Iako im je Dodik mamac (hook) svakog dnevnika, i prva – udarna, i snažna rečenica (top line) svakih radijskih vijesti, nijedan elektronski medij u BiH (a jedva i u regionu) ne bori se tako vješto sa očekivanjima svojih gledalaca i slušalaca kao RTRS. Koliko god da je jasno da “paket” svake vijesti na RTRS-u mora sadržati izjavu Predsjednika, još uvijek niko nije iznevjeren domišljatošću ove produkcije. Svaki put, bez obzira na kontekst emisije i priloga, on se pojavi na drugačiji i različit način. Minutažom, stavom, kadrom ili planom.

Predsjednik u Kini

I, baš u trenutku kad ti bude dozvoljeno da pomisliš da bi te RTRS mogao iznevjeriti, realnost ti opali šamar i prokaže svu naivnost tvojih sumnji. Taman kad je Predsjednik najavio svoju desetodnevnu posjetu Kini, vaskoliko gledalište RTRS-a (a priznali smo na početku da tu svi spadamo), ponadalo se da će javni servis RS emitovati bar dva ili tri dnevnika (uzastopno), pa makar i u jednom danu, bez Predsjednika. No, ne lezi vraže – Predsjednik je na put pozvao i Sinišu Mihailovića, urednika informativnog programa RTRS-a. Naravno, kome bi naumpalo da na taj poziv odgovori prije nego se spakovan nađe u avionu, i da u sljedećih devet dana ne donese devet izvještaja o boravku Predsjednika u Kini.

Svakom zlonamjernom i zluradom, ili ignorantnom – ko situaciju ne posmatra dublje i ravno u srž, svakodnevni izvještaj o devetodnevnim sastancima i posjetama predsjednika Dodika  privrednicima, investitorima i političarima kineske provincije Sečuan činio bi se pretjeranim i nepotrebnim. Na kraju krajeva, upitao bi se, zar sve to nije moglo stati u jednu reportažu, ili jednu političku emisiju. Dobro, po jednom kod Lazanskog u “Lazanski direktno” i kod Đakovića u “Teleringu”. Evo, i kod Veselina Gatala u “Ljudovanju”, za kulturološki osvrt.

Veza Predsjednika i RTRS-a nije toliko i tako površna. U tom odnosu ne gleda se “ko je zadnji bio”, je li Predsjednik gostovao na RTRS-u, ili je RTRS gostovao u Palati

Ipak, ovo nije stvar minutaže ili u konteksta emisije. Veza Predsjednika i RTRS-a nije toliko i tako površna. U tom odnosu ne gleda se “ko je zadnji bio”, je li Predsjednik gostovao na RTRS-u, ili je RTRS gostovao u Palati. Nije, stoga, ni vjerodostojno posmatrati koliko se i kada Dodik pojavljuje u programu javnog servisa RS. Najbitnije je – nama, naravno, ne Njemu – zašto se pojavljuje i kako ta pojava izgleda.

Nesporno je da Predsjednik voli televiziju, novinare i medijsku pažnju. Dobro, on tu svoju ljubav drugačije pokazuje, ali ne možemo mu to uzeti za zlo. Čovjek se navikne, stekne stil i nije ni lijepo, ni lako, ni plodonosno mijenjati ga. Na kraju krajeva, nije ni potrebno – pokazali su to svi izbori u ovih deset godina. Međutim, jednako tako je nesporno da Dodik ne voli da putuje van Srpske i Srbije, i da putuje vani samo kad mora. A u posljednje vrijeme, kao i RTRS, mora, i to često. I u tome što putuje kad mora, što često mora, i zbog čega mora leži sva suština odnosa Dodika i RTRS-a.

I šta je život, samo đir?

Prvi put kad je morao, morao je u Hag, na suđenje Karadžiću. Tamo je bio u RTRS, jer se tamo branila Republika Srpska, njeno dostojanstvo, ime i postojanje. Svakako, branio se i branjen je i Karadžić. Ali ko još veže Karadžića sa RS, i zašto bi? Izvještaj, insert sa suđenja, off voditelja, izjava, slika i tonski zapis. To je sve što je objavio RTRS, ali nekoliko puta.

Drugi put je morao kod patrijarha ruskog Kirila, da mu saopšti kako je Srpska stub pravoslavlja, kako bi od njega čuo da je RS najprosperitetniji dio BiH. Tad je RTRS zabilježio sastanak, nekoliko uvodnih riječi, ali ne i izjavu patrijarha ruskog – zbog minutaže. Usput je svratio i do Sergeja Kudrjašova, direktora kompanije Zarubežnjeft, koji drži koncesiju nad rafinerijom u Brodu. I to da čuje kako će Zarubežnjeft uložiti 30 miliona evra u poboljšanje uslova rada, ekološke uslove, i da je Kudrjašov “zadovoljan investicijama u RS i odnosima sa vlastima Srpske, jer upravo dobri odnosi pomažnu u realizaciji projekata ove kompanije”.

Neko bi se sjetio da je ovo bilo 2014. godine, i pred izbore, a neko da je RTRS o tome govorio samo jedan dan, i to u informativnom programu. Ostatak materijala, bez Dodika, iskoristio za dokumentarne zapise Mire Lolić Močević.

