Pijunke patrijarhata

: Mirza Halilčević

U svijetu tvrdih, muških struktura, solidarisati, podržavati i saosjećati sa ženama u svakom slučaju predstavlja revolucionarni čin. Ženska solidarnost, ili generalno solidarnost, koja se protivi patrijarhalnim normama, jedini su načini prekidanja autodestruktivnih krugova u kojima je sve još od odgoja kreirano na način da podržava patrijarhat
Prema definiciji, solidarnost je spremnost da se ukaže pomoć ljudima kojima je potrebna. Ona se može ogledati kroz različite vidove pružanja podrške, od one materijalne, do one, ništa manje važne – emotivne.

Ovakvi oblici podrške mogu se primjenjivati na grupnim niovima ili na individualnim. Po ovom sistemu rada nastale su i danas se primjenjene grupe podrške, gdje se okupljaju ljudi oko istih problema, razmjenjuju svoja mišljenja, dijele svoje priče, te na taj način osnažuju. U patrijarhalno-represivnim kulturama, ovaj vid okupljanja često je bio jedan od ispusnih ventila za žene koje su željele da ih se čuje, te da čuju druge. Danas, ovo je i dalje jedan od načina koji poziva na solidarnost među ženama, međutim, situacija je još uvijek prilično nezahvalna.

Mobing žena nad ženama

“Jako mnogo pričam sa mladim ženama, i mogu reći da je patrijarhat i dalje u svoj svojoj jačini. Kako su učene prije 50 godina, žene i dalje tako postupaju. Iz generacije u generaciju se prenosi taj stid, sramota, nasilje, heteronormativnost, norme ponašanja, osuda i slično. Žene jako često pričaju kako ljubomora vlada među ženama, a ja to ne bih tako nazvala. Nazvala bih to naučenom osudom, osudom koja jedino ima za cilj da nas razdvoji jedne od drugih, pa da patrijarhat zavadi i vlada. Mi smo u isto vrijeme i protagonistkinje i pijunke patrijarhata, zavisno koliko smo bliske postale i koliko smo se osvijestile,” objašnjava Marija Vuletić, aktivistkinja fondacije Cure.

Sara Velaga
U kontekstu spomenutih ženskih odnosa, New York Times je objavio istraživanje koje govori o međusobnom odnosu žena na poslu, a u kome je utvrđeno da žene u 70 posto slučajeva mobing doživljavaju upravo od žena, što je u konačnici prilično nezahvalan teren za rad, obzirom da ni na tom nivou nije prepoznata važnost solidarnosti kod žena.

Sara Velaga, aktivistkinja i novinarka, o tome kaže: “Ženska solidarnost je preduslov svakom pomaku u našem društvu, jer mi trebamo shvatiti da samo zajedno možemo utjecati na više nivoe i tvrde strukture. Obespravljene žene trebaju uvidjeti značaj saradnje, a u tome se možemo ugledati na muškarce. Muškarci zato i vladaju, a patrijarhat cvjeta, zbog njih, koji su mudro udruženi i podrška su jedan drugom. Žene zajedno trebaju više i bolje sarađivati jer nam trenutni način pokazuju da su već u startu podijeljene, čime uopšte nisu konkurentne muškarcima ni na jednom polju.”

U svijetu tvrdih, muških struktura, solidarisati, podržavati i saosjećati sa ženama u svakom slučaju predstavlja revolucionarni čin. Ženska solidarnost, ili generalno solidarnost, koja se protivi patrijarhalnim normama, jedini su načini prekidanja autodestruktivnih krugova u kojima je sve još od odgoja kreirano na način da podržava patrijarhat.

Sistem voli muškarce

“Kad kažu da je muškarac uspio sam, to je laž, uspio je zahvaljući strukturi muške solidarnosti i privilegija. Čak i ako ste buntovnik, nema problema, i tu postoji mreža privilegija koje će vam obezbijediti da prođete bolje nego žena buntovnica. Upravo zbog toga je ženska solidarnost tako teška – mi smo rođeni i odgajani u sustavu koji voli i pomaže muškarce, tako da ljubav prema ženi, bilo da ona dolazi od majke, prijateljice, lezbijke, šefice, kolegice, revolucionarni je čin. Zato se nikad ne dajte zavarati onom jeftinom prodajom ’univerzalne’ ljubavi – što bih ja podržavala, glasala, voljela neku ženu samo zato što je ona žena, jer smo oduvijek voljeli, glasali i podržavali muškarce zato što su muškarci, i plan je da se to nastavi u nedogled. Da bi žene došle do ravnopravnosti, prvo mora doći do ravnopravne raspodjele moći, e, onda možemo sebi priuštiti onaj ideal – zbog toga zato što je takva i takva osoba. Sad je ’osoba’ već uvjetovana rodnim normativom i tako se percipira”, navodi Selma Kešetović, književnica i aktivistica.

“Kad kažu da je muškarac uspio sam, to je laž, uspio je zahvaljući strukturi muške solidarnosti i privilegija. Čak i ako ste buntovnik, nema problema, i tu postoji mreža privilegija koje će vam obezbijediti da prođete bolje nego žena buntovnica”
Činjenica je da je muška solidarnost ono što patrijarhalni sistem čini samoodrživim. Naučeni koncepti ponašanja kod žena, preuzeti iz takvog sistema, samo su način za razdiranja potencijalnog ženskog savezništva.

