Milošević je bio na čelu UZP-a koji su realizirali Stanišić i Simatović
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Sudija Theodor Meron je u finalu rada Haškog tribunala kao predsjedavajući žalbenih vijeća – iako se i o nekim njegovim odlukama u MICT-u može i mora raspravljati – učestvovao u oslobađanju hrvatskog generala Ante Gotovine i Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji su prvostepenim presudama bili presuđeni na višedecenijske kazne zatvora. U oba ova slučaja žalbena vijeća su, nakon velikih unutrašnjih pravnih borbi, preglasavanjima promijenila pravne standarde u vezi s međunarodnom odgovornošću zapovjednika.
Upravo te (novouspostavljene) standarde iz predmeta Perišić primjenio je predsjedavajući Pretresnog vijeća, holandski sudac Alphonso Orie, u presudi protiv Jovice Stanišića, šefa Državne bezbednosti Srbije i njegovog zamjenika, Franka Simatovića, oslobađajući ih svake odgovornosti za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uz izdvojeno mišljenje francuske sutkinje Michele Picard. No, Žalbeno vijeće (u kome nije bio Meron) poništilo je ovu presudu i naložilo novi postupak. Presuda se očekuje u maju.
Poništavanje Meronovih standarda
Najvažnije u odluci Žalbenog vijeća u slučaju Stanišić i Simatović je da je poništen pravni standard iz presude Perišić u vezi s tzv. konkretnom usmjerenošću u krivičnom djelu pomaganja i podržavanja zločina, te naloženo novom vijeću da suđenje provede u skladu s praksom ICTY-a, odnosno da u novom suđenju ne smije primjenjivati (Meronove) pravne norme koje nemaju utemeljenje u međunarodnom pravu.
Podsjetimo, u žalbenim vijećima Gotovini i Perišiću vođen je pravi mali rat, ali je Meron u oba slučaja pronašao sudije koji će podržati njegovo mišljenje. Smatrajući da Gotovinu i Perišića treba osloboditi svake odgovornosti, Meron je promijenio sudsku praksu uspostavljenu u Haškom tribunalu i primjenio pravne norme do tada nepoznate u međunarodnom pravu. Obje ove odluke su u javnosti i međunarodnim pravnim krugovima izazvale žestoke reakcije uz veliki broj onih koji su smatrali da su ove oslobađajuće presude, ustvari, bile ustupak velikim silama kako bi njihovi zapovjednici, kroz sudsku praksu i zaključke jednog od najznačajnijih međunarodnih tribunala, u budućnosti u najvećoj mjeri bili amnestirani od odgovornosti.
Upravo su sudije ICTY-a koje su poništile oslobađajuću prvostepenu presudu Stanišiću i Simatoviću i ranije izražavale svoja naslaganja s promjenom standarda pred Haškim tribunalom. U nizu tih međusobnih, zvaničnih, mimoilaženja i sukoba, važno je istaći reakciju suca Harhofa koji je (javno) napisao da se oslobađajuće presude za zapovjednike pred ICTY donose u interesu velikih sila.
U međunarodnom pravu jeste zastupljen pojam individualne odgovornosti i ICTY, kao i njegov pravni sljedbenik MICT presuđivali su i presuđuju individualnu odgovornost, ali primjenjujući u suđenjima Ženevske konvencije u čak osam suđenja ICTY je pravosnažno utvrdio karakter sukoba u Bosni i Hercegovini: u tri presude agresiju SRJ/Srbije i u pet presuda agresiju Hrvatske.
8 presuda o agresiji na BiH
Zašto ove sudije ICTY-a nisu imale dilemu kakav je karakter konflikta bio u BiH presuđujući međunarodni konflikt, odnosno, kolokvijalno rečeno, da je izvršena agresija na BiH? Zašto je skoro jednoglasno preko 60 sudija (članova pretresnih i žalbenih vijeća) izreklo osam pravosnažnih presuda u kojima je potvrđena agresija na BiH od strane SRJ i Hrvatske, dok su istovremeno pojedine sudije pokušale i u jednom dijelu uspjele uspostaviti pravne standarde koji štite najviše zapovjednike, ali i njiihov politički zapovjedni kadar, kao što su Gotovina i Perišić, a kasnije i šefove obavještajne službe, kao što su Stanišić i Simatović?
