Crnogorski novinar i publicist, Vladimir Jovanović, za Avangardu govori o raskolu unutar “svjetskog pravoslavlja”, nastalog nakon odluke Carigradske patrijaršije da, suprotno volji Moskve, proglasi autokefalnom Pravoslavnu crkvu Ukrajine: “Povod za sukob Moskve i Carigrada je jurisdikcija nad Ukrajinom. Sukob, dakle, nije dogmatske prirode, ali je sukob dvije najznačajnije pravoslavne adrese dobio epilog u nečemu što je srce Crkve. I to jeste – raskol, iako Carigrad nije recipročno uzvratio”; objašnjava da li se Srpska pravoslavna crkva, u sukobu Ruske crkve i Carigradske patrijaršije, stavila na rusku stranu: “SPC je za javnost na strani Rusa, ali ne smije da se odluči na korak koji su Rusi od njih tražili: da prekine liturgijsko jedinstvo sa Carigradom i da izbači Vartolomeja iz diptiha… Zašto Srbi ne prekinu sa Carigradom i pridruže se braći Rusima? Zato što misle da još mogu da se nagode sa Carigradom, kako Carigrad ne bi darivao autokefalije crkvama u Makedoniji i Crnoj Gori, koje su formalno još u jurisdikciji SPC. Možda bi, uz nešto odglumljene vike, pristali na autokefaliju za Makedoniju, tamo ionako od 1967. nemaju nikakvu aktivnu poziciju; ali Crna Gora?! SPC će biti spremna na svakojake ustupke bilo kome samo da do toga ne dođe”; o ulozi srpskog mitropolita Amfilohija u Crnoj Gori: “Amfilohije za tri decenije nije ostvario niti jedan od ciljeva zbog kojih su ga poslali iz Beograda na Cetinje: uz Božiju pomoć, jer druge nije ni bilo, Crna Gora je obnovila državnu nezavisnost, opstala je crnogorska nacija, status SPC u Crnoj Gori je na nikad klizavijem terenu... Nekada je samo jednim migom Amfilohije mogao zaljuljati Crnu Goru; danas je on mrzovoljni starac, kojeg i u njegovome okruženju – tepaju mu “Đedo” – sve manje shvataju ozbiljno. U podložnome mu kliru, takođe, postoje oni koji su za vaseljensko priznanje autokefalne Crnogorske crkve, premda, u strahu za sopstvenu egzistenciju, još ne istupaju javno. Znaju da je to tendencija koja je nezaustavljiva.”
Vaseljenski patrijarh Vartolomej potpisao je 5. januara 2019. tomos za Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU) i taj potez je, očekivano, izazvao bijes, ne samo Ruske pravoslavne crkve, nego i Kremlja. Podsjećajući na činjenicu da je Ukrajinska pravoslavna crkva-Moskovske patrijaršije (UPC-MP) stoljećima bila dio Ruske pravoslavne crkve, portparol ruskog patrijarha Kirila tim je povodom poručio da se patrijarh Vartolomej, koji je potpisao tomos “raskolnicima u Ukrajini”, potpuno udaljio od “svjetskog pravoslavlja”.
Na pitanje da li je čin proglašenja (nove) autokefalne Pravoslavne crkve Ukrajine zaista doveo do raskola unutar “svjetskog pravoslavlja”, crnogorski novinar i publicista Vladimir Jovanović podsjeća da su i do sada postojali sukobi unutar istočno-pravoslavnoga hrišćanstva, koji su, kaže, uglavnom prevazilaženi. Istovremeno, drugi sukobi, nezavisno od Ukrajine, opstaju, iako ne izazivaju tolike potrese.
“Međutim, sukob oko Ukrajine je drukčiji”, kaže Jovanović i dodaje da nema izgleda da Carigrad i Moskva u dogledno vrijeme, a ono se može mjeriti i decenijama, nađu zajednički jezik.
“Zajedno sa Ukrajinom, praktično do juče je oko polovina svih pravoslavnih u svijetu pripadala Ruskoj crkvi”, objašnjava Jovanović. “Carigrad je titularno śedište vaseljenskoga pravoslavlja; on je, pored ostaloga, majka-Crkva svih pravoslavnih Slovena, pa i Rusa. No, Rusi su zbog Ukrajine, tj. zbog najave da bi Pravoslavna crkva Ukrajine mogla dobiti autokefaliju, patrijarha carigradskoga jesenas izbrisali iz diptiha predstojatelja pomjesnih crkava. Još gore, Rusi su jednostrano razvrgnuli i evharistiju sa Carigradom.”
