Pojedinačne optužnice protiv prvobitne “Srebreničke devetorke”, a kasnije “sedmorke” su podizane u intervalu od 2002. do 2005. godine. Sudsko vijeće je u septembru 2005. godine  odobrilo zahtjev Tužilaštva da se šest optužnica protiv devetorice optuženih ukomponuje i objedini u jednu optužnicu i to protiv Vujadina Popovića, Ljubiše Beare, Zdravka Tolimira, Ljubomira Borovčanina, Radivoja Miletića, Milana Gvere, Vinka Pandurevića, Milorada Trbića i Drage Nikolića.

U junu 2006. godine predmet Milorada Trbića je izdvojen iz zajedničke optužnice zbog proslijeđivanja na Sud BiH, a sudsko vijeće  je u avgustu  2006. je izdvojilo Zdravka Tolimira iz optužnice i naložilo podnošenje nove optužnice. Nakon toga, suđenje “Srebreničkoj sedmorki” je započelo 2006. i završeno je 30. januara 2015. izricanjem drugostepene presude.

Potvrđeni su svi činjenični nalazi iz prvostepene presude

Tužiteljstvo je izvelo 182 svjedoka i prezentiralo 2.906 dokaznih predmeta, a odbrana optuženih  146 svjedoka i uvela je u postupak 2.474 dokazna predmeta. U junu 2010. izrečena je prvostepena presuda: Vujadin Popović i Ljubiša Beara, šefovi vojne bezbjednosti, proglašeni su krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. Osuđeni su na doživotnu kaznu zatvora.

Drago Nikolić, takođe vojni bezbjednjak, proglašen je krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. Osuđen je na 35 godina zatvora. Radivoje Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, proglašen je krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na 19 godina zatvora.

Milan Gvero, pomoćnik komandanta za moral, pravna i vjerska pitanja Glavnog štaba VRS-a, osuđen je za zločine protiv čovječnosti na pet godina zatvora. Postupak je zaključen 7. marta 2013. nakon smrti presuđenika. Ljubomir Borovčanin, zamjenik komandanta Specijalne brigade ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, a od 10. jula 1995. komandant združenih snaga jedinica MUP-a podređenih “drinskom korpusu” za učešće u srebreničkoj operaciji, osuđen je za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja na kaznu zatvora od  17 godina. Nije se žalio na presudu. Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade u sastavu “drinskog korpusa” je proglašen krivim na osnovu individualne krivične odgovornosti  za pomaganje i podržavanje zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. Osuđen je na 13 godina zatvora.

Drugostepenom presudom, izrečenom 30. januara 2015. godine, potvrđen je zločin genocida u Srebrenici i potvrđeni su svi činjenični nalazi iz prvostepene presude. Potvrđene su i prvostepene zatvorske kazne, osim što je Radivoju Miletiću smanjena kazna sa 19 na 18 godina. Veoma je značajno da je Drugostepeno vijeće usvojilo žalbu Tužiteljstva, te Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari, bivšim vojnim bezbjednjacima, izreklo i osuđujuću presudu za udruživanje radi vršenja zločina genocida.

Muslimani iz Istočne Bosne bili su žrtve genocidnog poduhvata

Šta su osporavale odbrane presuđenika u drugostepenom postupku? Naravno, osporavale su zločin genocida, odnosno da je u Srebrenici uopće počinjen genocid, ali su u žalbama ukazivali i na greške u vezi sa optužnicom, na prihvatljivost i na težinu dokaza, zatim greške u vezi sa vjerodostojnošću svjedoka tužioca, te navodne greške u vezi sa dokazima u pogledu broja žrtava. Drugostepeno vijeće je skoro u potpunosti odbilo žalbe odbrane, a želim naglasiti da su osporavani i prisluškivani razgovori prikupljeni u vrijeme genocida u Srebrenici od nadležnih državnih organa RBiH, posebno je osporavano da se pojedini prisluškivani razgovori ne odnose na  presuđenike.

