Politička kriza, koju je krajem prošle godine pokrenuo Milorad Dodik zbog puta BiH u NATO, ali i jasnih poruka američke administracije i iz Alijanse, natjerala je sve političke partije u Federaciji da se jasno izjasne, pa i one najkomotnije političare koji su mislili da se nakon izbora mogu baviti samo formiranjem vlasti na nižim nivoima i podjelama izbornog plijena bez puno angažamana oko državne politike, odnosno pitanja bitnih po državnost BiH. Čini se kako su Komšić i Džaferović postavljajući uvjet Dodiku, postavili težak zadatak i pred sve druge stranke u Federaciji, koje se sad moraju očitovati o tome da li podržavaju put BiH u NATO i EU, čime automatski podržavaju ova dva člana Predsjedništva BiH, ili Milorada Dodika, trećeg člana PBiH. Svojim potezima, pokušavajući sve rješiti u svoju korist, doprinos tome je dao i Dodik.
Koliko je Milorad Dodik, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a, bio zatečen ultimatumom koji je dobio iz Sarajeva: formiranje Vijeća ministara nakon što potpiše podršku atlanskim integracija BiH, možda ponajbolje potvrđuje to što je danima ćutao ne očitujući se o tome. No, tri sastanka u sedam dana s Aleksandrom Vučićem i ruskim ambasadorom u BiH, govorila su o njegovoj zabrinutosti, a dodatni pritisak iz Sarajeva nakon što su neposredno pred Novu godinu Željko Komšić i Šefik Džaferović javno izašli s uvjetom za formiranje Vijeća ministara, odnosno imenovanje Dodikovog kandidata za mandatara, doveli su Dodika u škripac iz koga je počeo poručivati (svjesno praveći zamjenu teza) kako Sarajevo blokira formiranje vlasti na državnom nivou, kako on neće pristajati ni na kakve ucjene i kako neće podržati put BiH u NATO – svjestan da nema ništa čime to može i provesti.
Komšićev i Džaferovićev uvjet
Već početkom godine bilo je jasno da je BiH u novoj političkoj krizi, koju je dodatno usložnjavala situacija u Federaciji oko formiranja vlasti, ali i politički odnosi u kantonima. Dok se, zvanično, drže po strani kad je u pitanju formiranje vlasti na državnom nivou, predstavnici međunarodne zajednice u BiH izašli su sa saopćenjem u kome pozivaju na formiranje Doma naroda u Federaciji BiH, što je Dragan Čović, nakon sastanka HNS-a, uvjetovao promjenama Izbornog zakona BiH – “legitimno” ucjenjujući formiranje vlasti u Federaciji po svojim željama, istovremeno “legitimno” kritikujući uvjete Dodiku za formiranje državne vlasti koji su u skladu sa zakonima.
Jasno je da se kriza zbog neformiranja vlasti na državnom nivou reflektirala i na Federaciju (uz sve unutrašnje probleme ovog bh. eniteta), a ako je suditi po istupima predstavnika političkih stranaka tzv. Bh bloka, i na kantone. Što potvrđuje odvijanje niza sastanaka u svega nekoliko dana, od HNS-a, preko sastanka predstavnika SNSD-a i SDA, do unutrašnjih sastanaka SDP-a i sastanka Bh. bloka najavljenog za kraj januara.
Tako je politička kriza, koju je krajem prošle godine pokrenuo Milorad Dodik zbog puta BiH u NATO, ali i jasnih poruka američke administracije i iz NATO-a natjerala sve da se jasno izjasne, pa i one najkomotnije političare koji su mislili da se nakon izbora mogu baviti samo formiranjem vlasti na nižim nivoima i podjelama izbornog plijena bez puno angažamana oko državne politike, odnosno pitanja bitnih po državnost BiH. Čini se kako su Komšić i Džaferović postavljajući uvjet Dodiku (koji je podržao i Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA), postavili težak zadatak i pred sve druge stranke u Federaciji, koje se sad moraju očitovati o tome da li podržavaju put BiH u NATO i EU, čime automatski podržavaju ova dva člana Predsjedništva BiH, ili Milorada Dodika, trećeg člana PBiH. Svojim potezima, pokušavajući sve rješiti u svoju korist, doprinos tome je dao i Dodik.