Odgovor je, čini se, jasan svima koji zadnjih godina iole prate rad međunarodnih tribunala: optuženjem političkih vođa, vojnih i policijskih zapovjednika od strane ICTY-a stvarala se i stvara se međunarodna pravna definicija zapovjedne odgovornosti za sve sadašnje i buduće zapovjednike ratova koji se vode u svijetu. Ako Perišić i Stanišić, kao šefovi vojnih, obavještajnih i policijskih formacija, ne mogu odgovarati za zločine počinjene u drugoj državi, onda je sasvim jasno da ni svi drugi zapovjednici po međunarodnom pravu ne mogu odgovarati za zločine koji se čine hiljadama kilometara od nekog političko-vojno-policijskog sjedišta, i obrnuto.
Po ”pravnim” standardima koji su nam servirani u slučaju Perišić, a onda i Stanišić i Simatović, ne postoji njihova odgovornost zato što su pomagali “ratne napore bosanskih Srba”, a zločini po toj definiciji su u “isključivoj nadležnosti” nekog drugog, odnosno bosanskih Srba i njihovih zapovjednika.
Upravo osuđujuće, a zatim oslobađajuće presude protiv Perišića i Gotovine, a kasnije i oslobađajuća presuda protiv Stanišića i Simatovića, pokazuju da je međunarodno humanitarno pravo na prekretnici i da je žalbena presuda protiv Stanišića i Simatovića možda i zadnji veliki test koji će pokazati da li su Meron i njegovi sljedbenici uspjeli da međunarodno pravo skrenu u pravcu sigurne amnestije za one koji upravljaju i diriguju ratnim sukobima širom svijeta, a u kojima su eventualno počinjeni zločini.
Navodi iz optužnice
Optužnica protiv Stanišića i Simatovića dorađena je zadnji put 10. jula 2008. godine i po njoj im se i sudi. Tužiteljstvo je teretilo Stanišića i Simatovića da su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) koji je nastao najkasnije u aprilu 1991. i trajao barem do 31. decembra 1995.
Tužiteljstvo je u optužnici tvrdilo da su kroz učešće u UZP-u Stanišić i Simatović počinili zločine u Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina i Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem u Hrvatskoj, kao i u općinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most, Trnovo i Zvornik u Bosni i Hercegovini. Zajednički cilj tog UZP-a bio je prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, Hrvata u Hrvatskoj, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Stanišić i Simatović se, također, terete da su planirali, naredili i/ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje krivičnih djela navedenih u optužnici.
Među pojedincima koji su učestvovali u UZP-u, i time značajno doprinosili ostvarenju cilja tog poduhvata, bili su optuženi Jovica Stanišić i Franko Simatović, zatim Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić zvani Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Goran Hadžić, Milan Babić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Mićo Stanišić, Željko Ražnatović zvani Arkan, Vojislav Šešelj, i drugi pripadnici srpskih snaga.
Formiranje jedinica MUP-a i SDB-a Srbije
Stanišić i Simatović su učestvovali u UZP-u na sljedeće načine: obezbjeđivali su kanale veze među ključnim učesnicima u UZP-u u Beogradu, na konkretnim područjima i na lokalnom nivou, i između njih; organizirali su i rukovodili formiranjem specijalnih jedinica DB-a Republike Srbije i drugih srpskih snaga koje su učestvovale u činjenju zločina u Hrvatskoj i BiH; organizirali su i rukovodili finansiranjem, obukom, logističkom podrškom i drugim vrstama značajne pomoći ili podrške specijalnim jedinicama DB-a Republike Srbije i drugim srpskim snagama koje su učestvovale u činjenju zločina u Hrvatskoj i BiH.
Jovica Stanišić je, prema optužnici, 1975. počeo raditi u Službi državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije. Do kraja 1991. godine nalazio se na položaju zamjenika načelnika DB-a, a de facto je bio prvi čovjek DB-a i prije zvaničnog imenovanja na dužnost načelnika, odnosno šefa DB, na kojoj se nalazio od 31. decembra 1991. do 27. oktobra 1998.
Franko Simatović zvani Frenki 1978. počeo je raditi u DB-u Srbije, gde je na raznim poslovima radio do 2001, najprije na kontraobavještajnim poslovima, a onda je prešao u novoosnovanu Upravu za obaveštajne poslove DB-a (tzv. Druga uprava), gde je bio komandant jedinice za specijalne operacije DB-a. Tokom cijelog perioda na koji se odnosi optužnica Simatović je djelovao po ovlaštenju Stanišića.
