Prevazilaženje nacionalističkog razmišljanja: ili-ili, ili mi ili oni
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Urlich Beck, njemački sociolog, u intervjuu s Reneom Scheuom koji ga, odajući mu priznanje na njegovom “evropskom idealizmu” pita o evropskom identitetu – podsjećajući ga da je to “prilično apstraktan, više misaoni konstrukt”, jer “teško da bi Šveđanin ili Grk mogli više da se razlikuju kada je reč o shvatanju države, mentalitetu ili kulturi” – odgovara: “Evropu posmatrate kroz prizmu nacionalnog identiteta. Ali to ne važi za Evropu, niko nije samo Evropljanin, dok su istovremeno svi Evropljani. Uzgred, i nacionalna država je misaoni konstrukt, koja je pored svih svojih problema stvorila nacionalni identitet. Evropski identitet razlikovao bi se u tome što bi se njime prevazišlo nacionalističko razmišljanje po sistemu ili-ili, ili mi ili oni. Evropski identitet bi bio raznovrsniji, otvoreniji, tolerantniji.”
Kosmopolitska Evropa
Na konstataciju Scheua da njemu to zvuči “kao da se nacionalizam samo podiže na viši nivo čiji je konačni cilj nastanak evropske supernacionalne države”, jer on bogatstvo Evrope vidi u “njenoj različitosti, u konkurenciji društava i država” Beck objašnjava:“Vi o Evropi razmišljate u nacionalnom okviru. To je pogrešno. Evropa nije nacija, niti će to ikada postati. Razlike, prihvatanje različitosti, to je Evropa. Nazvao sam je ’kosmopolitska Evropa’. Riječ je o prihvatanju drugačijeg, kako spolja tako i iznutra. Cilj je stvoriti takvu otvorenu Evropu odozdo, useliti se i živjeti u kući demokratije, koja već djelimično postoji, proširiti i učvrstiti demokratiju u transnacionalnom evropskom prostoru. ... nove nacionalne države nisu one stare. One su potpuno evropeizovane. Da se poslužim jednostavnim i popularnim poređenjem, Evropa je kajgana i ne možeš da razdvojiš žumance od bjelanca. Uprkos tome, ponašamo se kao da još uvijek živimo u XIX vijeku. Realnost je drugačija. Danas je jedina ’autonomna država’ Sjeverna Koreja. Da li je to nacionalistički ideal? Treba li svi da postanemo Sjeverna Koreja? Mi smo već odavno do srži kosmopolitizovani, ali smo mentalno još uvijek taoci nacionalnih država.”
Na to ga je Scheu pitao: “Nacionalne države su poslednje vještačke tvorevine nastale bez saglasnosti građana. Nacionalne države koje pokreće trgovina prezaju od rata. Nisu li posljednjih 70 godina mira u nacionalno oblikovanoj Evropi najbolji dokaz za to. Zbog čega ovaj napad na nacionalne države?”
Beck je odgovorio: “Evropa je učinila čudo pokazavši kako se od neprijatelja prave komšije. Pri tome su se praksa i shvatanje nacionalnih država tokom poslednjih 70 godina radikalno izmjenili. U svijetu punom međuzavisnosti, nacionalizam postaje neprijatelj onoga što se do danas zvalo nacijom. Nacionalni interes danas pretpostavlja saradnju i povezivanje sa drugima, kako bi se problemi u globalizovanom svijetu, i to često zajednički problemi, zajednički i rješavali. Predugo smo insistirali na razlikovanju ujedinjene Evrope i nacionalnih država, a nismo primjetili kako su se ovi koncepti stopili. Ja govorim o ’kosmopolitskim nacijama’. Krajnje je vrijeme da razmislimo o kosmopolitskoj Evropi i da postavimo pitanje kako da u novom poretku na najubjedljiviji način primjenimo demokratsko saodlučivanje i građanski angažman.”
“Rezervna armija kapitala”
Ideja o evropskom identitetu naišla je na otpor kod mnogih pojedinaca, grupa i naroda. U njihovim stavovima često se nailazi na argumen gubljenja nacionalnih identiteta. Češki pisac Milan Kundera objašnjava da je strah od promjena karakterističan za male nacije, jer ono što male nacije razlikuje od velikih, po njemu, nije kvantitativni broj njihovih stanovnika, nego nešto mnogo dublje: njihovo postojanje za njih nije samorazumljiva pouzdanost, nego je uvijek pitanje, izazov, rizik: one su u defanzivi spram povijesti, te sile koja ih premašuje, koja ih ne uzima u obzir, koja ih ni ne primjećuje.
