Na prošlim književnim susretima Cum Grano Salis u Tuzli, pozvalo je nas nekolicinu da nešto kažemo o medijima. Ti okrugli stolovi često podsjećaju na psihoterapije: grupa oboljelih od iste bolesti ili sindroma sjedi ukrug i govore o svojim problemima. Istina, među njima ima i nešto respektabilnog svijeta, pa bi čovjek pomislio da govore nešto pametno, ali sve u svemu, stvar se svodi na kukanje kako je prije bilo bolje. Plate su nam bile nikakve, osiguranje skoro da nismo imali, kriminalci su nam upadali u redakcije, u svakom trenutku nas je svaki razbojnik – a, vala, nije da ih je falilo – mogao zauvijek skloniti s ulice, a mi kukamo kako nam je bilo dobro.

Imali smo jedni druge. I iluziju da radimo na pravoj strani. Za javnost i građanstvo.       

S druge strane, bili su oni drugi. Oni kojima nikad ništa nije falilo, koji su se utaborili kod (novih) gazda, onih koji su shvatili da novo vrijeme donosi svoja pravila, i da se treba povinuti.  U nekakvom takvom raspoloženju – ima li išta ljepše za čitanje od starih novina – stigao mi je u ruke dvobroj Nedjeljnika, u kojem se bombastično najavio veliki intervju sa Ljiljanom Smajlović.

Tom pojavom se nikada nisam bavio jer kad sam se počeo baviti ovim poslom mislio sam da će biti moguće izbjeći takvu vrstu ljudi: u osnovi praznih duša, koje se u svakom sistemu i za svake vlasti primaknu hastalu. Uvijek su na pozicijama glavnih urednika/ca, pa malo diplomatska pozicija, pa stipendija tamo, pa sinekura ovamo.

Podrigivanje zastavnika JNA

A kad pročitaš tekst – ništa. Sve neko podgrijavanje, srednjestrujaški nacionalizam šutljive većine, misli penzionisanog zastavnika JNA kojeg je uhvatilo nacionalno mesijanstvo, začinjeno nekakvim mudroserenjem o tome kako će proći izbori u Americi. I onda se sjetiš koliko su stranci novaca potrošili na neke kurseve iz demokratizacije medija, neke opskurne tipove čije sekretarice i vozači za tri mjeseca potroše godišnju plaću neke redakcije, a znaš da su takvi tipovi, poput Ugrice, kako se gospođa originalno preziva, potraćili dobar dio tih novaca.

Onda se sjetiš koliko su stranci novaca potrošili na neke kurseve iz demokratizacije medija, neke opskurne tipove čije sekretarice i vozači za tri mjeseca potroše godišnju plaću neke redakcije

I onda ti opet bude muka. I tu na kraju ne bude ništa lično: nerviraš se samo oko laži, bijednih laži koje se serviraju ljudima da bi se ostalo nekakva zaštitnica preživljene misli, medijska Kosovka djevojka 21. vijeka, kojoj valja ubijediti narod da više voli tu zemlju u koju je došla, od samih tih ljudi koji tu žive. I to joj, nesumnjivo, uspijeva.

Čitajući komentare ispod “životnog” intervjua Ljiljane Smajlović, vidi se da joj nesretni puk vjeruje. “Vi ste gospođo Smajlović velika novinarka i volite Srbiju. A to danas nije lako.”

To bi otprilike bio sublimat iskaza njezinih web-navijača, i to u osnovi nikome ne treba smetati, ali u tom intervjuu iznesene su i bezočne i bijedne laži, iako ćemo se sada pozabavit samo jednom. A nema sumnje da ih je toliko, da se može posumnjati da je takva (bila) cijela njezina karijera.

Pa kaže, Ljiljana Smajlović, govoreći o tome kako ju je Vučić smijenio sa mjesta glavne urednice Politike: “Retke su velike novine. Nema mnogo nacija novine kao što je Politika. To nije moja tvrdnja, to je lako proveriti. Veliki list je čudo. Kad smo hteli da obeležavamo 100 godina Sarajevskog atentata, moja je ideja bila da uporedo prenosimo tekstove iz Politike iz tog vremena i tekstove odgovarajućeg austrijskog lista. I zamislite šta smo otkrili: u Beču ne postoji nijedan list koji je izlazio 1914. Razumete li o čemu govorim?”

