U Crnoj Gori je zahvaljujući i dezinformacijama postignut suštinski cilj onih koji su dezinformacije i kreirali – Crna Gora danas je, ne u rusko-srpskoj orbiti, nego pod rusko-srpskom kontrolom, a samo je formalno članica NATO-a. Dezinformacije, prije svega kroz medije, ali ne samo tim kanalima, bile su jedan od ključnih faktora hibridnog rata protiv Crne Gore, koji se intenzivno vodi najmanje pet posljednjih godina. 

Podržavaoci Putina i Rusije

Kakvo je, zaista, političko i društveno stanje u Crnoj Gori? Danas, zapravo već devet mjeseci, imamo parlamentarnu većinu u kojoj su dvije trećine poslanika bili otvoreno protiv ulaska Crne Gore u NATO, koji su otvoreni podržavaoci Putina i Rusije, koji sebe smatraju Srbima iz Crne Gore, u čemu nema ničega spornoga, ali ima u tome što oni Crnu Goru smatraju drugom srpskom državom. 

U novoj parlamentarnoj većini imamo deset poslanika koalicije “Mir je naša nacija“, okupljene oko Demokrata Alekse Bečića, (što je sa ovim prethodnim iz koalicije predvođene Demokratskim frontom ukupno 37 poslanika) koji su na istoj političkoj, identitetskoj i vrijednosnoj platformi, jedino što malo pametnije/lukavije to rade, nijesu toliko transparentni, ukrivaju se, jer im je jako stalo do toga što mogu da dobiju u ambasadama zapadnih zemalja. 

Na koncu, imamo i četiri poslanika, kobajagi građanskog pokreta URA, Dritana Abazovića, koji bi, kao, trebalo da bude neki garant da se ne desi pretvaranje Crne Gore u ljuštura-državu, formalnu članicu Alijanse, a stvarno koloniju Moskve i Beograda, ne građansku i sekularnu, kako je to Ustavom Crne Gore definisano, nego pravoslavnu džamahiriju u kojoj je na vlasti marionetska vlada i koju, za račun Beograda i Moskve, kontrolišu popovi Srpske pravoslavne crkve. 

Zanimljivo, upravo je lider građanskog pokreta URA, Dritan Abazović, kao potpredsjednik Vlade zadužen za odbrambeno-bezbjednosni sektor, do sada, ključni izvršilac agende koja Crnu Goru pretvara u dio Srpskog sveta (novo ime za Veliku srbiju). U “duhovnoj“ sferi, u regulisanju položaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kroz izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i Temeljni ugovor, kojima je neprocjenjivo kulturno i istorijsko blago Crne Gore dato u vlasništvo države Srbije, zadužen je premijer Krivokapić i, da vidimo da li odlazeći, ministar pravde, Vladimir Leposavić. 

Posljedice rata dezinformacijama u Crnoj Gori

Šokantno je za građanski i prozapadno orijentisani dio crnogorskog društva što je u Bruxellesu, Strasbourgu i Washingtonu otimanje 650 pravoslavnih crkava i manastira, koji nijesu bili u državnom vlasništvu ni u vrijeme kad je Crna Gora bila dio Jugoslavije pod dinastijom Karađorđevića, ispraćeno pohvalama i aplauzima. Takvu reakciju Zapada nije moguće objasniti drugačije do kao posljedicu teškog neznanja o crkvenom pitanju u Crnoj Gori, nerazumijevanja aktuelnih prilika, ili... kao logičnu reakciju onih koji misle da je budućnost zapadnog Balkana u “Mini Šengenu“, pod vodećom ulogom Srbije. Iste one Srbije koja je izazvala krvoproliće i raspad SFRJ, u pokušaju da stvori Veliku Srbiju!?

Ovo su posljedice rata dezinformacijama u Crnoj Gori. Moram napomenuti i jednu specifičnost Crne Gore: gotovo, ili sasvim, perverzna situacija je da ključne medijske poluge Rusije i Srbije u Crnoj Gori imaju apsoputnu zaštitu, i političku i finansijsku podršku ključnih zapadnih zemalja, prije svega ambasada Evropske unije, Njemačke prvenstveno, ali i SAD-a.

Gospodin Djenero je, govoreći o non paperu, rekao da je tu prepoznatljiv ruski rukopis, a ja se pitam kako niko ovo što se dešava u Crnoj Gori nije umio da prepozna prije nego što se desilo, jer ovo što se sad dešava iznenađenje je samo za onog ko je živio “na Marsu“. Samo za političke slijepce ili fanove Putinove Risije i Vučićeve Srbije ovo što sad imamo u Crnoj Gori je iznenađenje.

