauk i međunarodnoj zajednici – da u naredni konkurs uvrsti i obavezu kandidatima da predoče svoje rezultate u dosadašnjem radu u obračunu sa organiziranim kriminalom i planove na koji će način nastaviti tu bitku u budućnosti. Da se zna šta im je, između ostalog, posao.

(Dani, 9. februar 2001.)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi