Neuvjerljivost i nedosljednost u iskazima svjedoka odbrane, pasivnost tužioca, ogorčenost porodica žrtava – majki koje su ostale bez supuga i sinova – protest Šešeljevih radikala i poruke “U Srebrenici nije bilo genocida”, uvrede upućene predsjednici Udruženja “Žene u crnom” Staši Zajović, ali i poruka žrtava – nećete nas uplašiti, obilježili su jučerašnji (utorak, 26. februar) pretres u predmetu “Srebrenica – Kravica” pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu.
Predmet “Srebrenica – Kravica”, za koji je Tužilaštvo Srbije optužnicu podnijelo još u januaru 2016. godine, prilikom čega je kvalifikaciju za genocid iz optužnice bosanskohercegovačkog tužilaštva preinačilo u ratni zločin protiv civilnog stanovništva u saizvršilaštvu, do sada je obilježio, prije svega, veliki broj odgađanja pretresa. Razlozi su bili uglavnom nepojavljivanje optuženih, nekada opravdano, sa validnom medicinskom dokumentacijom, a nekada ne, dok se u kasnijoj fazi nisu pojavljivali svjedoci.
Odugovlačenje procesa
Odugovlačenje procesa je već ranije doprinijelo nezadovoljstvu porodica žrtava i nepovjerenju u srbijansko pravosuđe. Proces se vodi protiv Nedeljka Milidragovića, komandira 2. voda 1. čete Centra za obuku “Jahorina” Specijalne brigade policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, te pripadnika 1. i 2. voda te čete Alekse Golijanina, Milivoja Batinice, Dragomira Parovića, Aleksandra Dačevića, Bore Miletića, Jovana Petrovića i Vidoslava Vasića, za ubistvo najmanje 1.313 bošnjačkih civila u i ispred hangara u selu Kravice u opštini Bratunac 13. i 14. jula 1995. godine, nakon pada Srebrenice.
Na jučerašnji pretres pojavila su se četvorica od šest pozvanih svjedoka odbrane – Jugoslav Stanišić, Stojan Savić, Ljubiša Janić i Nikola Ruden. Svi svjedoci bili su pripadnici Centra “Jahorina” i kao takvi upućeni su na područje Srebrenice ili okolnih opština u vrijeme neposredno prije, tokom i nakon pada Srebrenice. Iako pozvani kao svjedoci odbrane, oni joj na jučerašnjem pretresu nisu bili od velike pomoći, mada su nastojali uvjeriti Sudsko vijeće kako optuženi Golijanin, kojeg je Stanišić jedino poznavao, odnosno optuženi Batinica, kojeg su poznavali ostali svjedoci, nisu bili u Kravici 13. i 14. jula, može se zaključiti kako u tome nisu uspjeli.
Naime, niti jedan od njih nije mogao nedvosmisleno posvjedočiti da je sve vrijeme od upućivanja na teren, odnosno pada Srebrenice, do povratka na Jahorinu bio u neposrednoj blizini Golijanina, odnosno Batinice. Najčešće riječi koje su se čule u njihovim iskazima bile su “ne znam” i “ne sjećam se”.
Sve manje vjere u – pravdu
Ovi svjedoci su bili toliko nepouzdani da se neki od njih nisu mogli izjasniti ni o tome kojem su vodu ili četi pripadali, te ko im je komandovao, a predsjednica sudskog vijeća Mirjana Ilić tokom ispitivanja je pronalazila i nelogičnosti u njihovim iskazima. Upravo te nelogičnosti, nedosljednosti i neuvjerljivost obilježili su njihove iskaze.
Očevici u zgradi Suda čak su čuli Stojana Savića kako na pauzi pretresa optuženom Batinici govori kako nije bio siguran kako da svjedoči, a da optuženom odgovara.
Svako svjedočenje, tvrdnje kako se ne sjećaju detalja tih julskih dana u i oko Srebrenice, kako nisu vidjeli ni čuli ni za kakva ubistva civila niti za selo Kravicu i hangar u njemu, i “žalbe” kako su regrutovani i na tom području prisilno boravili te kako ih je bilo strah, praćeni su uzdasima porodica žrtava u sudnici, oko 15 žena koje su na jučerašnji pretres došle iz Sarajeva i iz Srebrenice.