Ogroman uticaj beogradskih medija 

Crna Gora je u ovom trenutku klasičan primjer medijske kolonije. Tako je odavno, i dok je Đukanovićeva Demokratska partija socijalista upravljala državom, ali sad je to praktično dovedeno do kraja. Osim Javnog servisa, trenutno nema ni jedne televizije koja je procrnogorski i prozapadno orijentisana. To su sve ekspoziture Beograda i Moskve. U junu se mjenja Savjet javnog servisa i onda nećemo imati ni tu jednu. Postoji nekoliko portala, radio stanica, ali to je da se kao protiv tenka borite perorezom. I to je, otprilike, stanje stvari, sada, u Crnoj Gori.

Ogroman je uticaj i čitanost beogradskih portala; u kablu imamo jedino televizije iz Srbije, koje mogu da budu oprečnih uređivačkih politika u odnosu prema Vučiću i aktuelnoj vlasti u Srbiji, ali prema Crnoj Gori su jedinstveni. Tačnije, ne znate ko je od njih gori! Osim portala autonomija.info ne znam ni jedno, ali bukvalno ni jedno glasilo iz Srbije koje ima pošten i objektivan odnos prema Crnoj Gori. To je najgora moguća propaganda, udruženi zločinački poduhvat u kome jako participiraju i, formalno crnogorske, a zapravo agenture istoga tipa.

Najmoćnija i najopasnija među njima je medijski koncern Vijesti. Njihova uređivačka politika je od 2002-2003. godine okrenuta protiv njihovog osnivača i prvog finansijera Đukanovića i Demokratske partije socijalista. Što nije problem samo po sebi, da nijesu potpuno u funkciji Beograda, još od perioda Borisa Tadića koji je preko M-tela, kao ključnog sponzora, preuzeo finansiranjae tog koncerna, da bi posljednjih četiri-pet godina potpuno otvoreno podržavali Srpsku pravoslavnu crkvu, kao ključnog izvođača radova politike kreirane u Moskvi, s ključnom logistikom u Beogradu. Ponavljam, to što su odradile litije Spske pravoslavne crkve pod komandom Amfilohija Radovića, bio je završni udarac u obračunu sa Crnom Gorom koja je usmjerena prema Zapadu.

Kako je, onda, američka ambasadorka u Amfilohiju Radoviću prepoznavala “dragog“ sagovornika; kako je bivša britanska ambasadorka radila sve što je bilo u njenoj moći pomažući tom poduhvatu (ne bih rekao da se tu nešto bitno mijenja i kod nove ambasadorke Velike Britanije); kako je ambasador Evropske unije u Podgorici, takođe bio dio toga poduhvata cijelim svojim bićem i kompletnim svojim uticajem... Volio bih da ljudi u NATO-u pokušaju to prvo sebi da objasne, pa onda da, možda, objasne i nama, jer, insistiram na tome – samo politički slijepac je iznenađen onim što danas imamo u Crnoj Gori. 

Najvažnije – smjeniti vlast

Ni jedan od političkih subjekata, koji tvori današnju većinu u Crnog Gori, nije krio šta su mu to namjere, čak ni Dritan Abazović. Dva mjeseca prije izbora rekao je da će nakon 30. avgusta biti koalicioni partner Demokratskog fronta i Demokrata Crne Gore; svako je znao šta je na stolu i uprkos tome procjenjeno je kako je najvažnije da u Crnoj Gori dođe do smjene vlasti. 

Stara vlast trebalo je da ode, ali aktuelna vlast nikako nije smjela da dođe! Uprkos velikih problema prošle vlasti: klijentelizma, kriminala, korupcije, trebalo je da ih promijeni neka bolja vlast. Ovo što sad imamo na sceni je klerofašizam najgore vrste; Crnom Gorom vladaju lutke na koncu Beograda i Moskve; ekipa političkih amatera, jer oni bolje nijesu mogli naći u tim strukturama, ali zbog toga ne manje štetnog uticaja na Crnu Goru.