AVANGARDA: Evharistija je pričešće, najvažniji dio hrišćanskog bogosluženja?
JOVANOVIĆ: Evharistija je konvergentni centrum Crkve. Bez sabiranja u evharistiji, nema ni zajedničkoga pričešća. Sve u svemu, sada ne postoji zajednička liturgija, tj. nema liturgijskoga jedinstva Moskve i Carigrada, baš kao što ga nema između Moskve i Vatikana, ili Carigrada i Vatikana.
AVANGARDA: Ukrajina je bila isključivi povod za tako žestok sukob Moskve i Carigrada?
JOVANOVIĆ: Jeste. Taj sukob, dakle, nije dogmatske prirode, ali je sukob dvije najznačajnije pravoslavne adrese dobio epilog u nečemu što je srce Crkve. I to jeste – raskol, iako Carigrad nije recipročno uzvratio.
AVANGARDA: Ruska crkva trvrdi da je, dodjelom tomosa ukrajinskoj crkvi, patrijarh Vartolomej prekršio crkvene zakone. Je li?
JOVANOVIĆ: Po sveštenim kaonima, Carigrad je vlastan da samostalo izdaje gramatu o autokefaliji nekoj crkvi. Ta gramata se naziva – patrijaršijski i sinodalni tomos. Svi tomosi, od onog iz 1850. za Grčku crkvu, do onog iz 1998. za Crkvu Čeških zemalja i Slovačke, izdati su isključvo od strane Carigrada. Na taj način su autokefalije dobile i Rumunska, Srpska, Poljska, Albanska, Bugarska, Gruzijska crkva. Carigrad ni tada nije tražio, niti je to potrebno, prethodnu saglasnost bilo koje crkve. Uobičajeno je da Carigrad o izdavanju nekoga tomosa prethodno samo obavijesti druge pomjesne crkve. To je i ovoga puta urađeno.
Pored toga, jedino Carigrad, prema kanonima, saziva sabor pravoslavnih crkava – sinaksu. Moskva, ili bilo ko drugi, takav sabor ne može sazvati a da on po kanonskome pravu bude validan.
AVANGARDA: Ruska pravoslavna crkva sada pokušava da diskredituje ličnost patrijarha Vartolomeija. Jesu li ovi napadi bili očekivani?
JOVANOVIĆ: Ne mogu se ignorisati tvrdnje da je Vartolomej sada za Kremlj opasniji protivnik nego NATO; zato ga i zasipaju baražima najtežih kalibara “tassovki” i “gos propagande”. Rusi imaju tri geopolitička instrumenta: nuklearno oružje, naftu/gas i Moskovsku patrijaršiju. U ovoj fazi sukoba, Carigrad je blickrigom potukao Moskovsku patrijaršiju. Dodatni gubici Moskovske patrijaršije u Ukrajini mogu biti još katastrofalniji: Rusima je tamo oko trećina svih parohija i procijenjuje se čak polovina aktivnih vjernika. U Kijevu je i oko pola milenijuma istorije Mitropolije Kijeva, koju Rusi neosnovano otimaju od Ukrajinaca.
AVANGARDA: Rusi Ukrajini ne otimaju samo istoriju…
JOVANOVIĆ: Da. Ipak, Putin 2014. nije uspio da jednu zemlju potpuna rasula, kakva je bila Ukrajina, bači na koljena. Ukrajinci su nekako uzvratili i na beskrajnim stepama istoka svoje zemlje zaustavili prodore gardijskih trupa iz Rusije. Moskva može pokušati da bombarduje Kijev, ali mora biti spremna na strahovite gubitke. Ukrajinci sada mogu uzvratiti udarima po višemilionskim gradovima, nuklearnim i gasovodnim instalacijama u Rusiji. Analize ukazuju da bi iskrvarila Ukrajina, ali i Rusija. Ne dao Bog takvo ludilo. Ali, Ukrajina će se braniti.
Povodom crkvenoga pitanja Ukrajine, nedavno je Putin sazvao Savjet bezbjednosti Ruske Federacije.
