Stid nevinih promatrača

Piše: Belma Bećirbašić i Ivana Stanković

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja autorica Belme Bećirbašić i Ivane Stanković o problematičnom naslijeđu ratne prošlosti Armije i MUP-a RBiH na području Konjica i zločinima počinjenim nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima u vrijeme trogodišnje opsade grada od strane JNA/VRS-a, odnosno HVO-a. Kakvo mjesto zauzimaju u pamćenju lokalne zajednice? Da li se odobravaju, osporavaju ili potiskuju? Na čemu se gradi i održava dominantni narativ o ratnoj prošlosti? Na bazi čega ga stanovnici prihvataju? Šta se pamti, a šta prešućuje i koji faktori igraju presudnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja? Kakva je etnička dimenzija pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica)? U nastavcima donosimo neke od najzanimljivijih nalaza ovog rada objavljenog koncem 2017. u publikaciji Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Potiskivanja neugodnih tačaka prošlosti odlika je većine sugovornika i sugovornica s kojima smo razgovarali, nezavisno od pozicije iz koje nastupaju, ili koja im se pripisuje, bilo nadnacionalne, etnonacionalne, ili “manjinske”. Ono što ih uzrokuje je, naravno, posve drugačije. Bez obzira na oblik u kojem se javljaju, primjetno je da zauzimaju jako neugodno mjesto u ličnim sjećanjima, bilo onda kada se izravno spominju, bilo kada se tek nagovještavaju. Lično iskustvo rata umnogome uslovljava ono što pojedinci odluče da prešute ili iskažu. 

Kada smo pokušale da saznamo nešto više o tim pričama, ili njihovom doživljaju, sugovornici i sugovornice bi ili skretali s teme, započinjući neku drugu ili bi je, najčešće, zaključili propovijedi o “besmislu rata”, dovodeći takve “slučajeve” na istu ravan kao i sve strašno što se događalo u to vrijeme; u tome su, zapravo, vidjeli samo još jednu strahotu rata. Kod svakog se osjećala nemoć ili nelagoda da o tome govori, ili naspram toga zauzme stav, osobito kada su u pitanju pripadnici i pripadnice većinskog naroda u Konjicu. Tek su se rijetki upuštali u osjetljivu i zahtjevnu “vježbu” (samo)preispitivanja. 

“I mi nikad nismo reagovali na te stvari... Da smo jednom ili dva puta rekli ‘nemojte’, možda bi prestali. Čika Baju smo doduše branili, to je bio stariji čovjek, neoženjen, živio je sa majkom, Hrvat... I već je bila 1993, vojska se iskristalisala, nije bilo više onih paravojnih ljudi sa strane, tipa Laste, koji dođu iz drugog grada... Tad se već znalo ko je ko, i kada su došli da pretresaju, mi smo kao stanari reagovali, i pružali otpor, pustili su ga... Ali, sem tog slučaja, ne sjećam da smo ’92. pokazali neku solidarnost. Nekako smo se jedno vrijeme bojali vojske, pogotovo kada dođu nepoznate jedinice, bez obzira što su pripadale teritorijalnoj vojsci koja nije predstavljala opasnost za Bošnjake... Nemam pojma, sada kada bi se rat ponovio, reagovala bih drugačije.” (Meliha)

Percepcija rata kao besmisla odlika je, tvrdi Laurel E. Fletcher (2002; 2007), tzv. bystandersa tj. “tihih” ili “pasivnih promatrača”, odnosno onih koji znaju šta se dešava, ali ništa ne čine da to spriječe. Kao jedna od rijetkih koja se bavila ovim pitanjem, Fletcher (2007: 47–48) upozorava da su “mehanizmi tranzicijske pravde u posljednje dvije decenije, baveći se prvenstveno posljedicama nasilja i represije, a malo ili nikako njihovim uzrocima, izostavili da suoče nevine tihe promatrače sa tragičnim posljedicama njihove pasivnosti”, uprkos tome što su, budući da čine “veliku većinu u postkonfliktnim društvima”, njihovi pogledi na prošlost “ključni za dugotrajni mir”. 