Kako se, dakle, moglo desiti da neko poput Zdravka Krivokapića dođe na čelo Vlade, da jedna garnitura koja je postavljena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ¬– oni su i bukvalno posljednje dogovore o formiranju vlasti imali u manastiru, a Amfilohije Radović je bio predsjedavajući tih dogovora; kako se moglo desiti da dolazak takve ekipe na vlast bude s oduševljenjem pozdravljen u svim prijestonicama Zapadne Evrope i SAD; kako se moglo desiti da im se nekoliko mjeseci prije nego što je i formirana vlada daje sva moguća podrška da uspiju da obezbjede prodaju obveznica od skoro milijardu eura, koja ih drži kako-tako u životu; kako se moglo desiti da se jedna američka kuća, koja nije vjerovatno ni znala da postoji Crna Gora, uključi i kupi 150 miliona obveznica i tako da signal ostalima pa umjesto planiranih 500 miliona (budžetom predviđenih), oni dobiju 750 miliona eura... To su sve pitanja za one koji su omogućili dolazak jedne nesakrivene klerofašističke, ne proruske i ne prosrpske, nego potpuno otvoreno ruske i srpske ekspoziture u Crnoj Gori.

Crna Gora je primjer da model ruskog djelovanja može da pobijedi i u državi koja je članica NATO-a – hibridnim ratom, ili kako ga naziva Milenko Perović, mentalnim ratom. To što se desilo u Crnoj Gori u posljednjih pet godina zapravo je sluđivanje ljudi, stvaranje konfuzije, potpuno razbijanje jednog sistema vrijednosti, nametanje jedne paralelne stvarnosti u kojoj su na kraju po utabanoj stazi nastupili popovi koristeći sve slabosti i nedozrelosti crnogorskog društva, i zakucali ekser –  ja se nadam da se on još može izvaditi, čvrsto vjerujem da može – u kovčeg zapadne Crne Gore.

Lansirne rampe proruske politike

Crna Gora je primjer da se to može, po istom receptu, postići i u Bosni i Hercegovini, i to se već radi, samo što su tamo lansirne rampe proruske politike, umjesto popova i Srpske pravoslavne crkve, Milorad Dodik i Banja Luka. Slično rade i u Sjevernoj Makedoniji, potpuno je podrivajući sa svih strana. Zaista je od suštinskog značaja da neko u Bruxellesu i Washingtonu konačno progleda i konstatuje ruske, ne pipke nego kliješta, na Zapadnom Balkanu! 

S druge strane, ako je neko mogao da “kupi“ priču o ugroženim pravima hrišćana u Crnoj Gori, zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a nije shvatio da je na terenu progon vjernika Crnogorske crkve, koji moraju da svoje duhovne potrebe zadovoljavaju pod vedrim nebom, jer im popovi Srpske pravoslavne crkve ne dozvoljavaju da uđu u crkve i manastire koje je gradila država Crna Gora i Crnogorci... šta očekivati?

Strašno je što je onaj dio crnogorskog društva koji se tri decenije bori za Crnu Goru u Evropkoj uniji i život po zapadnim vrijednostima, danas suočen sa činjenicom da Bruxelles, a još uvijek i Washington, podržavaju klerofašiste koji u Rusiji vide majku, a u Evropi i NATO “Četvrti Rajh“!?

Možda sve ovo govorim sa previše emocija, ali razumjećete me – nisam izliven u željezari Nikšić, nego sam čovjek od krvi i mesa ¬– gledam šta se dešava sa mojom državom svakoga dana i prosto ne mogu, a niti želim, da se oduprem emocijama. 

Demokratska partija socijalista od '96. je vladala u koaliciji sa nekim drugim partijama. Omjer snaga između vlasti i opozicije u prošlom sazivu bio je 42-39; prije toga 44-37. Uoči pada stare vlasti, godinama smo imali nametanje slike da je tadašnja opozicija zgažena, nemoćna, da ne postoji... Začudo, opozicije odavno nema u srpskom parlamentu, ali niko se time ne bavi, ja bar nikoga nisam čuo da kaže: čekajte, pa imate jednostranački parlament u Srbiji, o čemu se tu radi? Ne, stalno se samo ponavljalo kako je u Crnoj Gori opozicija gažena, hendikepirana, opozicija na kojoj neko pokazuje mišiće i ne da joj da taj svoj kvalitet koji nosi realizuje. E pa, sad je ta opozicija vlast i pokazuje sav svoj “kvalitet“.