Do 2014. Vartolomej nije mislio da Ukrajini, bez dogovora sa Rusijom, daruje autokefaliju. Ali, ruska agresija na Ukraniju promjenila je sve. Pravi uzročnik ostvarenja ukrajinske autokefalije je upravo Putin. Dugoročno, Bjelorusija bi, takođe, mogla zatražiti od Carigrada autokefaliju. Za to Bjelorusija ima osnova koliko i Ukrajina.
AVANGARDA: Hoćete da kažete da su političke prilike u Ukrajini uticale na pokretanje pitanja statusa tamošnje crkve?
JOVANOVIĆ: Pitanje autokefalije Crkve u Ukrajini nije od juče. Ono je pokrenuto još 1918, po raspadu Ruskoga carstva. Carigrad, međutim, nije imao sve kanonske uslove da se u to umiješa dok je Ukrajina bila u jednoj državi sa Rusijom. Kada je Ukrajina postala nezavisna, stvoreni su takvi uslovi. Međutim, Carigrad je očekivao da će mu se Rusi obratiti da zajednički urede autokefalni status za Crkvu Ukrajine. To se nije desilo. Rusi su odbijali takvu raspravu. Postalo je jasno, osobito nakon krvoprolića 2014. u Ukrajini, da Ruska crkva tamo igra političku igru, a da zanemaruje obavezu soteriološke misije i da se zbog toga raskol među Ukrajincima produbljuje.
Ukrajina je trebala da se definitivno raspravi na svepravoslavnome saboru koji je Vartolomej u junu 2016. organizovao na Kritu. Rusi nijesu došli. Carigrad je odlučio – vratiće crkveno tijelo Ukrajine u pređašnje stanje, ono iz 1686. godine – i Mitropoliji Kijeva, kao majka-Crkva, dodijeliće autokefaliju u rangu mitropolije.
AVANGARDA: Ruski i srpski mediji tvrde da je govor ukrajinskog predsjednika Porošenka svečanu ceremoniju dodjele tomosa PCU pretvorio u “politički miting”. Je li?
JOVANOVIĆ: Vrijedi li uopšte razmatrati primjedbe “crkvene” prirode iz Moskve ako znamo da su Rusi 2008. u Gruziji i 2014. u Ukrajini vodili osvajačke ratove protiv pravoslavne braće Gruzina i Ukrajinaca? Putin je svako malo u društvu ruskoga patrijarha. Zajedno su i na raznim śednicama važnih foruma. Bivši KGB oficir sa ruskim klirom vodi bogougodne razgovore! Jesmo li čuli bitne glasove samokritike u Moskvi? Ja nijesam.
Kada je riječ o ulozi poglavara neke države sa većinskom pravoslavnom populacijom – bilo da je car, kralj, knjaz ili predśednik – on ima svoje značajno mjesto u crkvenoj tradiciji, osobito ako je pravoslavac. Ništa tu nije sporno, pa ni uloga Porošenka. Tvrdili su da je unijata, katolik… On je bio vjernik ruske jurisdikcije – govorim o Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi-Moskovskoj partijaršiji (UPC-MP), čak je i primio hirotesiju i postao njezin đakon. Ali, događaji 2014. godine u Krimu i Donbasu doveli su do velike, tačnije nepojmljive promjene u svijesti po inerciji tada, uglavnom, rusofilskih Ukrajinaca. Ubijeno je 10.000 Ukrajinaca, a 20.000 ih je ranjeno. Rusija je, po tumačenju u zakonima Ukrajine, okupirala dijelove ukrajinske teritorije i službena je označena državom agresorom. UPC-MP ima svoj subordinacijski centar u Moskvi. Njezino sveštenstvo u Krimu i Donbasu, uglavnom, je odigralo ulogu pete kolone. Ukrajina je izložena stalnoj vojnoj prijetnji Rusije. UPC-MP svojim aktivnostima pokušava da dezavuiše odbrambene pripreme. Publicitet su dobijali primjeri da sveštenik UPC-MP odbija da obavi službu na sahrani ukrajinskoga vojnika koga je ubio Rus; poruka je – neka ga je ubio.
Porošenko, dakle, radi ono što mu je posao: brani i učvršćuje svoju državu. On je ostvario karijeru i prije nego je ušao u visoku politiku. Izbori i politika su prolazni. Ostaje Hristova Crkva, koja je vječna. Porošenko to shvata.