Stid kao uzrok tisine 

Osnovna diskurzivna karakteristika nevinih “tihih promatrača” jeste, upravo, ignorisanje neugodnih tačaka prošlosti, između ostalog zato što se one javljaju kao podsjetnici na njihovu pasivnu ulogu, kako jučer, tako i danas. Na osnovu razgovora s pojedinim sugovornicima i sugovornicama, stekle smo dojam da se stid iskazuje kao jedan od mogućih izraza/uzroka tišine. U osnovi stida je osjećaj poniženja izazvan, kako zvaničnim presudama tako i javnim osudama. Radi se zapravo o “kolektivnoj sramoti” koja je prikrivena i koja vrlo često izvire iz “nastojanja da se zaboravi i stvarni učinak zaboravljanja” (Connerton 2008: 67–69). 

Osjećaj nelagode i stida, drugim riječima, nameće prevashodno percepcija drugih/reakcija van zajednice više negoli ona vlastita/unutar zajednice, te se kroz sliku vanjske perspektive formira i vlastiti odnos prema prošlosti, uključujući i time izazvani osjećaj sramote. U času dok razgovaramo i propitujemo ih o tome, jasno nam je da smo u očima naših sugovornika/ca otjelovljenje te izvanjske slike. 

Shodno ovome, vrlo je teško odrediti da li su neki od sugovornika spominjali “zločine počinjene u naše ime” iz stvarne potrebe da ih osude (jer ih je stid) ili iz nastojanja da izbjegnu nelagodu da u našim očima budu osuđeni (jer ih treba biti stid). Isto tako ne možemo sa sigurnošću potvrditi da li se, kada se o tome šuti, šuti iz neznanja ili pak s namjerom? Zato nam se čini da o odnosu prema prošlosti vjerodostojnije govori ono što je izostavljeno, neizrecivo, obavijeno tišinom.

No, tišina, kao društveno konstruirani prostor, često uključuje više od jedne osobe; tišina je, tvrdi Zerubavel (2010: 32) (4), nepogrešivo društveni fenomen koji podrazumijeva uzajamno izbjegavanje da se, bilo iz patnje, sramote, neugodnosti ili straha, govori o otvorenim tajnama, te se ona uvijek manifestira kao “zavjera šutnje”: “Najjednostavniji način da se suzdržimo da javno priznamo ono čega smo svjesni jeste da o tome ćutimo. I doista, najčešći oblik poricanja je tišina. Tišina je više od pukog odsustva zvuka, jer stvari o kojima se ćuti se aktivno izbjegavaju.” 

Kao što je i slučaj s tzv. efektom tihih odnosno nevinih promatrača, strukturalni faktor koji dramatično utječe na vjerovatnoću učestvovanja u zavjeri ćutanja je, smatra Zerubavel, broj uključenih zavjerenika. U prevodu, što je veći broj učesnika u zavjeri, vjerovatnija je tišina. Gledanje drugih kako ignorišu “slona u sobi” povećava vjerovatnoću da će ga i drugi ignorisati, odnosno povećava društveni pritisak kao i broj “tihih promatrača” (2010: 33–34).

Pasivni posmatrači

Generalno, osuđeni za ratne zločine u zajednici nisu percipirani kao heroji. Njihova djela se privatno osuđuju. Međutim, činjenica da se o njima ne govori i da se od njih ograđuje ukazuje na to da je i njih zajednica, takoreći, protjerala u šutnju, te ih gurajući pod talog neizrecivog odbacuje kao dio vlastitog naslijeđa prošlosti. No, insistiranjem na tezi o ratnom zločinu kao izoliranom incidentu (“to su samo pojedinačni slučajevi”, “rat je pokazao ko su dobri, a ko loši ljudi”, itd.) građani se koriste argumentacijom mehanizama tranzicijske pravde odnosno “legalističke paradigme”, prema kojoj se pripadnicima lokalne zajednice naočigled kojih su se desili, ili u čije ime su počinjeni ne može pripisati (su)odgovornost za zločine (Neumann i Thompson 2015: 10). 

