Iako se iz naslova knjige sluti da se autorica u svojim analizama usredotočuje na varijable dominantne i neželjene ili potisnute, marginalizirane elita, one se ukrštaju s drugim, važnijim parom “liberalnog” i “radikalnog” koji određuje samu poziciju dominantnosti, odnosno neželjenosti elita. Pri tome, liberalno i radikalno ne bismo smjeli shvaćati u njihovom uobičajenom smislu kakav srećemo u dominantnom savremenom političkom diskursu.

Ispravan način razumijevanja ovih termina na srpsko-hrvatskom, odnosno bosansko-crnogorsko-srpskom govornom području dešava se unutar kulturno-civilizacijske, a ne striktno političke ravni. Tako biti okarakteriziran liberalom na ovim područjima od kraja XIX stoljeća pa do danas znači, kolokvijalno, osobu koja “mrzi svoj narod”, koja ga “ne razumije”, kojoj je strano sve što je “narodno i što iz njega proističe”. Vrijednosti za koje se zalaže liberal uglavnom su strane “našem” narodu, tuđa, “zapadnjačka” izmišljotina koja slabi jedinstvo i snagu “našeg” naroda.

Slično možemo primijetiti i za “radikalno”. Na ovim prostorima, što se vidi na stranicama Perovićkine knjige, radikalno je nešto što dominira u političkom smislu, ono hegemonijsko, upravo etablirano, a ne, kako se danas uglavnom shvaća u Europi, nešto sa margina (bilo s lijeve, bilo s desne strane). Dakle, za razliku od “liberala” koji su “otuđeni” od “svog” naroda, radikal bi onda bio “čovjek iz naroda”, on je onaj koji ponajbolje “razumije svoj narod”.

Kao treći Rim

Razliku između dva normativna okvira, liberalno-individualističkog i radikalno-narodnjačkog, autorica u jednom intervjuu opisuje kroz dvije ličnosti koje su izražavale dileme koje su obilježile  posljednje decenije 20. vijeka u Srbiji – Marko Nikezić i Dobrica Ćosić, kao simbolima dva različita načina razmišljanja: “Jedan se zalagao za život u složenoj zajednici, drugi za svesrpsku državu; jedan za organizovano društvo, za politiku konsenzusa i saradnje sa svetom, drugi za rat kao dinamiku razvoja; jedan za Srbiju okrenutu Zapadu, drugi za Srbiju usmjerenu ka Moskvi kao trećem Rimu”.

biti okarakteriziran liberalom na ovim područjima od kraja XIX stoljeća pa do danas znači, kolokvijalno, osobu koja “mrzi svoj narod”, koja ga “ne razumije”, kojoj je strano sve što je “narodno i što iz njega proističe”

Dakle, ako bih mogao ponuditi neku okvirnu poziciju za razumijevanje Perovićkine koncepcije liberalnog, koji se podjednako javljao u našim periodima “kapitalizma“ i “socijalizma”, ona bi se svakako mogla naći u prosvjetiteljskoj ideji slobode koja slobodu shvaća kao “razvoj svih sposobnosti i mogućnosti svakog pojedinca” i koja kao takva prethodi svakom političkom diskursu kako liberalizma tako i marksizma.
U svom predgovoru za knjigu Agnes Heler Filozofija levog radikalizma, Zoran Đinđić navodi sljedeće: “Zanimljivo je da ovu sveobuhvatnu definiciju nije formulisao samo Marx. John Stewart Mill, Marxov savremenik i vodeća figura liberalizma, koga je Marx prezirao (i to ne sasvim bez opravdanja), došao je do potpuno istog zaključka. Zaista formulacija: razvoj svih ljudskih sposobnosti i mogućnosti dolazi iz tradicije liberalizma. Marx je transformisao liberalizam u radikalizam postavljajući pitanje: pod kojim se uslovima mogu slobodno razvijati sve ljudske sposobnosti i mogućnosti svakog pojedinca?(...) Sloboda Marxovog komunizma jeste sloboda liberalizma ostvarena u potpunosti i za svakog.”

Postoje li dominantna i neželjena elita u BiH? Dominantnu elitu ili političku klasu (kako onu  trenutno na vlasti, tako i onu trenutno u redovima opozicije) u ovoj zemlji čine etnopolitički preduzetnici

Dolazimo onda do čudnog obrata, po kojem nema ništa radikalnije od prosvjetiteljske, odnosno modernističke ideje slobode po čemu su “naši liberali” u stvari “radikali”, a “naši radikali” ništa drugo do rigidni konzervativci i čuvari establišmenta kako u “kapitalizmu” tako i u vrijeme “socijalizma”.