E, pa razumemo, Kakva duhovna bijeda, ološ i falsifikator(ka) mora biti neko ko priča takve stvari?

Samo klikneš, majstore

Osim što je nevjerovatno da u to doba u tom gradu, gdje se dogodila možda i najveća koncentracija genija na kvadratnom metru u novijoj povijesti Evrope, nisu izlazile novine, još je manje moguće vjerovati da su velike novine koje je uređivala osoba koja to tvrdi. Dakle, Politika je jednom bila velika, i možda nema novinara, koji piše na ovom jeziku, koji nije sanjao da će jednom pisati za nju, ali su ta vremena odavno prošla: tačno onda kad je nasljeđe Ribnikarovih spalo na Ugrice.

Jer, takve se stvari daju lako provjeriti. I to blic pogledom na Google, omiljenim metodom Ugričinog intelektualog favorita, za kojeg sama Ljiljana Smajlović kaže da joj je jedino žao što za svog mandata nije zaposlila njega – Muharema Bazdulja. Kakvo genijalno društvo!? Dvoje ljudi koji žele ubijediti Beograđane da taj grad vole više od njih samih, a o gradu u kojem su nekad živjeli govore samo najgore. Što kaže narodno predanje: “Poturica gori od Turčina.”  

Čitajući komentare ispod “životnog” intervjua Ljiljane Smajlović, vidi se da joj nesretni puk vjeruje. “Vi ste gospođo Smajlović velika novinarka i volite Srbiju. A to danas nije lako.” To bi otprilike bio sublimat iskaza njezinih web-navijača, i to u osnovi nikome ne treba smetati, ali u tom intervjuu iznesene su i bezočne i bijedne laži

Jer, patriotizam, bošnjački ili srpski, to je svakako utočište modela bazduljugrica – i njihovih inačica na “ovoj” strani.  Zanimljiv je taj model: Bazdulj i ovdje, u Sarajevu, figurira kao ultimativni autor Oslobođenja. Šta sve moraš progutati, i na koji se način uvući, da te objavljuju dvije, naizgled, različite novine? Ili sličnost Oslobođenja i Politike treba tražiti negdje drugdje? U nemilosrdnom provođenju politike gazdi i nekritičkom uvlačenju veličanju nacionalnog bića? U lažima, kakve su one da u Beču 1914. nije bilo novina? Ili u mimikriji u kojoj se Oslobođenje stalno pomjera kako bi postalo glasilo SDA-u, a većinskoj se bošnjačkoj partiji i ne uzimaju baš takvi, nezahtjevni poltroni!?

U svemu tome, ako je moguće, ne treba zauzimati stranu – bolje je biti na terapiji – jer sve je to ista halaša. I ne zauzimam, nego prezirem taj srebroljubački odnos prema činjenicama u kojem je važno samo kako i gdje smjestiti svoje akindžijske prnje.

U tome su i jedno i drugo, i Treće – velemajstori.

A činjenice su, kad smo kod toga da u Beču nije bilo novina ovakve: tamo su 29. juna 1914. godine izlazili Neue Freie Presse, Reichpost, Wiener Zeitung, Neues Wiener Tagblatt. Illustriertes Wiener Extrablatt objavio je vanredni broj posvećen događaju, a Tiroler Anzieger je objavio vanredni dodatak. U drugim austrijskim gradovima izašli su Linzer Tagespost, Salzburger Chronik, Grazer Tagblatt… I sve je to provjerljivo jednim klikom na stranici Austrijske nacionalne biblioteke. Baš kao što je provjerljivo da je to što ljudi poput ovdje narečenih žive i pišu – laž.

Laž o vlastitoj važnosti, laž o veličini ljubavi za sredinu (ili, ipak, množina?, jer oni do kojih držim nemaju gdje pisati) kojoj su se nametnuli kao arbitri, urednici, intelektualci.

Laž nasilne ljubavi, grube uzurpacije novina koje su nekada nekome nešto značile.

Ako ima istine u opaski da se Sarajevo osvetilo Beogradu za opsadu tako što je poslalo najveći ološ da tamo dijeli (medijsku) pravdu, onda to i nije neka utjeha. Sličan ološ, samo s drugim predznakom, to isto radi i ovdje, a narastao je na naše oči, i uz našu pomoć.  

Uvidjeti bolest i otići na terapiju je najmanje što čovjek sebi može učiniti. Istrajati u patologiji znači činjenje zla drugima.