Perfomans WakeUp/48 sati budnosti imao je potpuno minimalistički, ali veoma efektan pristup. Podrazumijevao je stolicu, mikrofon i budnost, jer 48 sati je trajalo neprekidno čitanje stotina i stotina stranica ispisanih ličnim ispovijestima izbjeglica o njihovoj sudbini i onome što su preživjeli na svome putu. Ove ispovijesti vrlo detaljno i emotivno prikazuju nesreću i patnje koje su snalazile ljude sve od antike do današnjeg dana.

Prezir prema drugačijem

Od kada postoje zapisi o čovjeku i nastanku civilizacije, postoje i sukobi među ljudima. Čini se da je ta životinjska borba za teritorijom i dokazivanje moći ustvari neizbježan dio ljudske prirode. Kada učimo o historiji, nekako uvijek počnemo i završimo sa sukobima koji su obilježili taj period, pa se čini da je svijet i nastao na ratovima. Kažu, kada nešto u sistemu nije kako treba dogodi se velika nesreća i svijet počinje da se gradi iz početka. Ako je vjerovati tome, sa ovim današnjim svijetom i te kako nešto ne funkcioniše. Gdje god da se osvrnemo vlada haos. Više i nije potpuno jasno ko koga mrzi i zbog čega.

Dajemo sebi za pravo da odbacujemo i preziremo ljude koji su različiti, koji drugačije misle ili osjećaju. Ali, čak i to bi bilo prihvatljivo da nismo sebi dopustili da tu mržnju javno ispoljimo i djelujemo vođeni njom. E, tada nastaje problem. Onog trenutka kada se čovjek počne igrati Boga prestaju sva pravila i padaju sve moralne blokade. Nekada smo rušili zidove između nas, danas gazimo sve što je ljudsko i postavljamo bodljikave žice da se ne bi zarazili Drugim.

Nauka kaže da mržnja prema Drugom i drugačijem ustvari počinje onog trenutka kada u tom Drugom prepoznamo sebe i počnemo osjećati strah za vlastiti integritet. A kada nanjuši strah čovjek, baš poput bilo koje zvijeri, napada da ne bi bio napadnut. Ono što je neoprostivo jeste spoznaja da ljudi jedni na druge gledaju kao na prijetnju, a još poraznija od toga je činjenica da se postavljaju jedni iznad drugih bez ilakvog razloga, i upliću se u tuđe živote.

Funkcionišući po principu “zakon jačega”, jasno je da svi koji ne uspiju demonstrirati moć, bivaju pokoreni. I tada dolazi do onoga što je jedan od najvećih problema čovječanstva: kolonijalizacija i prinudna emigracija nebrojeno puno ljudi. Jasno je da poslije razaranja koja zadese domove i gradove čovjeku ne ostaje neki izbor; može ili pokušati otići, pobjeći ne osvrćući se, ili ostati i ne znati da li će preživjeti još jedan dan.

To je tek “običan” puk čiji život političkoj eliti ne vrijedi ni pare. Ali im zato vrijedi njihova zemlja, uzimaju im tlo po kojem hodaju, zatrpavaju ih pod njega, a iz njega kopaju sve što postoji. Ako se neko od tih nesretnika, pukom srećom ili igrom sudbine, uspije izvući i otići, postaje predmetom poruge.

Ljudi na marginama

Biti izbjeglica je teško breme koje nosi svaki čovjek koji je krenuo u nepoznato. Na žalost, često zaboravljamo koliko je to težak put i iznova im otežavamo gurajući ih na marginu, te im time jasno poručujući da onoga trenutka kada zakorače na “naše” postaju manje vrijedni. Tim ljudima se stavlja nevidljiva omča osjećaja krivice i duga prema “svetim” zemljama koje ih stave pod svoje okrilje. Pri tom, te iste države, uz sve hvalospjeve o svojoj dobroti i širokogrudnosti, zaboravljaju pomenuti kako od izbjeglica stvaraju jeftinu radnu snagu, kako ih tretiraju kao manje vrijedne ili ih uopšte ne tretiraju.