S obzirom na teško stanje u državi, i broj građana koji žele reforme, odnosno podržavaju evroatlanske integracije, niko od stranaka u Federaciji njih nije u situaciji da se kocka s ovim pitanjima, koja su u ovom trenutku ključna za budućnost BiH, pa možda i prelomni trenutak za sva buduća dešavanja, i nemaju apsolutno nikakvu alternativu. I niko je i ne nudi. Ironija je da su to pitanja oko kojih su se svi slagali (u Federaciji) u predizbornoj kampanji, obećavajući da će BiH voditi u tom pravcu. Sad je, čini se, pitanje ko će ispuniti svoja obećanja? Iz pojedinih stranaka mjesecima poručuju kako neće s SDA. Hoće li s SNSD-om, odnosno Dodikom? Ili HDZ-om Dragana Čovića? Neko mora formirati potrebne većine, samo je pitanje pod kojim uvjetima.
Spin majstor
No, Milorada Dodika, kao političara, sigurno ne treba podcijeniti. I nema sumnje da je on, kao i mašinerija koja stoji iza njega, najzaslužnija za poruke koje ovih dana građanima šalju čak i neki političari iz Sarajeva: treba podržati evropske integracije, a NATO staviti na – čekanje. Nije li i Troja, nakon što je deset godina uspješno odolijevala opsadi, pala u ruke Grka, vjerujući u njihovu dobronamjernost. A ovih dana se Dodik i njegovi najbliži suradnici u Sarajevu pojavljuju s (danajskim) darovima: BiH treba što brže da ide u EU, hajmo provoditi reforme što je u interesu države, da što prije imenujemo Vijeće ministara..., a za ostalo “ćemo lako”.
E to “lako” je NATO. Koji znači da više niko ne bi smio prijetiti podjelom BiH, odnosno da više nikad ni jedna strana vojna sila ne bi smjela doći na teritorij BiH. To je sigurnost koja znači veće strane investicije, jačanje vladavine prava, ali i ekonomske reforme. Propuštanjem ove historijske prilike, BiH bi, sudeći po tome kako se stvari odvijaju u regionu, uz Srbiju ostala jedina zemlja koja je na Balkanu pod kontrolom Rusije. Izbor je, dakle, vrlo jasan i vrlo jednostavan. Svi oni koji doprinesu da se propusti ova šansa, nikad i ničim to neće moći opravdati. Zašto to Dodik radi, on i ne krije, vezujući sve svoje interese za Rusiju o čemu je (za one koji su, možda, i imali dileme) jasnu poruku poslao (i) sa zadnjeg sastanka s Putinom u Beogradu, prije nekoliko dana. U međuvremenu gdje stigne negirajući državu BiH.
Svjedocimo smo da Dodik može promijeniti svoja uvjerenja, međutim s Rusima je otišao predaleko, i teško da tu može doći do povlačenja. No, to ne znači da ne može svoje stavove djelimično promjeniti (kako bi ostvario svoje ciljeve), a što nam je potvrdio samo pet dana nakon susreta s Putinom u Beogradu (kome se žalio kako ga Sarajevo blokira u formiranju državne vlasti), odapinjući, za njega, više no moroljubive strelice s porukama: “Evropski put okuplja sve političke opcije u Bosni i Hercegovini, dok su različiti pogledi o onome šta se desilo kroz historiju, o NATO-u, te centralizaciji Bosne i Hercegovine”; “Izbor predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH uvjetuje se putem ka NATO-u, što nije toliko bitno kao članstvo u Evropskoj uniji”; “Neke zemlje, kao što je Švedska, odbile su da budu u NATO-u i ne vidim razloga da se toliko to potencira u BiH” (očito ne prati švedske medije i njihovu zabrinutost zbog ruskog uticaja); “Ja vjerujem da je važniji EU put i da bi funkcionisanje institucija BiH trebao biti u većem interesu od NATO-a kod onih koji se zalažu za BiH...”