Stanišić i Simatović su rukovodili finansiranjem, obukom, logističkom podrškom i drugim vrstama značajne pomoći ili podrške specijalnim jedinicama DB-a Republike Srbije i drugim srpskim snagama koje su učestvovale u činjenju zločina u Hrvatskoj i BiH. Tokom dužeg vremenskog perioda oni su neprekidno slali snage i pružali im podršku, nisu ih uputili da se uzdrže od činjenja protivpravnih djela i nisu prestali s popunom snaga na terenu koje su činile protivpravna djela.
Od marta 1992. pa kontinuirano do 1995. godine, srpske snage, a naročito specijalne jedinice DB-a Republike Srbije, počinile su zločine u opštinama Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Sanski Most i Zvornik, napale ih i preuzele kontrolu nad njima, i počinile zločine u Trnovu.
Prvostepena presuda – oslobađanje Stanišića i Simatovića
Pretresno vijeće ICTY-a je 30. maja 2013. zaključilo da su mnoge od zločina navedenih u optužnici zaista počinile razne srpske snage, međutim, Pretresno vijeće, većinom glasova, nije utvrdilo krivicu ni Stanišića ni Simatovića za počinjenje tih krivičnih djela putem učešća u UZP-u jer, po njima, nije dokazano da su Stanišić i Simatović imali namjeru da doprinesu ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja. Većinom glasova Vijeće je zaključilo da nije utvrđeno da su Stanišić i(li) Simatović planirali i(li) naredili ove zločine, kao ni da su ih pomagali i podržavali.
Istovremeno, Vijeće jeste utvrdilo da su Stanišić i Simatović organizirali formiranje Jedinice za specijalne operacije (JSO, u to vrijeme Jedinica za antiteroristička dejstva), da su rukovodili njome i organizirali njeno učešće u nizu operacija u Hrvatskoj i BiH kao Jedinice DB-a Srbije; utvrdili su i da je navedena jedinica počinila veliki broj zločina u BiH i Hrvatskoj, ali ipak su većinski zaključili da se optuženi ne mogu dovesti u vezu sa zločinima Jedinice. Također, većina u Vijeću je smatrala da se ni zločini, koji su utvrđeni u ovom postupku, a koje su počinile druge jedinice, Škorpioni, Arkanovci i dr. ne mogu dovesti u vezu s optuženima.
Za razliku od većine članova u Vijeću, koje je oslobodilo Stanišića i Simatovića, sutkinja Picard je izdvojila svoje mišljenje:
1. “Ja mislim da je jedino razborito tumačenje ogromne količine dokaznog materijala koji je Raspravno vijeće primilo, da su optuženi dijelili sa drugim članovima nakanu zajedničkog zločinačkog poduhvata da uspostave nadzor na područjima u vezi s optužnicom i progonom nesrpskog stanovništva krivičnim sredstvima. Moje kolege su razmotrile dokazni materijal na izoliran način prilikom donošenja svog zaključka, a ja sam duboko uvjerena da kad čovjek sagleda svu sliku da je onda on u stanju vidjeti stanje baš onakvo kakvo je stvarno bilo.”
2. “Mislim da je korisno prisjetiti se da dvojica optuženih nisu vojnici već ljudi iz srbijanske obavještajne službe, čija je dužnost bila zaštititi sigurnost srbijanske (ne Savezne) države, ne učestvovati u vojnim ili paravojnim operacijama izvan granica savezne Republike Srbije. Od pomoći je zamijetiti da su oni uvijek djelovali tajno ’zbog međunarodnog konteksta!’, čak i prvih dana kada su neprijateljstva tek počinjala, te da su arhive Odjela kojim je rukovodio Jovica Stanišić bile skoro sasvim uništene do konca rata.”
3. “Optuženi su u ovom slučaju svjesno financirali i naoružavali zlikovce, čak ih i obučavali u smislu nezakonitog ratovanja (ljudski štitovi) tako da su mogli počiniti zločine za koje su optuženi znali (većina: morali znati) da će ih ovi ljudi konačno i počiniti. Ako ne možemo ustanoviti da su optuženi podstrekivali i podsticali te zločine, onda bih rekla da smo uistinu stigli do mračnog mjesta međunarodnog prava. To je mjesto, kako reče časni sudac Robert H. Jackson 1949. godine, na kojem ’zakon unosi strah u kosti samo malim ljudima i bilježi jedino sitne prekršaje’. Sve kad bi dokazi ’samo’ ustanovili da su optuženi bili ravnodušni što su se ti ogavni zločini počinili idući za njihovim krajnjim ’vojnim’ ciljom, vjerujem da je većina pogriješila time što ih je oslobodila svih optužbi.”