Revolucija homeinijevskog tipa

Crnogorski nevladin sektori i medijska grupacija Vijesti bili su jedna vrsta substituta opoziciji duže od deceniju i oni su presudno na ovim zapadnim adresama kreirali sliku o Crnoj Gori. Otud imate američku ambasadorku s milion nekih predrasuda i predubjeđenja, pa 30-og uveče pita: kako to Đukanović nije izveo tenkove na ulicu da pokuša da sačuva vlast? Crna Gora, inače, nema tenkove već desetak godina.

Dezinformacije su dovele do toga da se vjeruje da u Crnoj Gori niko ne obavlja javnu funkciju ako nije u situaciji da krade iz državne kase; da u Crnoj Gori niko ne voli državu; ne poštuje njene simbole; ne navija za reprezentaciju, ako nije u nekom koruptivnom aranžmanu...

U Crnoj Gori je Amfilohije Radović napravio revoluciju homeinijevskog tipa uz podršku, ne samo Rusije i Srbije, nego uz nečinjenje, a Boga mi i činjenje, nekih zapadnih zemalja. Danas imate u Crnoj Gori, koja je zaista bila multietnička, autentično  multikulturna sa potpuno vjerodostojnim suživotom – potpuni raspad sistema.

Što se Crne gore tiče možda bi prvi korak bio i najvažniji, a to je da kompletan zapad, EU i SAD prestanu da budu politički i finansijski kišobran ruskih agentura u Crnoj Gori, ali ne samo toga, nego ekipe koja je pod striktno profesionalnim standardima najgora u branši. Ako bi u izvještajima State departmenta i Bruxellesa o stanju medija u Crnoj gori bilo navedeno objektivno stanje, sagledano, ponavljam, po striktno profesionalnim kriterijima, to bi bio prvi ključni korak da se stanje vrlo brzo promjeni.

Ako vi nastavite kao do sad da ruske i beogradske agenture u svojim izvještajima, djelovanju ambasada i ambasadora na svakom koraku bukvalno, u svakoj situaciji, promovišete kao reper, kao etalon nezavisnog novinarstva, onda tu nema spasa. 

Evo samo jedan primjer. Prije, recimo, mjesec bila je patriotska kolona u Bijelom Polju i jedan pijani novinar Vijesti, moguće isprovociran nekom psovkom, dobacivanjem, ko zna čime, zaletio se, oteo iz ruku jedne djevojke, koja je bila u kolima, zastavu. Hvalio se kasnije njome kao ratnim plijenom i sam je u izvještaju tužilaštvu priznao kako je moguće da je udario. Američka ambasadorka, ambasadorka EU, Nijemac..., svi su istoga momenta, dok se slučaj još nije ni oladio, uključujući i predsjednika države Crne gore, a predsjednik Vlade je imao vanrednu press konferenciju, svi su se oglasili u narednih nekoliko sati i stali u zaštitu tog novinara. U subotu uveče Nebojša Šofranac, najpoznatiji sportski novinar u Crnoj Gori, radi na javnom servisu, bio je predmet skoro jednosatnog maltretiranja i iživljavanja na aerodromu u Podgorici, gdje je otišao da uzme izjavu od jednog boksera koji je osvojio titulu vicešampiona svijeta u kategoriji do 18 godina, a taj mali velikosrbin slikao se sa maskom trobojkom..., skupila se na aerodromu rulja, to je pretvoreno u politički, šovinistički, nacionalistički pir. Svaku moguću vrstu maltretiranja je taj novinar pretrpio. Snimci tog maltretiranja su posle dva sata bili viralni. Svi su ih viđeli. Do dana današnjeg oglasila se jedna nevladina organizacija, nekoliko medija, ni jedna ambasada, ni jedna državna institucija, ombudsman ništa, niko. Dakle, kad krivo pogledate novinara Vijesti to je kao da ste u Indiji šutirali kravu. Novinari javnog servisa su i profesionalno i ljudski treća liga, manje vrijedna bića. 

E, kad u Vijestima prema kojima takav tretman ima Bruxelles i Washington  čitate da je srpska pravoslavna crkva garant progresa i pomirenja u Crnoj Gori, šta očekujete?! Ljudi će vjerovati tome više, neuporedivo više, nego kad bi imali jasan odgovor, jasan stav Bruxellesa i Washingtona prema takvoj uređivačkoj politici. Dok god je tako, i sve dok i onako nezrelu javnost Crne Gore zbunjujete, dodatnu konfuziju pravite, nema tu sreće. 

(Izlaganje Darka Šukovića na online okruglom stolu organiziranom u sklopu projekta “Partnerstvo BiH i NATO-a II“)