Treći put je morao u Srbiju, zvanično, po mišljenje o Referendumu, da bi tamo čuo kako se Srbija neće miješati u unutrašnje odnose BiH, i da će srpski narod u BiH u svojoj borbi ostati bez podrške Srbije. Sam, sa Dodikom, koji mu je jedini ostao. RTRS je zabilježio izjave i emitovao ih sve dok Vučić nije došao u Prnjavor da to ponovi i otvori autoput “9. Januar”. Još uvijek Dodik i srpski narod moraju sve sami, ali eto, Srbija nas voli – samo se pravi.

U istom naletu ali koji dan kasnije, Dodik je morao četvrti put na put. I to u Moskvu, kod Vladimira koji će ga podržati – što RTRS bilježi, ali i po Vladimirovu instrukciju. Ovo drugo RTRS ne bilježi, ali umjesto toga emituje najavu o ruskim investicijama u RS, kojih se niko od učesnika razgovora ne sjeća kao teme razgovora, na što niko od građana ne reaguje.

Posljednji put, Predsjednik je morao u Kinu, da dovede nove investicije i prikaže Republiku Srpsku u pozitivnom svjetlu. Na ovom putu, RTRS je zabilježio sve izjave, dogovore i obećanja Predsjednika, ali na potpuno drugačiji nači. U očima RTRS-a, i građana, Dodik je ovaj put bio mali i ponizam pred velikom Kinom, dok je pred Vučićem i Vladimirom stajao kao da im je ravan. I to ne po visini, nego po važnosti i funkciji. Kad Predsjednik ide u Srbiji ili Rusijiu, ide dignute glave, ponosan, euforičan zbog velike podrške koju od njih očekuje. U objektivu RTRS-a Dodik je u Sečuanu izgledao tako mali i ponizan. Upravo kao holivudska produkcija kad bira 50 filmova koje će poslati svake godine u Kinu, i kad bira kineske glumce za te filmove. Prvi put u očima RTRS-a, Dodik je bio svjestan koliko je mali i neznatan spram nekog, i potpuno osviješten šta sve treba reći i uraditi da bi te investicije dovukao.

Obećanja

“Pokušao sam da ih uvjerim”, “Zamolio ih da pokušaju pronaći svoj interes”, “Obećao rješavanje infrastrukturnih potreba da bi došlo do investicija” – neke su od najupečatljivijih fraza Dodikove ekskurzije u Kinu. Pokušavao je on i prije, i na RTRS-u i u inostranstvu da dokaže koliko je RS bitna, koliko su Srbi u BiH marginalizovani i skrajnuti, da dokaže da je RS prosperitetniji dio BiH, da pokaže kako “propadamo” u BiH. Ovoga puta, pokušao je da dovede kineske investitore. Ishod: četiri kineske kompanije najavile su dolazak u RS, a izmešu ostalih i Mindrejž, proizvođač medicinske opreme, za tržište Njemačke, Amerike, Britanije, Holandije i Italije.

“Preostaje da naši ljudi u opštinama i Vladi Srpske široko prihvate takvu inicijativu. Sve činimo da u Srpskoj obezbijedimo posao za naše ljude i očekujem da će ovo dati dobar efekat”, rekao je Dodik za Radio-televiziju Republike Srpske. Iz toga je jasno da se u Rusiju i Srbiju ide da se brane interesi Srba, da se očuva i sačuva Srpska, da se učvrste veze sa svjetskim silama. I prije referenduma i nacionalnih pitanja. Međutim, u Kinu se ide po pare, i po investicije. Kad ljudi zaborave 9. januar, Dan Republike i ostale SNSD-ove poslastice – i shvate da su gladni, žedni, neosigurani i dužni i u fetusnom stadiju.

Pokušavao je on i prije, i na RTRS-u i u inostranstvu da dokaže koliko je RS bitna, koliko su Srbi u BiH marginalizovani i skrajnuti, da dokaže da je RS prosperitetniji dio BiH, da pokaže kako “propadamo” u BiH. Ovoga puta, pokušao je da dovede kineske investitore

Poslije toga, Dodik je gostovao na RTRS-u, u “Aktuelnom razgovoru” (10.11.2016.), i prepričavao svoje utiske iz Kine. Za one koji nisu gledali, dokumentaristički je objasnio kako “ima i tamo sirotinje”, da “tamo vlada Komunistička partija i sve je po njihvom”, kako “država može biti dobar gazda”. Sve u svemu, tako mu je bilo još samo jednom – na moru.

Svakom zlonamjernom i zluradom, ili ignorantnom – ko situaciju ne posmatra dublje i ravno u srž, ovo gostovanje i prepričavanje ličnih utisaka nakon devetodnevnog izvještavanja činilo bi se bespotrebnim. I svakome ko ne razumije da u prilozima i izvještajima RTRS nema mjesta za lične utiske i zapažanja – pa ni Predsjednikove. Takva ignorancija vodi zaključku da je najvažnije izdvojiti to što je Predsjednik za devet dana “prešao čitavu Kinu i naučio mnogo toga, sreo se sa teškim vremenskim uslovima”, i što je zahvaljujući RTRS-u uspio videom čestitati na pobjedi Donaldu Trampu.

I taman kad pomislimo da se Dodik (napokon) okreće poboljšanju ekonomije, dovođenju stranih investitora, pregovaranju i lobiranju sa Kinom i Amerikom, povlači “ručnu” u odnosima sa Srbijom i Rusijom..., okreneš na RTRS, a Dodik ti – opali šamar, i prokaže svu tvoju naivnost: Pa ko bi normalan investirao u Srpsku, kad su nam Bakir i Govedarica stalno za vratom?! Nego, šta ono Rusija poklanja, 80 miliona eura oružja Srbiji. Ah, da – reforma javne uprave.