Trauma ne može nestati, niti se može gurnuti pod tepih, i o njoj se mora pričati da bi se izliječila, ma koliko to nekome bilo neugodno slušati, ili ne odgovaralo trenutnoj političkoj klimi. Što se kolektivnog nivoa tiče, on je kompleksniji i teži za realizaciju, jer na njega treba pristati i u njemu mora učestvovati cijeli kolektiv
Za BiH se vežu različiti epiteti, od najružnijih do najljepših, ali
rijetko se može čuti da je ona i traumatizirana. Čak i kad se kaže,
uglavnom povodom obilježavanja neke komemoracije ili prisjećanja na rat,
to obično ne podrazumijeva sva značenja koje ta fraza ima. Zapravo, i
oni koji je izriču često nisu do kraja svjesni njene ozbiljnosti i ne
znamo da li prvenstveno misle na ličnu ili kolektivnu traumu, ili pak
podmukli i kompleksni spoj i jedne i druge.
Izabrana traumaSvi
mi koji pamtimo rat i kojima se život dijeli na onaj prije i onaj
poslije njega, nosimo sa sobom i ratno sjećanje i traumu. Te se traume
međusobno razlikuju po jačini, i iako su nečiji gubici nemjerljivo veći
od gubitaka nekog drugog, razlikuje nas i način doživljavanja i
suočavanja s njima i nekome je isto zlo puno “lakše”, nego drugome. Ono,
pak, što nam je svima zajedničko jesu kolektivna trauma, ili kolektivne
traume s kojima odrastamo, a kojih ne moramo biti svjesni.
Najmoćnija
izabrana trauma, kad se radi o Bošnjacima, je ona srebrenička. U
Srebrenici se desio genocid i traume koje su ljudi doživjeli su
nesamjerljive, ali simbol u koji se Srebrenica pretvorila i viktimološki
narativ koji se u kolektivu dodatno utvrđuje sa svakom novom
komemoracijom, predstavlja nešto drugo
Radi se o tzv.
transgeneracijskim traumama – onima koje se prenose s generacije na
generaciju, pri čemu zadnja generacija može biti rođena stotinama godina
nakon nastanka traume. U tom kontekstu, i u prilog objašnjenja uzroka
našeg posljednjeg rata, često se spominje Kosovski mit sa
emotivno-traumatskim nabojem koji je u sebi sadržavao, a koji je nakon
reaktivacije doveo do odmazde i pokolja. U svjetlu ovoga, nije uopšte
čudno da su se “ljudi koji su živjeli decenijama zajedno preko noći
transfomisali u smrtne neprijatelje spremne da se bore do zadnje kapi
krvi da bi sačuvali svoj ugroženi grupni identet”, kako ističe profesor
psihijatrije Vamik D. Volkan, u tekstu koji se bavi transgeneracijskom i
izabranom traumom.
Kolektivni mitovi predstavljaju temelj pri
izgradnji grupnih identiteta u kojima pored distinkcije “mi-oni” postoje
i tzv. izabrane traume i simboli koji imaju tendenciju da ožive, a koje
neki kolektiv odabere iz materijala koje mu nudi prošlost. Jer Srbi su,
npr. pored Kosovske bitke preživjeli veliki broj drugih kolektivnih
trauma i pokolja koji su bili još krvaviji, ali su zbog nečega izabrali
upravo taj kao simbol sopstvene žrtve. Reaktivaciju traume kroz ponovno
prizivanje mita često vrši neki vanjski događaj ili utjecajni član
kolektiva, što se u slučaju Srbije može veoma jasno povezati s politikom
Slobodana Miloševića.
Sve ovo što do sada znamo o mehanizmima
prenosa traume i reaktivacije kolektivnog mita, trebalo bi da nam
pomogne i prevenira stvaranje novih mitova, ali naša stvarnost, umjesto
da se remitologizira, uglavnom se dodatno mitologizira. Najmoćnija
izabrana trauma, kad se radi o Bošnjacima, je ona srebrenička. U
Srebrenici se desio genocid i traume koje su ljudi doživjeli su
nesamjerljive, ali simbol u koji se Srebrenica pretvorila i viktimološki
narativ koji se u kolektivu dodatno utvrđuje sa svakom novom
komemoracijom, predstavlja nešto drugo.