Po Alainu de Benoistu, francuskom intelektualcu i filozofu, kako objašnjava u svom radu “Šta je identitet?” – identitet nije problem sve dok se o njemu ne moramo pitati: “Identitet je nešto što se podrazumijeva samo po sebi, nešto što se prirodno nameće. No sasvim je drukčija stvar u trenutku kada se upitamo: Tko sam ja? ili Tko smo mi? ili What does it mean to be an American?, Qui est Français?, Was ist Deutsch?Identitet je složeno pitanje ponajprije jer se identitet javlja kao problem tek kada on više nije nešto što dolazi samo od sebe. U tom smislu pitanje identiteta tipično je moderno pitanje. U tradicionalnim društvima nitko ne pita za svoj identitet jer identitet je nešto što se podrazumijeva, nešto očigledno. Evo i prvoga zaključka: tek kada je identitet pojedinca ili zajednice ugrožen, tek tada postavljamo pitanje o identitetu. Upravo je to slučaj danas, i upravo stoga pitanje identiteta vruća je politička i ideološka tema. Identitet postaje problematičan u epohi moderne i postmoderne, budući da se svi putokazi sve više gube i ne zna se više što znači smisao života.”
Prva zabluda, kad je u pitanju identitet, prema de Benoistu, leži u uvjerenju da naš identitet ovisi samo o nama samima, što nije tačno jer naš identitet (kao pojedinca) oblikovan je kontaktima s drugima, načinom kojim mi gledamo na druge i načinom kako drugi gledaju na nas: “Grupa ili zajednica uvijek dodjeljuje pojedincu dio identiteta, bilo putem povijesti, putem jezika ili institucija. A to znači da pojedinac nikada ne može oblikovati svoj identitet postrani. Identitet se oblikuje također u svezi s identitetima drugih ljudi. Po svojoj prirodi svaki je identitet uvelike dijaloške naravi. (...) Druga velika zabluda sastoji se u tome da se identitet tumači kao nešto što je u nama nepokretno, kao nešto što se nikada ne smije mijenjati.” Po njemu je danas najveća prijetnja kolektivnom identitetu sveopća globalna homogenizacija na cijelom planetu kojoj je svrha iskorijeniti ljudske različitosti, različitosti među narodima, razlike među jezicima i kulturama, što veže uz pojam globalnog “vladarenja” i globalnoga tržišta koje podrazumijeva brisanje granica u korist jedinstvenoga svijeta.
De Benoist zaključuje: “Mislim da najveća opasnost identitetu danas nije samo prijetnja našem identitetu, nego prijetnja identitetima svih naroda. Najveća opasnost leži u rastu bezličnosti, u brisanju različitosti, u uništavanju narodnih kultura i različitih načina života u globaliziranom svijetu gdje se jedino priznaje vrijednost izražena cijenom, odnosno u novcu. Veliko pitanje u idućim godinama bit će: idemo li mi u smjeru jedinstvenog, jednopolarnog svijeta gdje će sve razlike nestati, ili prema multipolarnom svijetu gdje identiteti još imaju neki smisao?”
Govoreći dalje o logici kapitala navodi da je upravo kapitalizam odgovoran za neeuropske imigracije, jer “s jedne strane kapitalizam iskorištava imigrante kako bi na taj način učinio pritisak na smanjenje dohodaka ljudi zaposlenih u svojoj zemlji. S druge, pak, strane, isto to kapitalističko načelo, kao i načelo o slobodnom protoku ljudi, neizbježno ide rame uz rame sa slobodnim protokom robe i kapitala. Upravo stoga kapital zahtijeva sve veću mobilnost radne snage i stalne migracije preko državnih granica, u kojima kapitalizam vidi prepreku u rastu trgovine. S kapitalističke točke gledišta svjetsko tržište postavlja prirodne okvire za ’globalno građanstvo’. A s te tačke gledišta imigranti su samo ’rezervna armija kapitala’. To je razlog što će identiteti ostati ugroženi sve dok ne preispitamo svoje otuđene živote, živote u skladu s kapitalističkim mentalnim sklopom, sklopom neograničenog ekonomskog rasta i neograničene potrošnje.”