U osnovi ovog koncepta je upravo moralna tvrdnja da samo pojedinci mogu biti kazneno odgovorni za počinjeno nasilje, pod pretpostavkom da se “povlačenjem razlike između počinitelja i nevinih posmatrača ublažava kolektivna krivnja” (Fletcher i Weinstein 2002: 598–599). Pojedinačna odgovornost je suštinska značajka u međunarodnom humanitarnom pravu, na što se osobito naslanjao MKSJ u nastojanju da izbjegne stigmatiziranje čitavih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije. Primjenu ovog koncepta, pak, komplicira činjenica da najozbiljnije historijske nepravde nisu bile isključivo niti prvenstveno djela nekoliko pojedinaca; naprotiv, “ona su bila omogućena zakonima i praksama, stavovima i predrasudama mnogih građana, te postavljaju pitanje o odgovornosti, povredama, i dužnostima u odnosu na prošlost” (Neumann i Thompson 2015: 11).

Zavjera šutnje 

Na naše pitanje šta nedostaje u sjećanju na rat u Konjicu ili o čemu se šuti, naši sugovornici i sugovornice, uglavnom pripadnici i pripadnice većinske etničke zajednice, najčešće spominju činjenicu da za granatiranje njihovog grada još uvijek niko nije kažnjen, a na pomen pomenutih zločina pružaju sljedeće odgovore: “Pitam se ko je granatirao i ubijao grad Konjic ove četiri godine? Nema nikakve presude, ljudi su toliko zbunjeni, niko više i ne priča o tome...” (Merima) 

“Kada je Konjic u pitanju, nema nijedna osoba koja je osuđena za napade u ovom gradu. Dok ima Bošnjaka koji su prvi bili u Hagu... Stvara se pogrešna slika da smo mi ti koji smo nekoga tjerali iz Konjica. To je nešto što čovjeka i malo ljuti. (...) Kada se, recimo, radi o Musali, od strane srpskih medija, iz Republike Srpske čut ćete da je to bio logor, a nije. To je bio zatvor za ljude koji su bili dezerteri. Ako to uporedimo sa logorima po Republici Srpskoj, ili sa Heliodromom kod Mostara, to nije zasigurno bila zvanična politika Armije da pravi takva mjesta gdje će isključivo voditi muškarce.” (Haris)

“Ovdje je neuporedivo više Bošnjaka nastradalo nego bilo koga drugog... Stotine i stotine ljudi je ubijeno. Niko nikad nije procesuirao priču o snajperima i o granatiranju grada.” (Sead)

“Ako ćemo iskreno i pravo šta se dogodilo, ovaj grad je bio napadnut, ali smišljeno napadnut, zato možda razumijem što neko ima otpor i prema Čelebićima jer je vladalo mišljenje da nismo mi njih, oni bi nas, jer su držali sve kote s kojih bi nas mogli pogaziti.” (Edina)

Tumačenje prošlosti kroz leće današnjih preokupacija, napominju pojedini autori, određuje naša trenutna pozicija, primjerice, “pripadnici neke etničke skupine koja je proživjela traumu će biti skloniji čitati svoju prošlost kroz leće viktimizacije, ne zbog toga što strateški žele revidirati svoju prošlost, nego što im je ta perspektiva u tom povijesnom trenutku najrelevantnija za razumijevanje trenutne pozicije” (Vučković-Juroš 2010: 80). U tom pogledu se, iz naših razgovora, doima da postoji svojevrsni otpor unutar zajednice da se govori o mračnoj strani rata u Konjicu, kao iz bojazni da će se time doprinijeti zaboravu na granatiranje Konjica odnosno potiskivanju “pozitivnih” tačaka prošlosti, kao što je “herojska odbrana” grada. Budući da ne postoji presuda za trogodišnje granatiranje Konjica, izostanak priznanja “izvana” nudi se kao osnovni razlog. Oni koji ne kriju da se o ovim pitanjima ćuti navode strah odnosno društveni pritisak kao jedan od glavnih razloga. 