Svjedoci smo izbjegličke krize koja je pogodila Evropu. Pored činjenice da su izbjeglice, ti ljudi se moraju nositi i sa mržnjom, omalovažavanjem i gađenjem prema religiji kojoj pripadaju. Evropa animozitet prema muslimanima čak ni ne krije, šta više, daje sebi razloge da tu mržnju podražava. Razlog je zlo koje kvazi-muslimani, pripadnici terorističkih organizacija, nanose toj isto Evrope.

Nauka kaže da mržnja prema Drugom i drugačijem ustvari počinje onog trenutka kada u tom Drugom prepoznamo sebe i počnemo osjećati strah za vlastiti integritet. A kada nanjuši strah čovjek, baš poput bilo koje zvijeri, napada da ne bi bio napadnut

S druge strane, opravdanje ubica za njihova zlodjela je, kako nam poručuju, bogohuljenje i mržnja Evrope prema muslimanima. I tako, živimo između dva, potpuno poremećena sistema, i jasno, stajemo na stranu ovoga manje krvavog, ali ne možemo ostati slijepi pred činjenicom da je i Evropa zaprljala svoje ruke već odavno.

Još opasnija je činjenica da ljudi, koji su preživjeli slične sudbine, živjeli u strahu, bježali pred krvnikom, bili goli i bosi bez igdje ičega, nakon krvavih pohoda pred kojima su se našli, imaju predrasude prema ljudima sličnih sudbina. Kakvi smo to i od čega kovani kada možemo zaboraviti prošlost onog trena kad legnemo u čisto i toplo. Kako da očekujemo da će se išta promijeniti, da će ratovi prestati, kada nama historija služi  samo da bi imali o čemu razgovarati u kafanama i na političkim skupovima.

Svakodnevnica na koju više niko ne obraća pažnju

Uzorak je jasan, sve se vrti u krug, mržnja čovjeka prema čovjeku, uvijek isti primitivni razlozi, odbacivanje nejakih, rušenje sistema, novi početak, a onda opet čekanje da se mržnja rodi. Zbog religije ubijamo, za religiju dajemo život, a zaboravljamo šta nam svaka sveta knjiga nalaže: da poštujemo i ne povrijeđujemo nikoga: ako možeš pomoći pomozi, ako ne možeš samo se skloni. Pa i Adam i Eva/Adem i Hava su protjerani iz raja/ dženeta, a ipak vjerujemo da smo od njih svi postali. Ako toliko poštovanje možemo imati za ljude koji su gotovo mitska bića, kako onda ne možemo pronaći tek zrno empatije za ljude od krvi i mesa, kojima se život pred našim očima ruši.

Tim ljudima se stavlja nevidljiva omča osjećaja krivice i duga prema “svetim” zemljama koje ih stave pod svoje okrilje. Pri tom, te iste države, uz sve hvalospjeve o svojoj dobroti i širokogrudnosti, zaboravljaju pomenuti kako od izbjeglica stvaraju jeftinu radnu snagu, kako ih tretiraju kao manje vrijedne ili ih uopšte ne tretiraju

WakeUp performans je imao za cilj upravo to, da osvijesti značenje riječi “izbjeglica” i dekanonizira ga jer taj pojam, na žalost, već postaje svakodnevnica na koju više gotovo niko i ne obraća pažnju. 48 sati budnosti je poziv na solidarnost sa ljudima koji su nam jednaki, a preživjeli su sudbinu koja svakoga od nas u bilo kojem trenutku može zadesiti. Tačnije, koju je mnogo ljudi sa naših prostora i doživjelo.

Čitajući ove ispovijesti, izvođači su postali saučesnici u tihoj revoluciji, oni su prekinuli šutnju i tako poručili da se ovakve stvari ne smiju ignorisati. Sudbina jednog čovjeka vrlo lako može postati sudbina cijelog svijeta, a kako onda skupiti hrabrost i tražiti ruku od ljudi kojima smo već odavno okrenuli leđa.