Rusko narodnjaštvo

S druge strane, izvor političkog radikalizma ili egalitarističko-narodnjačkog socijalizma u Srbiji i šire, autorica locira u fenomenu ruskog narodnjaštva. Taj i takav socijalizam i radikalizam u ove krajeve dolazi ne iz marksističkog učenja već iz ruskog narodnjaštva koje se razvijalo u jednom panslavističkom kontekstu koji se sabire oko pokušaja preskakanja modernističkih tendencija tijesno povezanih s kapitalističkim proizvodnim odnosima i uspostavom socijalizma na fantazmičnoj podlozi narodnjačko-identitetskog sentimenta.

Interesantno je da su prvi marksisti, u prvom redu Friedrich Engels, uočili te opasne tendencije. Tako 1849. godine u Novim rajnskim novinama Engels, između ostalog, piše kako je “panslavizam” koji su zagovarali Bakunjin, tada član Slovenskog kongresa u Pragu, i panslavisti isto tako naivan i reakcionaran kao i pangermanizam optužujući u zaključku, kako su panslavisti “za perspektivu svoje bijedne, nacionalne samostalnosti prodali demokratiju i revoluciju austrijskoj cjelokupnoj monarhiji”.

Iz jednog takvog fantazmagorijskog konteksta razvijala se koncepcija, kako Perović kaže, “narodne države” koja je jedno s društvom. Iz te mješavine patrijarhalizma, nacionalizma, odnosno riječima autorice, tog “amalgama socijalizma narodne države i organističkog nacionalizma” proističu fundamentalna normativna polazišta domaćeg radikalnog narodnjaštva koje će se tokom dvadesetog vijeka manifestirati bilo u formi socijalističkog, bilo u formi etnonacionalističkog režima, što nama danas može olakšati razumijevanje tog, naizgled paradoksalno laganog prelaska komunističkih nomenklatura u one ortodoksno nacionalističke s početka devedesetih godina prošlog vijeka.

Latinka Perović pokazuje da je tu oduvijek bilo riječi o jednoj jedinstvenoj ideologiji narodnjaštva koja se samo prilagođavala vanjskim prilikama i uslovima mijenjajući svoje pojavne forme. Zato se naših dominantnih političkih elita nikada na dublji način nisu ticala, niti su ih značajnije dodirivala ni načela marksizma, niti načela liberalne demokratije koja danas stoje u preambulama i članovima naših ustava. Retrogradno narodnjaštvo preživljava kao narodnjački socijalizam ili danas kao narodnjačko-rodijački kapitalizam, vješto se transformirajući u svom izbjegavanju modernizacijskih procesa s ciljem očuvanja svoje, da se poslužim metaforom autorice, nahijske duše.

Dolazimo onda do čudnog obrata, po kojem nema ništa radikalnije od prosvjetiteljske, odnosno modernističke ideje slobode po čemu su “naši liberali” u stvari “radikali”, a “naši radikali” ništa drugo do rigidni konzervativci i čuvari establišmenta kako u “kapitalizmu” tako i u vrijeme “socijalizma”

Takva normativna osnova političkog djelovanja jedino može stvarati one konstelacije političke moći koje počivaju na pretpostavci da projekti centraliziranih etničkih država ovdje nemaju alternativu. Ovaj koncept je žila kucavica svake etnopolitike koja se isključivo legitimira tom navodnom nužnošću borbe za “konačno rješenje” svog nacionalnog pitanja. Osporavanje te nužnosti – a fundamentalni značaj ove knjige je u spoznaji da u društvenim procesima nema nikakve prirodnosti, nužnosti, sudbinske predodređenosti za vladavinu narodnjačkog poretka – vas po automatizmu svrstava u poziciju liberala. Ta osovina je određujuća za poziciju dominantne i neželjene elite.

Tekovine revolucije

Postoje li dominantna i neželjena elita u BiH? Dominantnu elitu ili političku klasu (kako onu  trenutno na vlasti, tako i onu trenutno u redovima opozicije) u ovoj zemlji čine etnopolitički preduzetnici (“ethnopolitical entrepreneurs”, Rogers Brubaker, 2004). To su oni koji se profesionalno bave zastupanjem takozvanih “vitalnih interesa” etničkih naroda u BiH; to su oni koji “politički zastupaju” “narodni cilj”, dakle, oni koji “dobro znaju svoj narod i šta on želi”, radikali, odnosno, upravo baštinici jedne od formi dominantne antimodernističke ideologije narodničestva.