“Konjic je mali grad. Možeš se jako zamjeriti nekome ako javno govoriš nešto što ne bi trebalo. Može ti biznis lošije ići ako o nečemu javno čeprkaš.” (Slaven)

“Ja mislim da niko ne priča o tome zato što će svako ko javno progovori biti proglašen izdajicom.” (Meliha) 

“Mnoge stvari su ovdje zataškane. A onda kada hoćeš da kažeš istinu, kažu da nije tačno i da ćeš u zatvor. Tako da je bolje šutjeti nego pričati. (…) Svi šute kao i ja, zato što bi ih ta priča mogla koštati, jer to se odmah sazna – grad je mali, ali je pun smrada. I ja šutim, da nemam djecu, u sred grada bih pričao, ali ne mogu radi njih, oni moraju imati neku egzistenciju. Ma ja im kažem, ‘samo bježite odavde’.” (Enes, 1951)

Kao i kod zvaničnih narativa, čini nam se da diskursi viktimizacije i nevinosti također uslovljavaju ono što se pamti i prešućuje unutar zajednice. 

Iscrpljenost prošlošću 

Tišine ne prožimaju samo prostor ličnih sjećanja, već i odnos prema trenutačnim političkim i društvenim realnostima. Građani javno šute o svemu, o korupciji, o zloupotrebama položaja, o odlukama ključnim za život i budućnost zajednice, što zorno ilustrira činjenica da je, uprkos pravomoćnoj presudi za krivično djelo prevare u službi, već dvije decenije na čelu Općine isti načelnik. 

Većina naših sugovornika smatra da su građani taoci vladajuće političke opcije koja “postavlja direktore javnih preduzeća, škola, nadzorne odbore, upravne odbore i to se u krug vrti” (Mirsad) i za koju “svi glasaju jer su im se djeca zaposlila preko njih i boje se da će u protivnom ostati bez posla” (Enes). Kritika današnjice prevladava u svim ličnim narativima, neovisno o statusu; pritom se kod starijih generacija odnos prema sadašnjem stanju ne manifestira uvijek direktno, kao otvorena i fokusirana kritika, nego i kroz nostalgični odnos prema predratnoj prošlosti. 

“Svako je nostalgičan prema svojoj mladosti, ali ja sam dosta realna osoba i čvrsto stojim, a moja nostalgija je vezana samo za kvalitet života koji je bio i čovjek ne može da se lako pomiri s tim da smo sada ispod dna...” (Marija)

“Nije ovo više Konjic. Konjic je imao diskoteku, svirao je rok, nije postojao kafić u kome se svirala narodna muzika, imali smo kino, domove kulture... Nikad nismo gledali ko je Srbin, Musliman, Hrvat, svi smo bili kao jedan. Danas smo se počeli dijeliti u svim sferama... Hrvati idu u Konzum, mi idemo u Bingo, to je živa istina.” (Meliha)

U djelu Titostalgija, Velikonja (2010: 158–165) piše da “veličanjem prošlosti nostalgija kritikuje sadašnjost i time rječitije govori o tome šta sada ne valja nego šta je nekad valjalo”. Prema njemu, nostalgiju obilježavaju dva suprotstavljena elementa, idealizovano jučer u poređenju s inferiorizovanim danas, pri čemu se “prošlost uljepšava na račun predstave o mrskoj sadašnjosti”. Mimo toga što nostalgične konstrukcije prošlosti djeluju “katarzično, terapeutski, lekovito”, one su i odraz svojevrsne rezigniranosti, ali i pristajanja na sadašnje stanje i sveprožimajuće apatije da se uhvati u koštac sa današnjim izazovima i nepravdama.
 
“Nostalgija može biti neproduktivan, ako ne i opasan izbor, jer predstavlja lažno utočište (...) u idealizovanom prošlom – a to upravo žele hegemonističke snage jer je za njih retrospektiva svakako bolja od perspektive.”