Kultura oprostaProf.
Siniša Malešević za Al Jazeeru, a povodom konferencije “Trauma,
pamćenje i ozdravljenje na Balkanu”, koja se održala u Sarajevu u julu
ove godine, ističe: “Bošnjački narativ odabrao je Srebrenicu da bude
simbol njihovog stradanja, iako je nama, koji još uvijek pamtimo rat,
sasvim jasno da su se strašni zločini događali i na drugim mjestima, kao
što su Prijedor, Višegrad, Kozarac ili Zvornik. Ali, nijedno od tih
mjesta nema status kakav ima Srebrenica, jer je ona postala kolektivna
nacionalna trauma. U Hrvatskoj takvo mjesto imaju Vukovar i još neka
mjesta.” Srebrenica se izdvojila kao primaran topos stradanja Bošnjaka i
u kolektivnoj svijesti se uobličila u simbol tog stradanja, što znači
da će se kao takva prenositi i na buduće generacije. Već danas djeca
koja nisu doživjela rat, s njim najčešće asociraju upravo Srebrenicu, i
moguće da će u nekoj daljoj budućnosti od cijelog rata u kolektivnom
pamćenju ostati samo genocid u Srebrenici.
Izraelska
psihoanalitičarka Ilany Kogan posvetila je decenije terapijskog rada
tretirajući potomke Jevreja koji su preživjeli Holokaust. Određeni broj
svojih slučajeva opisala je u knjizi “Nijemi krik”, u kojoj je došla do
saznanja da su njeni pacijenti u svojim patologijama nosili roditeljske
traume iz rata i logora, iako na prvu, njihovi simptomi s njima nisu
imali nikakve veze. Živjeli su sopstvene živote i bili opterećeni ličnim
patologijama, da bi se ispostavilo da su naslijedili traume roditelja i
razvili simptome žrtve, iako su rođeni decenijama poslije rata i bili
potpuno nesvjesni toga.
Djeca rođena po samom kraju rata u BiH,
danas imaju 21 godinu i vrijeme će pokazati na koje će se načine u
njihovim životima manifestovati naslijeđene traume, ali neke pokazatelje
toga već vidimo. Ivan Urlić, hrvatski psihijatar, zajedno sa izraelskim
autorima Avi Berman i Miriam Berger, napisao je vrijednu studiju
“Žrtva, osveta i kultura oprosta”. Jevrejsko iskustvo je povezao sa
hrvatskim, a mi hrvatsko možemo s našim.
Izraelska
psihoanalitičarka Ilany Kogan posvetila je decenije terapijskog rada
tretirajući potomke Jevreja koji su preživjeli Holokaust. Određeni broj
svojih slučajeva opisala je u knjizi “Nijemi krik”, u kojoj je došla do
saznanja da su njeni pacijenti u svojim patologijama nosili roditeljske
traume iz rata i logora, iako na prvu, njihovi simptomi s njima nisu
imali nikakve veze
Ono što Urlić ističe i u intervjuima,
a vezano je za mlade, jeste činjenica da mladi u Hrvatskoj danas više
mrze Srbe nego što je bio slučaj neposredno nakon Domovinskog rata i
etnička mržnja u Hrvatkoj se povećava, umjesto da se smanjuje. U BiH je,
također, prisutna floskula o ratu koji se i dalje vodi “mirnodopskim
sredstvima”, i sasvim opravdano možemo zaključiti da veliki broj mladih
danas karakterišu nacionalizam, predrasude i međusobna netrpeljivost.
Naslijeđene traume
Ako
gledamo političku i društvenu klimu u državi, uviđamo da stvari, ako
već nisu gore nego što su bile po kraju rata, svakako nisu ni bolje.
Logična je bojazan vezana za generacije koje se formiraju u takvoj
klimi, a ako se o Bošnjacima radi – klimi viktimološkog narativa koji se
dalje utvrđuje sa svakim sljedećim 11. julom. A osim te kolektivne
atmosfere, govorimo o generacijama koje su vjerovatno naslijedile i
roditeljske traume, bilo da su osjećali direktne posljedice – ako im je
roditelj poginuo/ranjen ili bolovao od PTSP-a, ili su posljedice bile
suptilnije i “maskiranije” i proizašle su iz kompleksne i dinamičke
interakcije dijete-roditelj, tokom odgoja.
