Čini se da je potpis Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH, ne samo zatekao Moskvu i Beograd, nego i pokazao da su (trenutni) Dodikovi interesi oko ulaska u vlast, važniji od “velikodržavnih”. A upravo te “velikodržavne” koncepte, koji dolaze iz Srbije, Ruska Federacija koristi kako bi destabilizirala Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, pa čak i Republiku Hrvatsku. U tom kontekstu se mora gledati i tek završena Skupština Republike Srpske, na kojoj je usvojeno osam zaključaka zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poljoprivredno zemljište još jednom potvrđeno kao državno, a koja je nastavak ruske politike, odnosno podrške pokušajima razbijanja BiH i stvaranja kriznih žarišta u “trbuhu” Europe.
Zajednički potpis tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na godišnji program reformi i slanje tog dokumenta u sjedište NATO-a jos više je učvrstio BiH na putu prema NATO-u i njeno članstvo u Alijansi.
Tihe, ili nikave javne, reakcije nisu zabilježene iz Moskve i Beograda, što je važno s obzirom da Ruska Federacija uz suradnju i pomoć zvaničnog Beograda već duže radi na destabilizaciji Balkana što su potvrdila dešavanja u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori kada su ove zemlje bile na korak od ulaska u NATO-a. Čini se da je potpis Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH, ne samo zatekao Moskvu i Beograd, nego i pokazao da su (trenutni) Dodikovi interesi oko ulaska u vlast, važniji od “velikodržavnih”. A upravo te “velikodržavne” koncepte, koji dolaze iz Srbije, Ruska Federacija koristi kako bi destabilizirala Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, pa čak i Republiku Hrvatsku.
Strategija Ruske Federacije
U tom kontekstu se mora gledati i tek završena Skupština Republike Srpske, na kojoj je usvojeno osam zaključaka zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poljoprivredno zemljište još jednom potvrđeno kao državno, a koja je nastavak ruske politike, odnosno podrške pokušajima razbijanja BiH i stvaranja kriznih žarišta u “trbuhu” Europe. Da se radi o strategiji Ruske Federacije dokazuje i činjenica da nisu izvršili pritisak na Milorada Dodika da povuče svoj potpis s Programa reformi, što bi za njih bio lakši i jednostavniji put, nego su upravo iskoristili “solo akciju” Milorada Dodika u vezi s potpisivanjem Programa reformi i (naknadno) mu pružili šansu da se “vadi”, pri čemu je odluka Ustavog suda BH iskorištena kao povod za do sada najozbiljniji napad na integritet BiH.
Čini se da iza ovoga stoji odluka da se krene u “procesno razbijanje BiH”. Nažalost, bh. građani su već jednom svjedočili procesnom razbijanju BiH, koje je iza sebe ostavilo brojne zločine, a glavni protagonist su optuženi i presuđeni pred Muđunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Među njima su, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, Momčilo Krajišnik, nekadašnji predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske… – presuđeno je kompletno političko-vojno -policijsko rukovodstvo Republike Srpske. Međunarodni sud pravde je svojim presudama i odlukama dao pečat zločinima koji su počinjeni nad nesrbima na području bivše SFR Jugoslavije.
Imajući na umu ova ranija iskustva i da “procesno razbijanje BiH” znači i zločin nad svima onima koji ne podržavaju ideju i stvaranje tzv. Velike Srbije, onda Program reformi predstavlja trenutno i najvažniji document, koji –¬ uz Dejtonski sporazum, Rezolucije i odluke Vijeća sigurnosti UN-a, Ustav BiH, presude i odluke međunarodnih sudova ¬– pruža i osnovu za reakciju međunarodne zajednice, odnosno zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Potpis Milorada Dodika na godišnji Program reformi, kao člana Predsjedništva BiH, u rangu je dodjeljenog MAP-a. Jer, upravo je Dodik svojim potpisom na plan reformi prekinuo narativ koji se polako počeo udomaćivati čak i kod dijela predstavnika međunarodne zajednice da “Srbi na Balkanu ne žele u NATO”, pa je čak i na nekim političko-vojnim “brifinzima” bila otvorena rasprava o izmjeni stava predstavnika bh. entiteta, te su postavljana i pitanja u vezi sa zakonima u BiH koji reguliraju sistem odbrane, a koji su prethodno u državnom Parlamentu podržani od svih srpskih predstavnika, kao i sa svih nivoa vlasti.