Žalba Tužiteljstva
Tužiteljstvo je uložilo žalbu na presudu prvostepenog vijeća navodeći tri žalbena osnova.
Tužiteljstvo je smatralo da su izostali zaključci o postojanju UZP-a te da je bilo nemoguće uopće utvrditi da li su Stanišić i Simatović u njemu učestvovali, odnosno nisu razmotrena pitanja postojanja zajedničkog plana, njegovog sadržaja i vremenskog okvira, počinjenih zločina ili osoba koje su učestvovale u njegovom sprovođenju. Tužiteljstvo se žalilo i na činjenicu da u presudi nisu analizirani istorijski i politički konteksti uključujući stvaranje “Velike Srbije”. Također, ukazali su da se nije razmatrao ni obrazac zločina počinjenih u okviru UZP-a, namjere učesnika UZP-a i relacije optuženih s članovima UZP-a.
Tužiteljstvo je tražilo poništenje zaključka o “konkretnoj usmjerenosti” za pomaganje i podržavanje zločina (iz predmeta Perišić) u kome je navedeno da pomoć jedinicama koje čine zločine ne predstavlja krivično djelo ukoliko se ne utvrdi da je ta pomoć bila “konkretno usmjerena” da se zločini počine. Tužitelji su u žalbi koristili i nalaze iz Žalbene presude Suda za Sijera Leone u predmetu protiv Charles Taylora, gdje je odbačen nalaz iz presude Perišić o “konkretnoj usmjerenosti” i zaključeno da međunarodno pravo ne poznaje zaključke iz žalbene presude protiv Perišića.
Tužiteljstvo je tražilo poništenje oslobađajuće presude i osuđujuću presudu, a alternativno vraćanje istom vijeću da u svjetlu priznatih standarda razmotri odgovornost Stanišića i Simatovića.
Ponavljanje postupka
Žalbeno vijeće je ukinulo prvostepenu presudu Stanišiću i Simatoviću i naložilo novo suđenje. Zbog činjenice da je dvoje sudija iz Prvostepenog vijeća već bilo napustilo ICTY Žalbeno vijeće je presudilo da se formira novo vijeće i da se ponovi prvostepeni postupak.
U obrazloženju odluke Vijeće, između ostalog, navodi: “Na osnovu utvrđenih grešaka Žalbeno vijeće je, većinom glasova, zaključilo da okolnosti ovog predmeta ispunjavaju uslove za ponavljanje suđenja… Shodno tome, Žalbeno vijeće je naložilo da se Stanišiću i Simatoviću ponovo sudi po svim tačkama optužnice.”
Prva utvrđena greška se odnosi na propust sudije Oriea i većine da utvrde postojanje i opseg zločinačkog plana UZP-a, odnosno da prvostepeno Vijeće upće nije utvrdilo da li je UZP da se počine zločini uopće i postojao. Shodno tome Vijeće je onda otišlo u drugu grešku, jer nisu mogli utvrditi da li su optuženi dijelili UZP ili su imali namjeru da zločine i počine.
Druga greška se odnosila na primjenu “konkretne usmjerenosti” ustanovljenu u slučaju Perišić. U svojoj odluci Žalbeno vijeće “podsjeća da je u žalbenoj presudi u predmetu Šainović i drugi, koja je izrečena poslije žalbene presude u predmetu Perišić, razjašnjeno da konkretna usmjerenost nije element odgovornosti za pomaganje i podržavanje. Da bi došlo do takvog zaključka, Žalbeno vijeće je pažljivo proučilo jurisprudenciju ovog Međunarodnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu u vezi s ovim pitanjem i preispitalo elemente odgovornosti za pomaganje i podržavanje u međunarodnom običajnom pravu. Žalbeno vijeće je tom prilikom primjetilo da konkretna usmjerenost nije smatrana elementom odgovornosti za pomaganje i podržavanje ni u sudskoj praksi ovog Međunarodnog suda i MKSR-a, a ni u međunarodnom običajnom pravu”.