AVANGARDA: Kada ste govorili o subverzivnoj djelatnosti Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini…
JOVANOVIĆ: Putin je ranije kazao da je propast SSSR-a geopolitička katastrofa. Iako je Ukrajina postala nezavisna država, uticajem Kremlja na tu zemlju preko UPC-MP ohrabrivane su ruske ambicije da će je kad-tad opet prisajediniti. Bez kontrole Ukrajine, ili snažnoga uticaja na nju, Rusija nije velika sila, nego samo transregionalni igrač. U tom smislu, autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine druga je najveća geopolitička katastrofa za Kremlj. Ukrajina više nema nad sobom duhovni kišobran Kremlja. Zato ovo i jeste stvarno proglašenje ukrajinske nezavisnosti.
Najmoćniji instrument ruske agresije na Ukrajinu zapravo je u sferi ideologije, a nosilac je UPC-MP. Sada je njezin status u Ukrajini kompromitovan, jer tamo ona nije više kanonska matična crkva.
AVANGARDA: Nego?
JOVANOVIĆ: Shodno nedavno usvojenome zakonu u Kijevu, UPC-MP moraće se preregistrovati, te u svojoj egidi naznačiti ono što zapravo i jeste – ogranak Ruske crkve u Ukrajini. UPC-MP napuštaju vladike, klirici, parohije i prilaze autokefalnoj Crkvi.
AVANGARDA: Autokefalnu Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU) Ruska pravoslavna crkva i dalje naziva takozvanom. Kakav je stav ostalih pravoslavnih crkava?
JOVANOVIĆ: Carigrad će, po proceduri, obavijestiti sve crkve o tomosu. Većina crkava će priznati novu Crkvu Ukrajine. Neke će to uraditi narednih mjeseci, neke docnije. To priznanje je poželjno, ali u kanonskome smislu nije neophodno da bi se potvrdio ili opovrgao carigradski tomos.
Na drugoj strani, niti jedna od pomjesnih crkava nije konkretno podržala Moskvu razvrgnuvši liturgijsko jedinstvo sa Carigradom, niti je uklonila Vartolomeja iz diptiha. Ne isključujem da će se i to desiti, ali sada Ruska crkva tone u samoizolaciju.
AVANGARDA: Priznaje li Srpska pravoslavna crkva (SPC) Pravoslavnu crkvu Ukrajine?
JOVANOVIĆ: SPC je za javnost na strani Rusa, ali ne smije da se odluči na korak koji su Rusi od njih tražili: da prekine liturgijsko jedinstvo sa Carigradom i da izbači Vartolomeja iz diptiha. Kako to nijesu uradili, Srbi su ostali u luturgijskome jedinstvu sa Carigradom, a preko Carigrada – ma šta tvrdili – od 6. januara, kada je Vartolomej uručio tomos za Crkvu Ukrajine, Srpska crkva je de facto i de iure i u liturgijskome jedinstvu sa Crkvom Ukrajine. To je važnije od formalnoga “priznanja”. E sad, zašto Srbi ne prekinu sa Carigradom i pridruže se braći Rusima?
AVANGARDA: Zašto?
JOVANOVIĆ: Zato što misle da još mogu da se nagode sa Carigradom, kako Carigrad ne bi darivao autokefalije crkvama u Makedoniji i Crnoj Gori, koje su formalno još u jurisdikciji SPC. Možda bi, uz nešto odglumljene vike, pristali na autokefaliju za Makedoniju, tamo ionako od 1967. nemaju nikakvu aktivnu poziociju. Ali Crna Gora?! SPC će biti spremna na svakojake ustupke bilo kome samo da do toga ne dođe. To je činjenično stanje.
Rusofilske izjave oko Ukrajine Beograd ništa nijesu koštale. Ipak, mislim da je Rusima prekipjelo. Milionima su finansirali gradnju sabornoga hrama SPC na Vračaru u Beogradu. Radovi su trebali jesenas da se privode kraju, ali Rusi su zatvorili slavinu.
AVANGARDA: Tokom trajanja spora između ruske i ukrajinske crkve, SPC se zaista držala neutralno? “Ne navijamo ni za Carigrad, ni za Rusiju, nego za kanonski princip i kanonski poredak”, kaže patrijarh Irinej.
JOVANOVIĆ: Irinej je ljetos poslao jedno mahnito pismo Vartolomeju, držao mu pridike o kanonskome pravu… A Vartolomej je, inače, doktorirao kanonsko pravo. Irinej je blatio Ukrajince, Makedonce, Crnogorce. Nije moguće zamisliti boljega pi-ara od Irineja da Carigrad što hitnije daruje autokefalije crkvama ovih naroda. Prvi su na red došli Ukrajinci.