Istovremeno to je grupa koja suvereno raspolaže javnim resursima zemlje kako onim materijalnim, tako i nematerijalnim, kao što su položaji u hijerarhiji političke ili ekonomske moći.  Ovaj vladajući sloj bez obzira na različit etnički predznak i teritorijalnu distribuciju unutar BiH dijeli identične grupne interese, ima, moglo bi se reći, danas nakon 25 godina vladavine, jasnu klasnu svijest o sebi, i održava se na vlasti uz pomoć doziranog, kontroliranog, usmjerenog neprijateljstva prema etnički drugima s ciljem održavanja fragmentacije i međusobne suprotstavljenosti najširih građanskih slojeva po etničkoj osnovi unutar političkog sistema koga zovemo etnokratija.

Ova klasa je klasa “eksproprijatora” koja je u prevratu iz 1990. eksproprirala ne samo neposredne proizvođače od sredstava za proizvodnju, koja su se do tada nalazila u “društvenom vlasništvu”, nego i sva javna dobra, resurse i institucije. Dominantne elite su eksproprijaciju obavile najprije uz pomoć niza nacionalnih revolucija, oružanih prevrata uz najveće brutalnosti podrazumijevajući tu i pljačke okupiranih gradova, etničko čišćenje, masovna ubistva i genocid, a potom pomoću specifičnog etnonacionalističkog zakonskog okvira koji, ne samo da čuva “tekovine revolucije”, nego pokušava dalje ostvarivati neke od revolucionarnih ciljeva koji nisu ostvareni ratom.

Ekspropriran od sredstava za rad i javnih resursa, bez osnovnih pretpostavki za individualnu slobodu, građanin je pretvoren u lumpenproletera – pripadnika “rezervne armije rada”, ili kako se u Bosni kaže, “radnika na čekanju”. Namjesto “mrskog komunističkog” su-udioništva u vlasništvu, građanin je dobio su-udioništvo u pripadanju “svojoj” naciji, što je jednakost, ali i sloboda po mjeri dominantne narodnjačke elite. Tako je etnokratija u BiH svojevrsni klasni poredak u kome dominantna elita, vladajuća klasa etnopolitičkih preduzetnika suvereno vlada uz pomoć narodnjačke ideologije i etničke predodređenosti građanina koja učvršćuje njegovu ili njenu podređenost. Nepristajanje i kritika ovog načina vladavine čini vas pripadnikom neželjene elite ili liberalom, što naravno, kada je BiH u pitanju zahtijeva opsežnija istraživanja i elaboraciju.

Vladajući sloj bez obzira na različit etnički predznak i teritorijalnu distribuciju unutar BiH dijeli identične grupne interese, ima, moglo bi se reći, danas nakon 25 godina vladavine, jasnu klasnu svijest o sebi, i održava se na vlasti uz pomoć doziranog, kontroliranog, usmjerenog neprijateljstva prema etnički drugima

Upravo zato je meni lično važna ova knjiga jer Latinka Perović na ubjedljiv i argumentiran način pokazuje da unatoč već četvrt vijeka hegemonije dogme o prirodnosti, nužnosti, sudbinskoj predodređenosti vladavine nacionalizma, odnosno narodnjaštva kod nas, u tome nema ničeg nužnog, naime uvijek postoji i postojat će alternativa, i to sasvim legitimna. Imajući u vidu savremena politička kretanja u našem okruženju (europske integracije), danas se kao političke zajednice možemo legitimirati još samo kao liberalno-demokratske zajednice i narodnjaštvo s tim ima veliki problem. Sve je manje manevarskog prostora za njih i time sve je veća nervoza.

Knjiga Latinke Perović podstrek je nama koji mislimo na ovaj način da istrajemo u traganju za načinima ostvarenja te legitimne alternative, ma kako nam se ona ponekad činila nemogućom ili neostvarivom, ma koliko puta se takva avantura završavala – kako se u ovoj knjizi jasno vidi – porazom. To je zato što su ova liberalna, prosvjetiteljska normativna polazišta neoboriva; jer ona govore o univerzalnim načelima ljudskog dostojanstva i slobode koja će se opirati svakom partikularističkom etnocentričkom posezanju sve dok postoji san ili nada u ljudsko dostojanstvo i slobodu.

(Autorizirani tekst iz izlaganja u Banja Luci, na promociji knjige Latinke Perović)