Shodno tome, Žalbeno vijeće je odbacilo pristup koji je usvojen u žalbenoj presudi u predmetu Perišić, a kojim se zahtjeva ”konkretna usmjerenost” kao element koji obilježava actus reus odgovornosti za pomaganje i podržavanje, zaključivši da takav pristup “stoji u direktnoj i bitnoj protivurječnosti s prevladavajućom jurisprudencijom koja određuje actus reus odgovornosti za pomaganje i podržavanje, kao i sa međunarodnim običajnim pravom”.
Žalbeno vijeće potvrdilo je i da se “po međunarodnom običajnom pravu, actus reus odgovornosti za pomaganje i podržavanje sastoji od praktične pomoći, ohrabrivanja ili moralne podrške koje bitno utiču na izvršenje zločina”, kao i da “tražena mens rea” jeste “znanje da te radnje pomažu izvršenju krivičnog djela”. Shodno tome, u žalbenoj presudi u predmetu Popović i drugi, Žalbeno vijeće je potvrdilo da “konkretna usmjerenost” nije uslov odgovornosti za pomaganje i podržavanje u međunarodnom običajnom pravu.
Žalbeno vijeće (tri sudije su bile za, dva protiv) je presudilo u korist ponavljanja postupka i naložilo suđenje po ustaljenoj praksi ICTY-a i Suda za Ruandu i drugih izvora međunarodnog prava, a ne po standardu koji je usvojilo Žalbeno vijeće u slučaju Perišić na čelu s Theodorom Meronom. Sasvim je jasno nakon ove žalbene presude da je Momčilo Perišić, uz pomoć Merona, oslobođen na osnovu nepostojećeg pravnog standarda po kome se, jednostavno rečeno, za svaki metak ili granatu poslatu iz Srbije tražio dokaz da je upotrebljen u svrhu činjenja zločina. Taj standard je srušen žalbenom presudom protiv Stanišića i Simatovića. Uz, naravno, očekivanje nove presude.
Novo suđenje
Ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću počelo je 13. juna 2017. godine. Tužitelj Douglas Stringer je u uvodnoj riječi naveo da je UZP 1991. osmislio i aktivirao Slobodan Milošević: “Milošević je bio pokretačka snaga zločinačkog plana, a primjenu je povjerio Stanišiću i Simatoviću. Zločni su bili namjera Stanišića i Simatovića. Optuženi su odlučivali gdje će, kako i kada biti angažovane te jedinice, koje su operisale tajno, kako bi se prikrila Miloševićeva ruka.”
Tužitelj Adam Weber je istakao da su “optuženi iskoristili svoju kontrolu nad srpskim institucijama i Službom državne bezbednosti da etnički očiste Hrvatsku i BiH. Simatović je potvrdio to pred Miloševićem tokom proslave godišnjice Jedinice za specijalne operacije (JSO) 1997. kada je rekao da su jedinice SDB-a Srbije s uspjehom učestvovale u šest združenih operacija u Hrvatskoj i BiH, a da je SDB Srbije držala 26 logora za obuku srpskih snaga širom Hrvatske i BiH”.
No, po tvrdnjama odbrane Stanišića i Simatovića, za zločine u BiH i Hrvatskoj odgovorni su drugi visoki funkcionari MUP-a Srbije na čelu s Radovanom Stojičićem zvanim Badžo: “Badža je bio odgovoran za sudjelovanje jedinica MUP-a Srbije u operacijama u BiH i Hrvatskoj; Obrad Stevanović je bio operativni zapovjednik i direktno podređen Badži, koji je polagao račune ministru unutarnjih poslova Zoranu Sokoloviću” – ovo je u najkraćem postavka odbrane advokata po kojoj Državna bezbednost Srbije, a time ni Stanišić kao njezin šef, nisu osnovali ni Škorpione, ni Arkanove Tigrove, niti ijednu paravojnu formaciju. Po njima su te jedinice na terenu bile u “funkciji zaštite ugrožene srpske manjine i obučavanja policijskih snaga za samoobranu srpskih sela, a ne formiranja jedinica za etničko čišćenje”.
Prema tvrdnji odbrane operacija Pauk u kojoj su učestvovali i Stanišić i Simatović na području Bosanske Krajine bila je “humanitarna akcija i Stanišić i Simatovic su spašavali porodice i djecu pripadnika Abdićevih snaga, koji su mogli biti žrtve sukoba s Petim korpusom ARBiH”.