Odbrana optuženih/presuđenih ICTY-u je dostavljala u kontinuitetu prisluškivane razgovore koje je, navodno, dokumentovala, a odnose se na komunikacije Armije RBiH. Među njima je dostavila i, koja apsurdnost, prisluškivane razgovore sopstvenih jedinica koje je neznajući prisluškivala, misleći da prisluškuju jedinice Armije RBiH.

Važnost prisluškivanih razgovora je nemjerljiva i insajderski su pokazali sa kojom brutalnošću i planom je izvršen zločin genocida u zašitićenoj zoni. Inače, kao kuorizitet ću naglasiti da je odbrana optuženih/presuđenih ICTY-u dostavljala u kontinuitetu prisluškivane razgovore koje je, navodno, dokumentovala, a odnose se na komunikacije Armije RBiH. Među njima je dostavila i, koja apsurdnost, prisluškivane razgovore sopstvenih jedinica koje je neznajući prisluškivala, misleći da prisluškuju jedinice Armije RBiH. Tako da su neki od tih prisluškivanih razgovora koje je dostavila srpska strana identični sa onima koji su zabilježili prislušni centri institucija RBiH što je Tužiteljstvu ICTY-a poslužilo kao jedan od najboljih dokaza da su prisluškivani razgovori dostavljeni od tadašnjih državnih organa RBiH, autentični i vjerodostojni.

Zadržat ću se na osporavanju genocida od strane odbrane i na zaključku Drugostepenog vijeća da “konkretna usmjerenost” ne predstavlja element pomaganja i podržavanja zločina prema međunarodnom običajnom pravu.

Odbrane presuđenika su u svojim žalbenim podnescima tvrdile da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da je ciljna grupa bosanskih Muslimana predstavljala značajan dio, te da je zanemarilo numeričku veličinu ciljne grupe, da je pogrešno procijenilo strateški značaj srebreničke enklave i da je proširilo razmjere ciljne grupe.

Osporavana je i genocidna namjera, odnosno da djela ubijanja i nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda, nisu počinjena sa genocidnom namjerom. Odbrane su tvrdile da je Prvostepeno vijeće zanemarilo “važne  presedane kojima je utvrđeno da ubistvo jedne grupe muškaraca uz istovremeno prisilno premještanje ostalog stanovništva ne ukazuje na genocidnu namjeru”.

Kao odgovor na ove žalbe, Drugostepeno vijeće je ustvrdilo da je “Pretresno vijeće zaključilo da su Muslimani iz Istočne Bosne, uključujući tu i stanovništvo Žepe, bili žrtve genocidnog poduhvata, i ne vidi nikakvu grešku u načinu na koji je Pretresno vijeće razmatralo otvaranje koridora da bi se omogućio prolazak kolone ili razmjenu zarobljenika”. Ovaj zaključak je veoma važan imajući u vidu da je u toku žalbeni postupak protiv Zdravka Tolimira i da je Tolimir presuđen i za genocid u Žepi.

Tužiteljstvo se žalilo na činjenicu da je Prvostepeno vijeće napravilo pravnu grešku, te da su udruživanje radi vršenja genocida i sam genocid odvojena krivična djela. Drugostepeno vijeće je prihvatilo ovakav stav Tužiteljstva i donijelo osuđujuće presude protiv Beare i Popovića za udruživanje radi vršenja genocida.

Odgovornost Radovana Karadžića i Ratka Mladića

Ovi zaključci i izrečene nove presude u vezi sa Bearom i Popovićem su veoma bitne, jer se i sama presuda u nekoliko navrata referira na odgovornost Radovana Karadžića i Ratka Mladića za zločin genocida u Srebrenici,

što predstavlja veoma značajnu činjenicu pred izricanje presuda protiv Karadžića i Mladića. Isto tako, jedan od presuđenika je osporavao nalaze prvostepene presude navodeći da je jedan od osnovnih elemenata genocida – državna politika. Iako je ICTY već prije donio presudu po kojoj politika ne predstavlja pravni uslov za postojanje genocida, drugostepeno vijeće je donijelo zaključak da nisu prezentirani dokazi na osnovu kojih bi se odstupilo od navedenog zaključka iz ranijih presuda.