AVANGARDA: Kada bi na red mogli doći Crnogorci?
JOVANOVIĆ: Prvo, autokefalna Mitropolija crnogorska - Crnogorska pravoslavna crkva je do 1918. godine priznavana i od Carigrada i od Moskve u svojstvu pomjesne autokefalne crkve, što znači da su argumenti za crnogorsku autokefaliju višestruko jači od ukrajinskih ili makedonskih. Baš kao što je Carigrad poništio svoj akt iz 1686. godine, po kojem je Mitropolija Kijeva u kanonskome sastavu Ruske crkve, tako sada može poništiti i svoj tomos Srpskoj crkvi.
AVANGARDA: A to znači…?
JOVANOVIĆ: Znači da može redukovati granice jurisdikcije navedene u tomosu iz 1922, prema kojem je Beograd stekao jurisdikciju nad Makedonijom i Crnom Gorom. Taj tomos se zasniva na činjenici da su se Makedonija i Crna Gora, između ostalih, tada našle u granicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Jedna država sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, jedna pravoslavna crkva – takva kanonska norma je primjenjena u tomosu iz 1922. godine. Ali, sada Kraljevina SHS ne postoji, nema ni sukcesorke – jugoslovenske države. Makedonija je stekla, a Crna Gora obnovila međunarodno priznatu nezavisnost. Međutim, na snazi je ista kanonska norma. Sada ona ne ide u prilog Srbima, nego Makedoncima i Crnogorcima.
AVANGARDA: Može li se govoriti o sličnosti između PCU i CPC s jedne strane, i Ruske pravoslavne crkve i SPC sa druge? Jer, “najmoćniji instrument” agresije na Crnu Goru upravo je – SPC.
JOVANOVIĆ: Ruska i Srpska crkva žele da očuvaju fantazmogorije SSSR-a i Jugoslavije u pogledu svoje ekskluzivnosti da jedino one na tim područjima, na kojima su se u međuvremenu obnovile stare, ili nikle nove države, mogu uređivati crkveni životi pravoslavaca i od njih, na ovaj ili onaj način, stvoriti Ruse, odnosno, Srbe. Za razliku od Crnogoraca, Ukrajinci nikad nijesu imali autokefaliju. Međutim, od 1992, kada je Ukrajina dobila međunarodno priznanje, opet za razliku od situacije u Crnoj Gori, pokret za autokefaliju u Ukrajini uvijek je manje-više imao podršku iz neke od državnih struktura. Ulogu je odigrala i snažna dijaspora pravoslavnih Ukrajinaca koji su pod omoforom Vartolomeja. Takvu dijasporu Crnogorci nemaju.
Porošenko razumije što je Crkva i koliki je njezin značaj, ne samo duhovni, nego i svjetovni. Rusi su, za razliku od Srba prema Crnoj Gori, na crkvenome planu igrali mudrije: odustali su od brutalnoga negiranja ukrajinske nacionalnosti i ukrajinskoga jezika i to sve podvodili pod dugoročniju asimilatorsku doktrini “Русский мир“. Svoju jurisdikciju su nazvali – Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije. Dali su joj status samouprave. Sveštenstvo UPC-MP su dijelom nacionalni Ukrajinci; UPC-MP priznavao je ukrajinski jezik, makar i kao rusofonska nijansa.
AVANGARDA: To nije slučaj u Crnoj Gori?
JOVANOVIĆ: Nije! Niti jedan sveštenik SPC u Crnoj Gori nije se javno deklarisao kao nacionalni Crnogorac, niti to od svojih pretpostavljenih smije da uradi. Iz SPC brutalno negiraju crnogorski jezik. Vlasti Crne Gore, barem dosad, pokazivali su da pojma nemaju što je uopšte Crkva i kakva je njezina uloga.
Na drugoj strani, obnovljena Crnogorska crkva devedesetih, izložena otvorenom progonu od strane vlasti Crne Gore, uspostavila je liturgijsko jedinstvo sa bivšom Kijevskom patrijaršijom, čiji je episkop bio sadašnji poglavar Crkve Ukrajine, mitropolit Epifanij Dumenko. On je, skupa sa sadašnjim počasnim poglavarom, Filaretom Denisenkom, 2010. bio gost Crnogorske pravoslavne crkve.