“Argumenti” političkih predstavnika iz RS-a, od Mladena Ivanića do Dodika, za pitanja od NATO-a do Evropske unije, bili su da su silom i ucjenama od visokog predstavnika i međunarodne zajednice natjerani da podrže reformu odbrane u BiH i put u NATO. Naravno, to nije istina, ali je istina da je Ruska Federacija promijenila stav utoliko što je odlučila da zemlje Zapadnog Balkana preko Plana B4 trebaju biti “neutralne”, ali neutralne “u zagrljaju” Ruske Federacije. Prva je u tome, po nalogu Rusije, krenula Srbija proglašavajući svoju neutralnost, a vlasti RS-a samo su napravile past copy proglašavajući svoju entitetsku neutralnost. No, potpisom Milorada Dodika na Program reformi definitivno je stavljena i formalna tačka na put BiH prema NATO-u, ali je i definitivno demaskirana kontinuirana obmana međunarodnih predstavnika. Potpis Milorada Dodika na Program reformi najautentičniji je potpis jednog srpskog lidera koji pruža ne samo “vjetar u leđa” BiH i NATO-u, nego i tužiteljsko-istražnim instituijama BiH koje moraju i trebaju sankcionirati svaki pokusaj urušavanja ili opstrukcije zakona BiH, pa makar kršenje zakona dolazilo od samog Dodika.
No, četvrti zaključak Narodne skupštine RS-a u vezi sa odlukom Ustavnog suda direktno je vezan za realizaciju Programa reformi i u njemu se decidno navodi: “Narodna skupština Republike Srpske obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanju na snagu”.
Najveća odgovornost je na Dodiku
Prijevod Programa reformi koji je Milorad Dodik ranije ponudio na usvajanje Narodnoj skupštini Republike Srpske “masakrirana” je verzija Programa reformi, pri čemu je jasno da je pokušao da sakrije neke od najvažnijih odrednica Programa, kao što je kompletna tačka šest Programa koju Dodik nije ni dostavio Skupštini RS-a, a u kojoj se nalaze obaveze koje je (potpisima tri člana Predsjedništva BiH) preuzela država, sa jasnim rokovima i precizno navedenim institucijama koje su zadužene za realizaciju Programa.
Upravo stoga je tačka šest i najvažniji dio Programa, a najnovijim zaključcima Narodne skupštine RS-a pokušava se zaustaviti realizacija Programa, i očigledno da će ova pitanja naći mjesto na sudovima u BiH, ukoliko do zastoja u realizaciji Programa i dođe. Na žalost Dodikovih “mentora” Program reformi postao je operativan proslijeđivanjem u Bruxelles, a upravo najveću odgovornost za njegovu realizaciju snosit će sam Milorad Dodik koji je i predlagač zaključaka koji su usvojeni na Narodnoj skupštini RS-a. Ovim Dodik (uz podršku svojih mentora ali i tzv. opozicije) ulazi u fazu razbijanja uspostavljenog međunarodnog prava s istim šablonom koji je koristio Radovan Karadžić, u dogovoru i uz podršku Slobodana Miloševića.
Zbog svega navedenog, odnosno ozbiljnog narušavanja sigurnosti u BiH (što je ozbiljno uznemirilo građane BiH), ali i narušavanja sigurnosti u region, danas dvojac Dodik-Vučić predstavlja najveću opasnost za mir u Evropi. Treba podsjetiti da je Vijeće sigurnosti UN-a, osnivajući MKSJ u Haagu u svojoj Rezoluciji, uz ostalo, navelo da se odluka o osnivanju donosi i zbog ugrožavanja svjetskog mira i sigurnosti. A bilo je to upravo zbog djelovanja Miloševića i Karadžića.
Danas se Vučić i Dodik isključivo oslanjaju na pomoć i moguću intervenciju Ruske Federacije koja, opet, vodeći svoje geopolitičke ratove sa Zapadom i NATO-om koristi ideje “velikosrpskih država” na području Balkana i snažno podržava velikosrpke projekte pokušavajući time destabilizirati Evropsku uniju, ali i osujetiti američki uticaj u regionu.
Cinizam orvelovskih dimenzija
Intervencija NATO-a 1999. godine u Srbiji, kada je zaustavljen sistematski zločin nad kosovskim Albancima, dobila je i svoj sudski epilog i to u nekoliko odluka Međunarodnog suda pravde. Ostalo je zabilježeno, između ostalog, da Međunarodni sud pravde koji rješava sporove između država nije uvažio zahtjev tadašnje SRJ/Srbije za “privremenim mjerema” kojima bi se naložilo NATO-u da zaustavi intervenciju u Srbiji.