Da njegova promjenjena retorika i spinovi (među kojima je svakako najčešće ponovljena optužba Sarajevu za ono što je sam kriv, neformiranje Vijeća ministara) imaju uporište potvrđuju pojedinci u Sarajevu koji su se odjednom počeli zalagati za BiH u EU, ali bez NATO-a; na sastanku SNSD-a i SDA kad je u pitanju NATO rečeno je o tome “drugi put”. Nermin Nikšić je dao decidnu podršku NATO-u, ali “uvažava mišljenje većine” i o tome krajem janura i to “konsenzusom” jer “SDP nije spreman žrtvovati Bh. blok i sam ne ide u koaliciju niti s jednom nacionalnom strankom”. Sabina Čudić iz Naše stranke nekoliko sati nakon Dodikovih poruka, prokomentirala je kako “nema smisla trošiti energiju na NATO, svu energiju treba skoncentrirati na evropski put BiH”.
Dodik, najbolja garancija za Moskvu
Ulaskom Dodika u Predsjedništvo bilo je, skoro pa idealno, očekivati da on da punu podršku evropskim integracijama, ali on je to na kraju učinio, uvjetujući to: blokadom atlanskih integracija. Politika jeste trgovina i rijetko se dešavalo da lideri koji se zalažu za bitne reforme i promjene (reforma policije, ustavne promjene, implementacija presude Sejdić-Finci...) to mogu i ostvariti. Skoro u pravilu Dodik je taj koji to opstruira i blokira bilo kakav napredak BiH, uz Čovićevu podršku. Sticajem okolnosti se poklopilo imenovanje Vijeća ministara i MAP; možemo samo zamisliti Dodikovo ponašanje i poruke da je Vijeće ministara bilo imenovano prije odobravanja MAP-a za BiH. Uostalom, kad je u pitanju vlast na državnom nivou u ovom trenutku on je najviše u gubitku. SDA nema nikakvog razloga da žuri, a i DF je dosljedan u zahtjevima koje je Komšić nekoliko puta ponovio, kao i konstataciju da sadašnji saziv Vijeća ministara može funkcionirati i četiri naredne godine, ako Dodik ne pristane na traženo.
Svjestan da je doveden u pat poziciju Dodik je mobilizirao sve svoje resurse, čak je pristao i da da nekoliko “ekskluzivnih” intervjuaa sarajevskim medijima, spuštajući lopticu, dok njegovi najbliži suradnici lobiraju kod visokih dužnosnika SDA i drugih partija u Sarajevu kako bi se “prevazišla nastala situacija”. Ali u interesu SNSD-a.
Paralelno s kampanjom koju je pokrenuo u Sarajevu, Dodik provodi i kampanju u RS, zaboravljajući i na svoje predizborne poruke: “NATO je nas bombardovao, samo na područje Romanije bačeno je 3.000 tona osiromašenog uranijuma. Šta vi to nama nudite? Da budemo poltroni?”. Za EU je govorio: “Ja sam uvjeren da će se EU raspasti prije nego BiH postane članica.” Ruski dnevnik Komersant dva dana nakon oktobarskih izbora u BiH pisao je: “Poslije nedjeljnih izbora u BiH politički raspored se nije promijenio, jer ključne pozicije ostaju u rukama nacionalističkih snaga, zbog čega će država i dalje biti nefunkcionalna, bez realne perspektive da postane članica NATO i EU,” navodeći kako si Dodika podržali i Vladimir Putim i Sergej Lavrov, te da je “sadašnja nefunkcionalnost BiH, koju osigurava Dodik, za Moskvu najbolja garancija da ta balkanska država neće ući u EU ili u NATO”.
Koliko je, zaista, Dodik zainteresiran za put BiH u NATO, potvrđuje i naslov u banjalučkim Nezavisnim novinama od 22. januara: Nema nove vlasti u BiH, nema kandidature za EU. U tekstu se obrazlaže kako BiH bez formiranja državne vlasti neće moći dobiti kandidatski status za članstvo u EU i kako će formiranje zavisiti od mnogo faktora “među kojima je i posljednji sukob u vezi sa blokiranjem imenovanja Zorana Tegeltije, bivšeg ministra finansija RS, za predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH od strane partija u Sarajevu koje prvo žele da vide pokretanje procesa evroatlantskih integracija, što se čini neprihvatljivim za predstavnike RS”.
No, Admir Ćerimagić, analitičar Inicijative za evropsku stabilnost iz Berlina, kaže da je poruka Bruxellesa već duže vrijeme da BiH nije spremna za kandidatski status, ali ni za otvaranje pregovora o članstvu u EU: “Imala BiH nove vlade ili ne, na svim ili samo nekim nivoima, odgovorili na dodatna pitanja ili ne, povećali ili smanjili akcize, usvojili sektorske strategije ili ne, Europska komisija na BiH gleda kao na zemlju koja je u ovom trenutku oko deset godina iza Albanije”.