Odbrana jednog od presuđenika (Vinko Pandurević, np) se žalila da je  Prvostepeno vijeće  pogriješilo kada je zaključilo da je on morao biti svjestan da će ako ne preduzme ništa, time pomoći drugom presuđeniku (Popović, np) da izvrši ubistva zarobljenika iz Milića. Pandurevića odbrana je navela da “običajno međunarodno pravo ne opravdava standard mens rea (potpomaganje i podržavanje) bez postojanja pomoći koja je konkretno (posebno) usmjerena prema zločinu”.

Zbog tog razloga, odbrana je tvdila da je “Raspravno vijeće pogrešno smatralo da potpomaganje i podržavanje ne zahtijevaju da pomoć bude ’konkretno

usmjerena’ kako bi podržala činjenje zločina, te da ta greška obara mišljenje Raspravnog vijeća da je on imao neophodni mens rea”. Odnosno, odbrana je tvrdila da bi se to “smatralo dijelom mens rea ili actus reus potpomaganja ili podržavanja”, odnosno da bi “pravac ili svrsishodnost trebali biti suštinski element ovog oblika odgovornosti”.

U paragrafu 1758. presude se navodi: “Žalbeno vijeće podsjeća da ’konkretna usmjerenost’ nije element odgovornosti za pomaganje i podržavanje prema običajnom međunarodnom pravu. Žalbeno vijeće, nadalje, podsjeća da se actus reus pomaganja i podržavanja ’sastoji od praktične pomoći, ohrabrivanja, ili moralne podrške što ima značajan utjecaj na činjenje zločina’, a da je mens rea ’znanje da ta djela pomažu činjenje prekršaja’. Žalbeno vijeće stoga odbacuje Pandurevićeve tvrdnje da se uključi zahtjev o posebnoj namjeri u mens rea ili actus reus pomaganja i podsticanja. Prema tome, Žalbeno vijeće, također, odbacuje Pandurevićevu tvrdnju po kojoj je bilo potrebno utvrditi da je njegov propust bio namjeran.”

U vezi s optužbom za prisilno premještanje, odbrana Vinka Pandurevića je tvrdila, a Drugostepeno vijeće odbilo, da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada nije procjenjivalo je li njegovo postupanje bilo konkretno usmjereno ka pružanju pomoći u prisilnom premještanju. Veoma je važno što je Drugostepeno vijeće u svom elaboriranju krivičnog djela pomaganja i podržavanja dodatno ustvdilo da se actus reus pomaganja i podržavanja zločina može desiti prije, za vrijeme, ili nakon što je počinjen glavni zločin, “a mjesto na kojem se desio actus reus se može  ukloniti sa mješta glavnog zločina (citat iz paragrafa 1783 presude).

Drugostepeno vijeće je navelo da se actus reus pomaganja i podržavanja može ispuniti tako što zapovjednik dozvoli korištenje resursa pod njegovim nadzorom, uključujući osoblje, kako bi ubrzao činjenje zločina, te da snabdijevanje inžinjerijskom mašinerijom i osobljem radi sahranjivanja može imati značajan utjecaj na izvođenje masovnih pokolja.

Izmišljeno pravo

U paragrafu 1784. presude Drugostepeno vijeće je navelo da se actus reus pomaganja i podržavanja može ispuniti tako što zapovjednik dozvoli korištenje resursa pod njegovim nadzorom, uključujući osoblje, kako bi ubrzao činjenje zločina, te da snabdijevanje inžinjerijskom mašinerijom i osobljem radi sahranjivanja može imati značajan utjecaj na izvođenje masovnih pokolja.