Ono
što Urlić ističe i u intervjuima, a vezano je za mlade, jeste činjenica
da mladi u Hrvatskoj danas više mrze Srbe nego što je bio slučaj
neposredno nakon Domovinskog rata i etnička mržnja u Hrvatkoj se
povećava, umjesto da se smanjuje
Osim trauma koje dijete
nasljeđuje kroz odnos, govori se i o genetskim predispozicijama, ili
genetski naslijeđenoj traumi. Rachel Yehuda iz njujorške bolnice Mount
Sinai, radila je istraživanje u kojem je upoređivala genetski kod
Jevreja koji su bili u koncentracionom logoru, s onim koji nisu, i došla
do otkrića da se oni razlikuju. Drugim riječima, trauma mijenja našu
genetsku informaciju, mijenjajući njenu hemijsku oznaku i dovodi do
gašenja ili aktivacije određenih gena. Onda se takvi izmijenjeni geni
prenose na potomstvo. Iako su ovakva istraživanje još kontroverzna i
nepotvrđena, sama ideja biološki naslijeđene traume je dovoljna za
preispitivanje našeg cjelokupnog pogleda na nju. Naročito ako uzmemo
samu prirodu traume koja može kod roditelja da bude uspavana i da se
manifestira tek u ponašanju djeteta, nakon što je iz okoline nešto
aktivira.
Na primjeru bosanskohercegovačke djece, ispada da je
skoro pa potpuno nemoguće da ne naslijede traumu. Čak iako su im
roditelj bili sretni i ostali prividno zdravi, mogu je prenijeti na njih
– što biološki, što odgojno, a čak ako ni oni sami nemaju traumu da je
prenesu, djeca je mogu naslijediti putem utjecaja društva i
identifikacijom s grupom kojoj pripadaju. Zato je posve realno
pretpostaviti da djeca rođena poslije rata nekad u životu razviju
psihičke probleme zbog tog istog rata i naslijeđenih trauma. Također,
nije neosnovana bojazan ni da bi Srebrenički genocid sa svim emotivno
viktimološkim nabojem koji ga prati, mogao imati stravične posljedice u
budućnosti.
Okretanje boljoj budućnosti
Pitanje je
šta se može uraditi da se to spriječi i koliko-toliko saniraju
posljedice naslijeđene traume. Pri liječenju individualne traume je
naročito bitno njeno verbaliziranje i suočavanje s njom, njeno
otkrivanje drugima da bi je oni postali svjesni i priznali. Negiranje
nečije traume zbog želje da se “raskrsti s prošlošću” i “okrene boljoj
budućnosti” - što su licemjerne i perfidne fraze koje se u javnosti
često mogu čuti, ne može voditi ničemu dobrom.
Trauma ne može
nestati, niti se može gurnuti pod tepih i o njoj se mora pričati da bi
se izliječila, ma koliko to nekome bilo neugodno slušati, ili ne
odgovaralo trenutnoj političkoj klimi. Što se kolektivnog nivoa tiče, on
je kompleksniji i teži za realizaciju, jer na njega treba pristati i u
njemu mora učestvovati cijeli kolektiv. U već spomenutoj knjizi “Žrtva,
osveta i kultura oprosta”, govori se o stvaranju kulture oprosta i
pomirenja da bi se prekinuo traumatski ciklus agresija-žrtva-osveta.
Stvaranje
atmosfere oprosta bi trebalo teći uporedo sa procesima žalovanja koje
se treba odigrati kroz sve faze i kompletirati. Istovremeno, treba se
desiti proces otvaranja prema drugoj grupi da bi se stekle osnove za
oprost. Što se tiče bh. situacije, više je nego jasno da procesi
žalovanja nisu odigrani kroz kulturu oprosta, nego su bili isprekidani
daljim utvrđivanjem tenzija, međusobnim okrivljavanjem i prebrojavanje
“naših i vaših” žrtava.
U Bosni i Hercegovini još nismo priznali
i uvažili međusobne traume i daleko smo od kulture oprosta, koliko je
uopće moguće. Zato je jedino što nam logično preostaje, ponavljanje
traume, kako lične tako i one kolektivne. Drugim riječima: na mladima
svijet ostaje – na njima i njihovoj traumi.