Po završetku dokaznog postupka Tužiteljstva odbrana Simatovića je zahtjevala oslobađanje po svakoj tački optužnice. No, sudac Burton Hall, predsjedavajući Vijeća, rekao je da je Tužiteljstvo izvelo dovoljno dokaza za nastavak suđenja, posebno dovoljno dokaza o postojanju UZP-a u cilju trajnog i nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s velikih dijelova teritorija BiH i Hrvatske.
“Simatović je dao značajan doprinos, jer su pod njegovim nadzorom u više logora obučavane i naoružavane jedinice koje su počinile zločine navedene u optužnici. Po dokazima i svjedocima, Arkanovu Gardu i Škorpione kontrolirala je Služba državne bezbednosti Srbije i to preko Simatovića”, rekao je Hall.
Ekspertni svjedoci
Vještak Tužiteljstva Christian Nielsen definirao je ciljeve SDB-a navodeći da su oni bili identični ciljevima Srba u BiH i Hrvatskoj. Nielsen je naveo i da je šest strateških ciljeva, koje je proklamovala Skupština Republike Srpske u maju 1992. godine, ustvari bio cilj i SDB-a Srbije: “Od kraja 1990. godine SDB Srbije je, uz odobrenje Miloševića, uzela na sebe da pomogne Srbima da uspostave svoje samoproklamovane entitete u BiH i Hrvatskoj. Dokumenti SDB-a Srbije potvrđuju da su njeni agenti tokom rata bili na ključnim položajima u bezbjednosnim strukturama Republike Srpske Krajine i Republike Srpske”, rekao je Nielsen.
U svom svjedočenju Nielsen se pozivao na setove dokumenata, uključujući dnevnike Ratka Mladića u kojima je on pisao bilješke sa sastanaka sa Stanišićem i Slobodanom Miloševićem o angažovanju jedinica povezanih sa SDB-om Srbije radi pomoći autonomiji Fikreta Abdića u Cazinskoj Krajini u kojima se navodi i da je Stanišić rekao: “Dali smo 80 ljudi iz Erduta i 80 iz Djeletovaca.” Nielsen je objasnio da su to bile baze Arkanovaca i Škorpiona u Hrvatskoj na području RSK. Na intervenciju odbrane, Nielsen je potvrdio da je to jedini dokument koji direktno povezuje Stanišića sa Škorpionima.
Svjedočenje vojnog vještaka Tužiteljstva, Reynauda Theunensa, u najvećoj mjeri je bazirano na insajderskim dokumenta VRS i MUP-a RS o specijalnim jedinicam SDB-a Srbije, ali i dokumentima VJ i JNA. On je negirao pokušaj odbrane da dokaže da je VJ imala kontrolu nad jedinicom Crvene beretke, osim u jednoj akciji, “Udar” iz 1993. godine kada su jedinice MUP-a i SDB-a Srbije bile pod Kontrolom VJ u akciji koju je vodila VRES.
Theunens je posvjedočio da su ključni oficiri SDB-a Srbije bili Radojica Božović i Vasilije Mijović, koji su se od 1992. pojavili u BiH zaključno sa Srbrenicom u julu 1995. godine. Mijović je od aprila 1992. u Podrinju obučavao vojnu policiju VRS-a. Na osnovu dopisa koji je VRS uputila komandi specijalnih snaga MUP-a Srbije, vještak je zaključio da je Mijović slušao naređenja iz Beograda.
Svjedoci insajderi (Platu smo dobijali u Državnoj bezbednosti u Srbiji, https://avangarda.ba/post/type-1/947/Platu_smo_dobijali_u_Drzavnoj_bezbednosti_u_Beogradu), ali i brojni dokumenti (Podvale i laži Srbije Haškom tribunalu da Božović, Mijović i Legija nisu bili pripadnici Državne bezbednosti, https://avangarda.ba/post/type-1/948/Podvale_i_lazi_Srbije_Haskom_tribunalu_da_Bozovic_Mijovic_i_Legija_nisu_bili_pripadnici_Drzavne_bezbednosti) potkrijepljuju iskaze ekspertnih vještaka i pored svih nastojanja odbrane da dokažu kako Stanišić i Simatović nisu imali kontrolu nad paravojnim i specijalnim jedinicama MUP-a i SDB-a Srbije.