U paragrafu 1794. presude se ponovo naglašava da je zahtjev mens rea kod pomaganja i podržavanja “znanje da ta djela pomažu činjenju prekršaja”. Premda pomagač i podstrekač ne mora dijeliti nakanu glavnog počinitelja, on mora biti svjestan, takve nakane. “On, također, mora biti svjestan suštinskih elemenata zločina koji je u konačnici i počinjen”. Takođe u istom paragrafu se navodi da se mens rea pomagača i podstrekivača može ustanoviti po tome je li on, ili nije bio siguran, koji broj zločina će se konačno počiniti.

U tom smislu, “kad je optuženik svjestan da će se izvjestan broj zločina vjerovatno počiniti, a jedan od tih zločina je počinjen, on je kanio olakšati i ubrzati činjenje tog zločina, te je kriv kao pomagač i podstrekač. Nije neophodno da pomagač i podstrekač zna koji je tačno zločin naumljen, a koji je zapravo i počinjen – ako zna da će se izvjestan broj zločina vjerovatno počiniti, a jedan od tih zločina je počinjen, on je kanio olakšati i ubrzati činjenje tog zločina, pa je kriv kao pomagač i podstrekač”.

U javnosti je, skoro, pa nezapaženo, prošao ovakav stav Drugostepenog vijeća. Na ovaj način se jos jednom pravno srušila kompletna oslobađajuća presuda i protiv Momčila Perišića, jer ovo je već drugo Žalbeno vijeće ICTY-a koje je utvrdilo da konkretna usmjerenost nije element zločina pomaganja i podržavanja u međunarodnom običajnom pravu. Upravo je Perišić u drugostepenom postupku oslobođen, jer je predsjedavajući sudija Theodor Meron, sa nekim suradnicima uveo nepostojeću pravnu kvalifikaciju da je za zločin pomaganja i podržavanja potreba konkretna usmjerenost (specific direction).

Jednostavno rečeno Tužiteljstvo ICTY-a je trebalo bukvalno dokazati da je “pomoć” koju je pružala SRJ odnosno Srbija, odnosno Perišić u konkretnom slučaju, bila konkretno usmjerena na činjenje zločina. Odnosno, trebalo je dokazati da je svaki poslani metak, vojnik, granata, nož, u svakom konkretnom slučaju poslan za činjenje zločina, tj. trebalo je dokazati uzročno-posljedičnu vezu počinjenog zločina u BiH i npr. svake granate ili metka poslanog iz Beograda.

Presuda protiv Beare, Popovića i drugih, i Šainovića i drugih za zločine počinjene na Kosovu,  donesene su nakon oslobađajuće presude Momčilu Perišiću, a ustvrdile su da je pravni standard primjenjen za oslobađanja Perišića nepostojeći u međunarodnom pravu. Iz čega proizilazi da je Perišić oslobođen na osnovu izmišljenog prava koje je uveo sadašnji predsjednik ICTY-a Meron, ali na žalost na to nema nikakvih reakcija. Jedina vjerovatnoća koja postoji je da se ova, i presuda protiv Šainovića i drugih, reflektira na žalbeni proces protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, jer je i u toj presudi primjenjen pogrešan pravni standard kada su oslobođeni odgovorni za pomaganje i podržavanje zločina u BiH i Hrvatskoj.

Važnost ove presude je, ne samo što je ponovo potvrdila postojanje genocida u Srebrenici i ponovo indirektno potvrdila da je Žalbeno vijeće u slučaju Perišić postupalo protiv normi međunarodnog, običajnog prava, nego što je pravno “udarila pečat” dosadašnjim presudama za zločin genocida u Srebrenici i omogućila da Ured tužitelja ICTY-a može mirnije dočekati izricanje presuda protiv Karadžića i Mladića. Uz to, daje nadu da bi mogla biti poništena prvostepena presuda protiv jugoslovenskih bezbjednjaka, Stanišića i Simatovića, za zločine u BiH i Hrvatskoj.