Njihovi komentari mogu se sažeti u jedno – ogorčenost da se neko na takav način igra sa njihovim strpljenjem, ogorčenost pasivnim držanjem tužilaštva i, konačno, sve manje vjere u – one bi istakle, ovozemaljsku – pravdu.
Među njima je bila Hajrija Orić čiji su muž i sin ubijeni u genocidu nakon pada Srebrenice, Aiša Bektić čiji su otac i sin ubijeni. Hajra Ćatić, kojoj su ubijeni muž i sin Nino koji je uputio posljednje riječi radioamaterom iz Srebrenice uvečer 10. jula: “Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu...”
Tužba i protiv svjedoka
Ono što je zanimljivo jeste da je nedosljednost u iskazima svjedoka bila vidljivija prilikom ispitivanja od strane predsjednice sudskog vijeća Ilić, nego od strane tužioca. Na pasivnost tužilaštva prilikom ispitivanja svjedoka upozorio je i Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida. Tahirović smatra i kako su iskazi svjedoka bili do te mjere kompromitirajući da bi Tužilaštvo trebalo razmotriti opciju da optužnicu za ubistva u Kravici podigne i protiv nekih od jučerašnjih svjedoka.
Marina Kljajić iz Fonda za humanitarno pravo također je istakla nepouzdanost svjedoka i nemogućnost da posvjedoče o aktivnostima optuženih u vrijeme kada su se ubistva u Kravici desila.
Ono što je dodatno uznemirilo porodice žrtava i ostale prisutne jeste protest oko 50 osoba ispred zgrade Suda koji su došli dati podršku optuženim. Većinom su to bili članovi i/ili simpatizeri Srpske radikalne stranke, ili se barem tako moglo zaključiti na osnovu velikog broja zastava sa grbom Srpske radikalne stranke i drugih sa likom njihovog predsjednika, ratnog zločinca Vojislava Šešelja, kojima su mahali.
Osim zastava, većina protestanata imala je i istaknute bedževe sa natpisom “U Srebrenici nije bilo genocida”. Sve ovo, kao i činjenica da su bile prinuđene proći kroz masu protestanata, pojavljivanje Vojislava Šešelja i njegovo bahato ponašanje u maloj sudnici u kojoj je bukvalno sjedio dva reda ispred članica porodica žrtava, dodatno ih je uznemirilo. Srebreničke majke ovaj su put prošle bez verbalnog vrijeđanja i dobacivanja od strane okupljenih Radikala, ali takve “sreće” nije bila Staša Zajović, predsjednica Udruženja “Žene u crnom”, koja je dočekana salvom psovki i prijetnji.
Pristalice SRS-a ipak nisu sami protestovali pred jučerašnji pretres, već su sa njima bile i članice i članovi Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu i Metohiji, čije su parole uperene protiv OVK-a i NATO-a, uz imena nestalih, također bile istaknute ispred zgrade Suda. Žene koje su isto tako ostale bez svojih najbližih, izmanipulisane su, kako nam je to kazala Kljajić iz FHP-a, od strane predsjednika Udruženja Sime Spasića.
Neće nas uplašiti
Sve ovo međutim, neće pokolebati članove porodica da prate ovo suđenje do samoga kraja kao i da istraju u borbi za pravdu, naglasila je zamjenica predsjednice Udruženja “Žena Podrinja” Bratunac Kadefa Rizvanović.
“Pokušavaju nas uplašiti, ali neće uspjeti. Mi ćemo dolaziti i dalje”, bila je jasna.
Sigurno je da će se to pokazati već na sljedećem pretresu.
Za ubistva u Kravici 13. i 14. jula 1995. godine pred Sudom BiH su osuđeni komandant Centra “Jahorina” i komandir 1. čete Duško Jević i Mendeljev Đurić. Također, ovaj zločin je obuhvaćen presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu “Popović i drugi”, presudama protiv Zdravka Tolimira, Radislava Krstića, Vidoje Blagojevića i Dragana Jokića, Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, te Radovana Karadžića i Ratka Mladića. U presudi komandantu za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS Zdravku Tolimiru, osuđenom za genocid, navodi se kako su “ubistva u Kravici dio zajedničkog cilja udruženog zločinačkog poduhvata”.