Optužujući 10 zemalja/članica NATO-a za nezakonitu upotrebu sile, zločin protiv mira i genocid, Savezna Republika Jugoslavija je tražila od Međunarodnog suda pravde “obustavu vazdušnih udara”, jer prema tadašnjim tvrdnjama SRJ “NATO države žele potpuno fizičko uništenje jugoslovenske države, ili nacije”. Tvrdnje koje su bile van svake pameti, pogotovo što je SRJ u svojim zahtjevima potpuno ignorirala razloge zbog kojih je NATO intervenirao, a to su, treba ponoviti, bili sistematski zločini nad kosovskim Albancima.
Predstavnici (optuženih) država/članica NATO-a su u svojim podnescima Međunarodnom sudu pravde i na javnim sudskim raspravama naveli da su optužbe SRJ “nečuvene” i “apsurdne”, a predstavnik Italije je istakao kako je NATO “bio prinuđen da djeluje da bi spriječio jedan genocid, a ne da bi izvršio drugi”. Predstavnik Sjedinjenih Američkih Država optužbe SRJ nazvao je “hipokrizijom i cinizmom orvelovskih dimenzija”, te podsjetio da je “SRJ na Kosovu počinila zločine koji su akciju NATO učinili neizbježnom, a Jugoslavija sada traži od Suda zaštitu od posljedica svojih zločina”. I predstavnik Velike Britanije je bio decidan: “Ne može se uzeti u zaštitu vlada koja je odgovorna za najteže zločine viđene u Evropi od kada je osnovan Međunarodni sud.”
Predstavnici 10 članica NATO-a su pred Međunarodnim sudom pravde bili jedinstveni u svojim stavovima, kao što su bili jedinstveni kada su 1995. godine bombardirali položaje srpskih jedinica u Bosni i Hercegovini, te kad su pred MKSJ svjedočili o udruženom zločinačkom poduhvatu u kome su pripadnici međunarodnih snaga (UN) uzeti kao taoci. U presudama Karadžiću i Ratku Mčadiću jasno je presuđen cilj i svrha tog udruženog zločinačkog poduhvata i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Izdavajanje Republike Srpske
Nema sumnji, a sve manje se to i javno krije, da Dodik i Vučić u razbijanju Bosne i Hercegovine imaju pomoć i podršku Ruske Federacije, odnosno da računaju da će im upravo Moskva pomoći kako bi blokirali svaku političku akciju u UN-u ali i na međunarodnom planu ukoliko bi Dodik zaista i krenuo u akciju izdvajanja bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska iz BiH. Uz to, računaju i da bi blitzkriegom, nesnalaženjem, ili odloženim reagiranjem međunarodne zajednice i NATO-a uspjeli izdvojiti Republiku Srpsku kao samostalnu cjelinu s atributima paradržave i tako stvoriti novu Siriju u trbuhu Evropske unije gdje bi se odmah pojavila Ruska Federacija kao “garant mira”, što bi onda bio nerješiv problem za sigurnost Evropske unije, NATO-a, ali i američku politiku u ovom dijelu svijeta.
Zbog svega ovoga godišnji Program reformi, potpisan (i) od strane Milorada Dodika najbolja je osnova za zajedničko djelovanje institucija BiH i NATO-a, jer Program reformi još jednom reafirmira sve dosadašnje odluke i zakone institucija kada je u pitanju put BiH prema NATO-u.
Program reformi sadrži i obaveze koje mora ispuniti i pravosuđe BiH, posebno Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće. Istovremeno, najveća odgovornost za sprovođenje Programa, ali i za zaštitu Ustavom utvrđenog poretka leži na Tužiteljstvu BiH, čime je i odgovornost glavnog tužitelja BiH veća nego ikada. Jer, nesprovođenje zakona u ovoj situaciji je ne samo krivično djelo, nego i preuzimanje odgovornosti za moguće scenarije ukoliko bi došlo do teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Iskustva pred međunarodnim sudovima pokazuju da je politički uticaj na pravosuđe da se ne preduzimaju krivične sankcije protiv vinovnika, bio jedan od ključnih elemenata za podršku i sistemsku rasprostranjenost počinjenih zločina na području bivše SFRJ, uključujući i zločin genocida.
Obaveza države BiH je da neizostavno i odmah pristupi realizaciji zadataka iz potpisanog Programa reformi i da sve institucije navedene u tački šest Programa ispune zahtjeve čime će se BiH još snažnije približiti NATO-u i članstvu u NATO. Odgovornost je na potpisnicima Programa, Vijeću ministara BiH, kao i rukovodiocima institucijama koje se navode u tački 6 Programa, ali i institucijama i pojedincima koji su izabrani i plaćeni da čuvaju Ustavom utvrđen poredak BiH, kao što su Tužiteljstvo i Sud BiH, odnosno glavni tužitelj i predsjednik Suda BiH.