Vođenje teške borbe za opstanak
Početkom naredne sedmice, kako se najavljuje, sva tri tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine idu u Bruxelles. O čemu je Dodik jučer izjavio: “Nosimo malo šta, nažalost, nismo završili upitnik Evropske komisije, i to je loše, nismo formirali vlast, nismo proveli reformsku agendu, imamo zastoj sa Međunarodnim monetarnim fondom, nije formirana ni vlast u (entitetu) Federaciji BiH, u nekim kantonima to nije učenjeno... Zato nam treba efikasan Savjet ministara, da bude mjesto provođenja mehanizma koordinacije.”
Podsjetimo, premijer Denis Zvizdić je krajem novembra poručio da “novi članovi Predsjedništva mogu u Bruxelles s gotovim upitnikom”. Ko ne govori istinu, znat će se vrlo brzo, već naredne sedmice, ali sasvim je jasno zašto u ovom trenutku Dodiku odgovara da tvrdi drugačije od Zvizdića.
Iz Evropske delegacije u Sarajevu poručili su: “Mišljenje koje priprema Evropska komisija obuhvata opširan analitički izvještaj koji pokriva sva tri kriterija iz Kopenhagena, uključujući 33 poglavlja politika pravne stečevine EU, kao i zaključke i potencijalne preporuke Savjetu EU u pogledu davanja statusa kandidata i otvaranja pristupnih pregovora.” Istovremeno izvjestilac Evropskog parlamenta za BiH Cristina dan Predo prije tri dana je najavio da će rezoluciju o BiH ipak uputiti u Parlament, što je ubrzavanje procedure, mada to ne znači i da će se naći na dnevnom redu.
Uz Dodik, Čović već mjesecima ističe opredjelenost za put BiH u EU, naglašavajući kako su Hrvati u BiH jedini iskreni po tom pitanju. Pomenimo ovdje da je 5. decembra 2018. u Evropskom parlamentu zastupnica iz Hrvatske Željana Zovko organizirala skup pod nazivom “EU proširenje na Zapadni Balkan, mladi i uticaj rezolucije Parlamenta – slučaj Bosne i Hercegovine”, u kome je učestvovao i Josip Grubeša (HDZ BiH), ministar pravde BiH. Po izvještaju Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH to je bila zloupotreba Evropskog parlamenta za stranačke aktivnosti HDZ-a, jer iako je Zovko rekla da je skup organiziran povodom posjete mladih iz BiH Evropskom parlamentu, u ime “mladih iz BiH” govorila je Mladež HDZ BiH, iz čijeg se nastupa mooglo zaključiti da je glavni problem studenata u BiH izbor Željka Komšića za hrvatskog čana Predsjedništva BiH, a iako je najavljeno da je skup posvećen proširenju EU i perspektivi mladih iz BiH, njegova jedina tema bila je “legitimno predstavljanje naroda”, ili kako je rekla Ivana Maletić, još jedna zastupnica EP iz Hrvatske – “vođenje teške borbe za opstanak”. Prisutan je bio i Preda koji je više puta apelovao na sve prisutne da prestanu građanima/kama nuditi iluzije i pozabave se konkretnim pitanjima koja čekaju BiH: “Nemojte razmišljati iz etničke perspektive ukoliko želite napredak BiH”.
Sve ovo ukazuje, uz jasno opredjeljenje politika SNSD-a i HDZ-a u BiH, kako su važnu, možda čak i historijsku odluku donijeli i Komšić i Džaferović postaviviši uvjet Miloradu Dodiku za imenovanje Vijeća ministara i koliko dalekosežne posljedice to ima po budućnost BiH. S toga je još manje jasno kockanje nekih partija kad su u pitanju evroatlanske integracije BiH, a dodatnu zabrinutost izaziva njihovo nasjedanje na Dodikovu retoriku i širenje teze da su EU integracije važnije od NATO-a. Evropske integracije nisu alternativa NATO-u. I obrnuto. Evroatlanske integracije su možda dva procesa, ali neodvojiva i u pravilu prate jedan drugi.