Identitet i prošlost
Poljski filozof i povjesničar, Krzysztof Pomian, postavlja pitanje zašto je riječ identitet iz polja matematike i logike ušao u društvene nauke, u rječnik istoričara, novinara i političara: “Zašto je ta riječ toliko popularna posljednjih dvadesetak godina? Na šta ljudi misle kada je izgovaraju? Šta žele da kažu kada govore o očuvanju identiteta i borbi protiv prijetnji za koje vjeruju da ih ugrožavaju?” Analizirajući korištenje riječi identitet on primjećuje da se ona povezuje s idejom stabilnosti, ali i sa dvije riječi koje su “u modi”, bar posljednje dvije decenije, a to su – sjećanje i naslijeđe: “Ova činjenica ukazuje na jaku vezu između identiteta i prošlosti. I tačno je da takva veza postoji. Kada govorimo o identitetu, mislimo na nešto što smo naslijedili od predaka. U tom smislu, sve razlike između Evrope i njenih susjeda (...) mogu se smatrati dijelovima evropskog identiteta. Ako se upotrebljava u tom kontekstu, riječ identitet ima legitimno mjesto u riječniku jednog istoričara. Zato dajem sebi za pravo da direktno odgovorim na pitanje: da, može se govoriti o evropskom identitetu, formiranom kroz istoriju, koji Evropu čini različitom od ostatka sveta.”
Odgovarajući na drugo pitanje: mogu li Evropljani u svom identitetu pronaći nadahnuće za budućnost?,Pomian sugeriše da kada govorimo o identitetu govorimo o nečemu što ćemo ostaviti potomcima: “Konkretno, kada smo zabrinuti za naš identitet, ne brine nas toliko ono što smo naslijedili, već ono što će naši potomci naslijediti od nas. Ne toliko ono što mijesmo koliko to što će oni postati. Čak iako ne očekujemo da oni budu naši klonovi, voljeli bismo da u izvjesom smislu budu slični nama: voljeli bismo da se očuva kontinuitet između nas i njih. To znači da riječ identitet u opštem smislu ne predstavlja toliko naš odnos sa prošlošću koliko naš odnos prema budućnosti. Ali je očigledno da je prošlost na neki način dio ovog odnosa.”
Pomian ukazuje i na drugi nivo na kojem ljudi izgrađuju svoj odnos s budućnošću posredstvom prošlosti, a to je, po njemu, politički nivo: predavanje maternjeg jezika, istorije, književnosti, religije ili etike: “Zavisno od toga šta je određeno u nekom ministarstvu i drugim kancelarijama; očuvanje jezika jedne zemlje, njenih prirodnih ljepota, spomenika, muzeja, arhiva, biblioteka i svih ostalih sastavnih činilaca materijalnog naslijeđa; očuvanje tradicije za koje je vezana većina stanovništva i poštovanje zakona i običaja koje većina smatra, s pravom ili ne, ključnim za obezbjeđivanje socijalne kohezije, naročito u izgradnji mostova između sadašnje generacije i generacija koje dolaze. Sve mjere koje utiču na obrazovanje, kolektivno pamćenje ili sliku koju ljudi o sebi imaju i koju žele da ostave svojim potomcima zajedno čine politiku identiteta, iako to nije njen zvanični naziv. Tako se politika, za razliku od onoga što se dešava u porodici, mora staviti pred sud javnosti i sprovoditi kroz demokratske odluke.”
On navodi da je to tako u svim evropskim državama, ali i priznaje da današnju situaciju karakteriše sve veći osjećaj raskoraka između ova dva nivoa na kojima se identitet gradi: “Drugim riječima, izgleda da se ono što ljudi čine kada vaspitavaju svoju djecu razlikuje od onoga što čine institucije kada oblikuju budućnost zemlje i Evrope. (...) Pitanje je: s obzirom na to ko smo, šta je od naše prošlosti i sadašnjosti vrijedno čuvanja? Šta smo spremni da odbacimo i za šta smo toliko vezani da ga se nipošto ne bismo lišili? Do koje se mjere budućnost mora oblikovati prema našim očekivanjima, ukorenjenim u prošlosti i do koje smo mjere spremni da njeno oblikovanje prepustimo silama nad kojima nemamo kontrolu, i koje su, po svemu sudeći, sve dalje od našeg ideala budućnosti. O ovim pitanjima, u različitom obliku, danas se raspravlja širom Evrope. Na njih ne treba da odgovaraju istoričari, nego političari, a na kraju i građani Evrope, koji će dati konačan odgovor na ovo pitanje.”