AVANGARDA: Kažete da crnogorska vlast nema pojma o tome što je Crkva i kakva je njena uloga. Kako to?
JOVANOVIĆ: Vlast u Crnoj Gori transformisala se iz nekadašnje komunističke vladajuće partije. Od 1945. postoje duboke političke, poslovne, finansijske, udbaške i emotivne veze sa Srpskom crkvom. To je jedna od mračnijih stranica moderne istorije Crne Gore, tokom koje je istočno-pravoslavno hrišćanstvo, udruženim poduhvatom komunista i svetosavaca, najprije isparilo sa tla Crne Gore, a onda se početkom devedesetih “povratilio” u obliku masovne epidemije Amfilohijeve kvazicrkvene i dušepogubne doktrine srpstva. U novija vremena, tu-i-tamo, on se prepucavao sa ovima na vlasti preko medija, a iza scene su sklapali dilove: ja tebi, ti meni. To je uslovljavalo, većim dijelom, poziciju Crnogorske crkve i nakon referendum 21. maja 2006. godine.
AVANGARDA: Predsjednik Milo Đukanović nedavno je rekao da će Crna Gora nastaviti da radi na obnovi autokefalnosti CPC. Kako tumačite ovu izjavu?
JOVANOVIĆ: Osim u Crnoj Gori, ta izjava je dobila ekstremni publicitet u medijima širom Vaseljene. Ako je to što ste naveli rekao šef crnogorske države, time bi opcije mogle biti otvorene. I to može biti istorijska izjava. Međutim, rubikon još nije pređen. Istina, parlament je nedavno poništio odluke tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. na osnovu kojih se Crnogorska pravoslavna crkva “ujedinila” sa Crkvom u Srbiji. Ostaje da vidimo što će se dalje dešavati.
AVANGARDA: Imate li utisak da su napadi mitrolita Amfilohija i ostalih velikodostojnika SPC na Crnu Goru, na Crnogorsku crkvu, na identitet i kulturu, pojačani nakon navedene izjave predsjednika Đukanovića?
JOVANOVIĆ: Amfilohije za tri decenije nije ostvario niti jedan od ciljeva zbog kojih su ga poslali iz Beograda na Cetinje: uz Božiju pomoć, jer druge nije ni bilo, Crna Gora je obnovila državnu nezavisnost, opstala je crnogorska nacija, status SPC u Crnoj Gori je na nikad klizavijem terenu. Nekada je samo jednim migom Amfilohije mogao zaljuljati Crnu Goru; danas je on mrzovoljni starac koga i u njegovome okruženju – tepaju mu “Đedo” – sve manje shvataju ozbiljno. U podložnome mu kliru, takođe, postoje oni koji su za vaseljensko priznanje autokefalne Crnogorske crkve, premda još ne istupaju javno – strahuju za svoje egzistencije, jer bi ih Amfilohije izbačio na ulicu. Ali, dugoročno, to je tendencija koja je nezaustavljiva.
AVANGARDA: To znači da je mitropolit CPC Mihailo imao pravo kada je kazao da je Crnogorska pravoslavna crkva “konačno na putu rješenja položaja i statusa, imovine i autokefalnosti”.
JOVANOVIĆ: Za Crnu Goru i njezinu budućnost autokefalija Crkve je značajnija i od same obnove državnosti, ili prijema u NATO, ili Evropsku uniju. Doduše, sva ta pitanja su ne neki način međusobno povezana. Ipak, autokefalija Crkve Crne Gore je uslov svih uslova opstanka Crne Gore i soteriološkoga spasenja pravoslavnih Crnogoraca. Navršilo se stoljeće od “ukidanja” autokefalne Crnogorske crkve. Simbolično, njezinim ukidanjem, već tokom tzv. Podgoričke skupštine, čule su se prvi put u u istoriji Crne Gore bogomrziteljske parole i od tada i počinje ateizacija pravoslavnih Crnogoraca. Tada je i rečeno: “Mi od danas nijesmo Crnogorci, nego Srbi”.
Dehristijanizacija i denacionalizacija Crnogoraca lice su i naličje jednoga te istoga mrakobjesija. Nije lak proces obnove naše Crkve. Potrebni su mnogi Svetim Duhom nadahnuti podvižnici, potrebni su mudrost i strpljenje; ali najprije – potrebna je molitva.