Ratno doba se doživljava kao svojevrsna prekretnica između prošlog i sadašnjeg života, i za većinu naših sugovornika ono je izgubilo “smisao” tek u mirnodopskom periodu. Odnos prema današnjici se otud ispoljava i kroz iscrpljenost ratom, ratnim posljedicama i slomom iluzija o mogućem “postratnom” boljitku i pravdi. Time naši sugovornici i sugovornice pravdaju vlastitu nezainteresiranost prema (ratnoj) prošlosti.

“Sada kada gledaš sve ovo pitaš se gdje je smisao? Ljudi koji su izgubili porodicu, dali život za ovu državu. Nema nikakve pravde. Nema smisla.“ (Merima)

“Većina ljudi ne da su se umorili nego imam osjećaj isto kao da više vide da ništa tu ne može da se promijeni, da im to samo stvara bol i onda jednostavno ne razmišljaju mnogo o tome. Zato se i ne odazivaju toliko na obilježavanja stradanja.” (Amela)

“Mislim da ratna prošlost danas ne igra ulogu jer se većina osjeća izigrano. Iz revolta što su se ti ljudi nakon rata uhljebili, i stekli su pozicije i funkcije na konto malih ljudi koji su nosili pušku i koji su sada na margini svega. Na kraju smo ubijali jedni druge i šta je sada smisao svega? Ništa.” (Haris)

Iscrpljenost prošlošću funkcioniše u Konjicu na dva međusobno isprepletena nivoa: s jedne strane se ispoljava kao stvarni zamor od prošlosti uvjetovan društveno-političkom stvarnošću i gubitkom povjerenja u političke elite i mogućnost promjene, a s druge, kroz nužnost zaborava (zločin kao trauma, podsjetnik na mračnu stranu povijesti koja je upisana, htjeli to ili ne, u povijest grada, podsjetnik građanima da su i oni bili, kao što su to još uvijek, akteri, tihi promatrači, žrtve...). Zaborav tako postaje dio procesa kojim se grade “nova zajednička sjećanja, jer je novi skup sjećanja često popraćen nizom zajedničkih tišina” (Connerton 2008: 63). 

Shodno rečenom, smatramo da dominantni narativ u zajednici opstaje na nekoliko međusobno isprepletenih nivoa; prouzrokovan je stidom/sramotom, viktimizacijom te iscrpljenosti ratom (razočarenje u aktuelno stanje). Ovo sve dovodi do neke vrste odustajanja i prihvatanja statusa quo odnosno izbjegavanja preispitivanja postojećeg, što doprinosi, vjerujemo, tišinama koje se oblikuju oko mračne strane rata u Konjicu. 

(1) Fletcher, L. E. 2007. Facing Up to the Past: Bystanders and Transitional Justice. Harvard Human Rights Journal 20: 47-52.
(2) Connerton, P. 2008. Seven types of forgetting. Memory Studies, Sage Journals 1(1):59–71.
(3) Zerubavel, E. 2010. The Social Sound of Silence: Toward a Sociology of Denial. U: Shadows of War: A Social
History of Silence in 20th Century, ur. E.Ben Ze’ev, R. Ginio i J.Winter. Cambridge: Cambridge University Press. 32-44.
(4) Zerubavel, E. 2010. The Social Sound of Silence: Toward a Sociology of Denial. U: Shadows of War: A Social
History of Silence in 20th Century, ur. E.Ben Ze’ev, R. Ginio i J.Winter. Cambridge: Cambridge University Press. 32-44.
(5) Vučković-Juroš, T. 2010. Kako nastaju kolektivna sjećanja: promišljanja o interakcionističkom modelu kolektivnih sjećanja. Revija za sociologij. 40(1): 79-101.
(6) Emir Bubalo pravosnažno osuđen za prevaru u službi.  http://www.federalna.ba/bhs/vijest/87812/deneme 
(7) Velikonja, M. 2010 (2008). Titostalgija. Biblioteka XX vek. 
(8) Connerton, P. 2008. Seven types of forgetting. Memory Studies, Sage Journals 1(1): 59-71.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi