Sarajka Sanja Kulenović je svoj dom u Sarajevu, početkom devedesetih, zamijenila za Los Angeles. Studirala je engleski i ekonomiju, i radila je u kompanijama koje su nakon rata podizale infrastrukturu u BiH. “The Siege of Sarajevo: one family’s story of separation, struggle and strength” je njezina prva knjiga, a govori o ratnom iskustvu. Pisma skupljena u nju su dirljivo svjedočanstvo koje uskoro objavljuje izdavačka kuća Baker & Taylor (Kicam Project) u SAD-u. Saradnik Avangarde bio je jedan od prvih recenzenata tog rukopisa, u kjem ćete prepoznati neke važne ljude i scene iz opsade Sarajeva.
Paradoks izbjeglištva, odnosno izbjegličke literature možda se najbolje može objasniti preko one, već, valjda, previše puta upotrijebljene, prve rečenice možda i najpoznatijeg istočnoevropskog romana. Riječ je, naravno, o Ani Karenjini, Lava Nikolajeviča Tolstoja: “Sve sretne porodice liče jedna na drugu, a svaka nesretna je takva na svoj način.”
Može vam izgledati neprimjereno da se upravo taj citat koristi ovdje, i to o knjizi u kojoj su sabrana pisma koja je pisala i dobijala autorica iz Sarajeva, grada koji je najduže opsjedan u modernoj evropskoj historiji – više od tri i pol godine – ali, ne trebate se čuditi. Kako “stvarni” i “poetski” svijet, u konvencionalnom smislu nisu isto, tako su izbjegličke priče u stvarnom životu skoro irelevantne. Tako jer je rat, “gospodar i kralj svega”, ostavlja focus na mjestu u kojem se događa, dok je subjekt koji je otišao, zapravo izašao iz fokusa, i njegova odnosno njezina sudbina, jednostavno, ne spada u rezultate rata.
Kosmička i poetska pravda
“Sudbine i priče izbjeglica nikoga ne zanimaju”, jednom mi je rekao kolega pjesnik, inače klasik, i isprva sam bio nemalo iznenađen tom premisom. No, kako vrijeme odmiče, sve sam više siguran da je, u političkom smislu, to neumitno tako. S druge je strane nepobitan fakt: najbolje stranice literature ispisivale su i ispisuju izbjeglice, bilo one koje su nasilno pomjerene iz svoga prirodnog okruženja, ili su na neki drugi način, vlastitim izborom, ili spletom okolnosti promijenili mjesto bivanja: možda ima neke kosmičke, a svakako poetske pravde da je tako, da takozvane raseljene osobe pišu najzanimljivije knjige. Kad već neće biti ubrojani u nacionalni korpus, da se njihovo pismo upiše u neku, imaginarnu, ili stvarnu opću, svjetsku baštinu.
Pred čitaocima je knjiga “Između dvije ruže” Sanje Kulenović, satkana uglavnom od pisama koje je dobijala od roditelja i prijatelja sa Balkana, i onih koje je ona pisala njima. Njezina delikatna pozicija sastojala se u tome da je teško pisati ljudima koji su u okruženju. Što bi se reklo, nije pristojno ljudima u logoru – a Sarajevo je na početku devedesetih godina prošloga stoljeća bilo najsličnije koncentracionom logoru – pisati kako je tebi “izvan žice”.
Život svakog izbjeglice je, na početku, isti. Prvo se dolazi kod nekoga ko vas primi, onda krenete tražiti poslove koji su često na dnu hranidbenog lanca sredine u koju ste došli, potom skupite hrabrost i nekoliko papira i idete pred policijskog činovnika u čijim je rukama, uglavnom, samo zato što je rođen tu gdje jeste, cijela vaša dotadašnja sudbina i cijela vaša budućnost. Ukoliko se stvar, kao u autoričinom slučaju završi happy endom, a to znači ostankom u Sjedinjenim državama, formiranjem porodice i poslom u skladu sa kvalifikacijama, onda se, rečeno jezikom novih komunikacija, prelazi na sljedeći nivo.
Pisma, užasno bitna stvar
Prenijeti iskustva iz novih situacija i poslati ih u vaš stari svijet, nije nimalo lako. Jer, uvijek postoji mogućnost da one kojima to pišete to može, s nekim pravom, iritirati: šta su vaši problem s novcem, s kreditnom sposobnošću, s adresama, ili sa bilo kakvim drugim svakodnevnim stvarima, u odnosu na probleme nekoga ko svaki dan može poginuti od snajperskog hica ili topovske granate.
Na sreću, taj se balans, bez obzira na dubinu depresije s obje strane, brzo uspostavi: kome ste puno značili u “normalnim” situacijama, još mu više značite u vanrednim, i ta pisma su često bila jedina veza Sarajlija s vanjskim svijetom. A to je, kako su poslije rata svjedočili prijatelji i rodbina, bila užasno bitna stvar. Da se osjećaju dijelom svijeta, da negdje tamo, na kraju, ili na početku svijeta, neko misli na njih.
S druge strane, pisma iz Sarajeva, bila su obavezujuća: ako biste u njima našli i najmanju naznaku nečega što bi neko ko vam piše eventualno poželio kako bi se obradovao, učinili biste sve da mu ili njoj to nekako pošaljete. Najvažnija je, zapravo, ta neprekinuta komunikacija, taj kontinuitet koji te “dvije ruže” (značenje metafore ovdje nećemo otkrivati, nego će je čitatelj morati pronaći sam, svako za sebe) spaja i ostavlja trajnim.
Baš kao što to čini ova knjiga, čija je glavna osobina – hrabrost. Da, dobro ste pročitali, hrabrost da se iznova raspakuje jedan period za koji bi svaki čovjek poželio da ga odmah zaboravi, čim dođe neko drugo, bolje vrijeme. No, to nikada ne biva tako, ponekad su neka vremena u kojima smo mislili da nam je teško, i da su bezizlazna, zapravo, bolji i ljepši dijelovi naših sjećanja. To je teško izrecivo, ponekad si je to teško i priznati, ali to vrlo često biva tako. Samo sjećanje čuva neki sadržaj na sigurnom, i to ova knjiga pokazuje svakom svojom stranicom.
Skriveno čitanje znakova
Epistolarna forma pisma u ovom je slučaju poslužila za građu koja nadilazi bukvalno dopisivanje: zbirka e-mailova ili SMS-ova, naposto, ne može biti ovako emotivna, iako nam se danas teško i sjetiti vremena u kojima nismo imali mobitele i lap – topove, možemo reći da je to vrijeme unekoliko bilo romantičnije. Ili, barem, iskrenije. Ili ga samo naše sjećanje boji na taj način?
Nije važno. Važno je da imamo tekst poput ovoga, čiji najbolji dijelovi leže u skrivenom čitanju znakova iz pisama, u popisima namirnica, ili tajnama u kojima 20 dolara u jednom svijetu znači jedno, u drugom – drugo, a na nekoj trećoj destinaciji, nešto o čemu nikada ne bismo ni pomislili.
Nijedna knjiga ne može biti sigurna u svoj uspjeh, niti se one, u krajnjoj varijanti, zbog toga i pišu. Niti možemo znati šta će ova knjiga proizvesti u čitateljima koji nisu prošli kroz ovu vrstu iskustva. Ali više je dobro da je imamo, i da ona dođe u ruke nekoga ko nije bio u sličnoj situaciji, jer tek bi se, možda, onda sa objektivnošću mogla ocijeniti vještina njezinog kazivanja, odnosno pisanja. Ali, ni to, u krajnjem nije važno. Važno je da postoji ruža, odnosno dvije, da postoji želja za spajanjem, onih svjetova i situacija za koje smo davno pomislili da nikada više neće moći skupa. Kamen sa srca koji je, vjerujem, spao nakon što je autorica dokončala svoj posao, u dobroj je mjeri donio i olakšanje nama koji imamo sličan prtljag, koji teško i s oprezom otvaramo. Zato, hvala. Na knjizi i na pouci. I na iskustvu, naravno.