“Trebalo bi uporediti ’mušku solidarnost’, koja je institucionalizirana, kao sistem ’pogodnosti’ za muškarce, iz kojega su žene isključene, gdje muškarci sebi kreiraju sigurnu zonu, strukturiranu hijerarhiju i odnose. Da bi žene parirale tom sistemu moraju se udruživati, jer same ne mogu probiti takvu tradiciju, kodove, pravila... Samo djelovanjem, solidarno i u savezništvu možemo se usprotiviti takvim sistematskim opstrukcijama i ’sudbinskom položaju’ žene, mada, evidentne su brojne netrpeljivosti i unutar ženskih krugova, što je opet naučeni, interiorizirani model ponašanja preuzet iz patrijarhalnog uređenja društva. Onako kako su žene, tu prije svega mislim na feminističku kritičku misao, analizirale i ’prokužile’ patrijarhalni hijerarhijski sistem vladavine, njegov način funkcioniranja i opstajanja, na isti bi način trebale izvršiti analizu patrijarhalnih naslaga u nama samima – drugim riječima, emancipacija se treba odvijati na obadva nivoa, individualnom i društvenom. Činjenica je da kao ljudska bića svi potpadamo pod iste biološke i druge zakone, među kojima je za ovu temu relevantna ’želja za moći’. Žene trebaju osvijestiti svoj vlastiti izvor moći, a ne ga preuzimati iz muškog modela nadmetanja, isključivanja, kažnjavanja itd. (pri čemu se treba čuvati esencijalističkog koncepta tumačenja prirode žene)...” objašnjava Šura Dumanić, mirovna aktivistica iz Rijeke.

Sve nas gazi ista čizma...

Kako je očito da nisu žene jedine koje su ugnjetavane patrijarhalno opresivnim sistemom, za zaključiti je, kako ovo nije samo esencijalno ženska borba, nego borba za sve one koje žele da žive mimo konvencionalnih standarda. U skladu s tim, često se ovakvim pokretima pridružuju i drugi obespravljeni koji solidarišu i saosjećaju, obzirom da imaju istog opresora.

Obespravljene žene trebaju uvidjeti značaj saradnje, a u tome se možemo ugledati na muškarce. Muškarci zato i vladaju, a patrijarhat cvjeta, zbog njih, koji su mudro udruženi i podrška su jedan drugome
“Ženska solidarnost, ili savezništvo, za mene je ništa ako ono ne uključuje i muški spol, jer onda dolazi do stvaranja dualiteta muško-žensko, crno-bijelo. Tako su u Poljskoj, za vrijeme protesta i muškarci, također, pokazali solidarnost, i onda, na kraju, imamo pitanje ljudskosti, a ne nečega što je isključivo pitanje roda. I da, to je idealan primjer kako solidarnost može da djeluje i na višim nivoima”, kaže Nevena Medić, dodajući: “Vjerujem da se sve žrtve razumiju do srži, kao što se svaka žrtva ovog rata razumjela međusobno bez obzira na pripadanje, ali djelovanje je slabo jer u slučaju žene ono je potisnuto patrijarhatom, jer se patrijarhat nameće kao dominantan perfidno, kao i kod žrtava gdje je etnonacionalna politička manipulacija uvijek iznad onog njihovog prvog stepena koji je povezan sa istinskom saosjećajnošću, dok borba protiv manipulativne maskulativne dominacije izostaje.”

Bitno je znati, da je borba za ravnopravnost zajednička, te kako ona uključuje sve one koji odaberu da budu dijelom nje, jer, svaka priča je bitna i jednako važna.

Marija Vuletić
“Ženama treba podrška, i ženama trebaju saveznici. Ženski pokret mora da uključuje sve žene, jer ženski pokret se bori za sve žene, bez obzira da li su one svjesne njega ili ne, ali ne smije biti isključiv prema svima ostalima koji žele da ravnopravnost svih nas dođe napokon na svoje mjesto. Ne smatram da takav isključiv pokret ima prevelike prednosti, jer ako žene shvataju svoju ulogu i solidarišu se sa drugim ženama, ne vidim zašto bi sve ostale osobe bile ’prijetnja’ izgradnji takvog pokreta. Ovdje naravno ne govorim o sigurnim ženskim prostorima, ženskim akcijama, inicijativama itd, ovdje govorim o ženskom pokretu kao društvenom pokretu koji ima svoje ciljeve, zahtjeve i svrhu postojanja,” objašnjava Marija Vuletić.

Svaki korak koji napravimo solidarno, veliki je korak naprijed, i svaki pomak je bitan, jer ne postoje instant rješenja. I zato, neka svako, na sebi svojstven način, ustane i solidarno istupi protiv patrijarhata.Selma Kešetović kaže: “Patrijarhalni sistem je jedini koji poznajemo i kada ga prekidamo, svaka od nas se nalazi na klizavom terenu na kojem improviziramo zavisno od konteksta i naših mogućnosti. Netko to radi najbolje u organiziranom aktivizmu, netko u umjetnosti, ali ja mislim da svaka, i stvarno svaka, personalna odluka da podržimo i volimo žene u našem životu radi razliku.”
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*