Početkom 1992. u BiH je bilo oko 100.000 vojnika JNA sa preko 700 tenkova, 1.000 oklopnih transportera, teškim naoružanjem, 100 aviona, 500 helikoptera – pod komandom Generalštaba JNA u Beogradu

: Dženana Karup Druško

U presudama Haškog tribunala u većem ili manjem obimu u uvodu je utvrđivan kontekst, odnosno kako je došlo do sukoba u Bosni i Hercegovini, i kako se on poslije odvijao, jer su i tužitelji i sudije smatrali da je to potrebno i neophodno zbog dokazivanja optužnica, odnosno teških djela za koja su optuživani pojedinici pred ovim međunarodnim sudom. Ove (pravne) činjenice utvrđivane pred Haškim tribunalom od velike su važnosti, pogotovo nakon okončanja njegovog mandata kao prvog međunarodnog krivičnog suda od Drugog svjetskog rata, jer haško naslijeđe, odnosno njegove arhive, predstavljaju ključni izvor za proučavanje činjenica o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije. S jedne strane to je važno zbog brojnih istraživača i historičara iz cijelog svijeta koji proučavaju ovu temu, a s druge strane – što je za zemlje nekadašnje SFRJ možda i važnije jer se s godinama, prvenstveno uz lobiranja Srbije i Hrvatske (i njihovih suradnika u BiH) sve više pokušavaju interpretirati činjenice kako bi se “dokazalo” da je u BiH vođen isključivo građanski rat u kome je bilo više sukobljenih strana koje su činile zločine, a pojedinci iskrivljene haške činjenice koriste čak i za historijski revizionizam. Ove činjenice bi trebale biti važne i sudijama i tužiteljima, kako onima koje zanima međunarodno pravo koje je u radu Haškog tribunala razvijano, tako, možda još i više sudijima i tužiteljima iz BiH koji bi u postupcima u BiH trebali nastaviti rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ, koristeći njegovo bogato naslijeđe, a ne svojim radom pokušati pobiti utvrđene činjenice, čemu, nažalost, sve više svjedočimo.
“Tribunal je vršeći svoju funkciju odgovorio na pitanje – zašto je bio rat u Jugoslaviji i kakav je to bio rat. Analiza svih presuda izrečenih do kraja aprila 2015. godine pokazala je da je Tribunal utvrdio prirodu sukoba i ciljeve zaraćenih strana. Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana nameravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Ceneći dokaze i Tužilaštva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rečnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opštu kontrolu. Rat je, prema presudama, bio rasprostranjeni i sistematski, diskriminatorni napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bilo je cilj, a ne posledica rata, kako su tvrdile redom sve odbrane. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dve strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije” ¬– napisala je u briljantnoj analizi Julija Bogoeva, pravnica, novinarka iz Beograda, višegodišnji izvještač iz Tribunala, koja je 13 godina radila i kao analitičar u Tužilaštvu Tribunala (http://www.toaep.org/ops-pdf/5-bogoeva).

Avangarda u nastavcima donosi činjenice koje je Haški tribunal utvrdio tokom godina, u više postupaka, a koje govore o stvaranju i razbijanju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nastanku nacionalnih partija, sukobima i ratu u BiH, te koliko su tome doprinjele ideje i želje za  stvaranjem Velike Srbije i Velike Hrvatske. Ove činjenice bitne su kako za sve građane koji žive u država nastalim raspadom SFRJ, tako još više za buduće generacije koje iz haških presuda mogu učiti o prošlosti obilježenoj, nažalost, ratovima u kojima su počinjeni stravični masovni zločini. Ali, i naučiti do čega mogu dovesti mržnja, neslaganje i neuvažavanje drugih i drugačijih.


U dijelu Vojne operacije, u haškoj presudi protiv Tadića navodi se:

Osnivanje srpskih autonomnih oblasti i sve što je uslijedilo bilo je jedino moguće zahvaljujući srpskoj vojnoj moći. Sukob između Srbije i Hrvatske odigrao je značajnu ulogu u podjeli Bosne i Hercegovine po nacionalnoj osnovi i time utro put za sve što će se kasnije desiti. Taj sukob, koji je poprimio formalan oblik nakon što je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost u junu 1991, uveliko je poslužio da se pojača zategnutost između tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini, s tim da su bosanski Srbi i Hrvati suosjećali sa svojim zaraćenim sunarodnjacima preko granice, a mnogi bosanski Muslimani nisu uopšte suosjećali sa onim što su smatrali agresivnom invazijom Srba na Hrvatsku, u kojoj je JNA podržavala hrvatske Srbe. 

Dva cilja u Hrvatskoj

Vlada Bosne i Hercegovine, u kojoj su dominirali Muslimani, poručila je bosanskom stanovništvu da se ne odaziva na mobilizaciju JNA, smatrajući rat srpskom agresijom u kojoj Bosna i Hercegovina ne želi učestvovati. Mnogi bosanski Srbi odazvali su se na mobilizaciju, ali vrlo mali broj bosanskih Muslimana ili Hrvata. Kasnije ćemo navesti kako je, u kombinaciji sa sličnim incidentima na drugim mjestima, JNA, koja je osamdesetih godina bila istinski narodna, savezna vojska, ubrzo postala skoro isključivo srpska, i to na svim nivoima.

Svojim upadom u Hrvatsku, JNA, koju je u oktobru 1991. Hrvatska proglasila invazionom silom, namjeravala je da očuva integritet srpskog naroda štiteći Srbe u pretežno srpskim dijelovima Hrvatske i, ako bude moguće, porazom Hrvatske na terenu i rušenjem hrvatske vlade. Pokazalo se da je drugi cilj izvan njene mogućnosti, iako je uspjela podržati srpske autonomne oblasti u Hrvatskoj i izvući najveći dio svog oružja i vojske iz sada već nezavisne Hrvatske. 

Tako se 1991. vlada Republike Bosne i Hercegovine zatekla sa područjima pod srpskom kontrolom duž svoje zapadne i sjeverne granice, u oblastima koje su dotad bila hrvatska teritorija, i sa jakim, teško naoružanim snagama JNA smještenim u samoj Bosni i Hercegovini. 

Ulazak mnogobrojne vojske JNA, koja se povlačila iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, unio je veliku zategnutost. Početkom 1992. u Bosni i Hercegovini bilo je oko 100.000 vojnika JNA sa preko 700 tenkova, 1.000 oklopnih transportera, mnogo teškog naoružanja, 100 aviona i 500 helikoptera, sve pod komandom Generalštaba JNA u Beogradu. Vlada Republike Bosne i Hercegovine, još uvijek nominalni predstavnik sve tri nacionalne skupine, a koja još nije bila proglasila svoju nezavisnost, bila je suočena sa dva velika problema: problemom nezavisnosti i problemom odbrane, koji su obuhvatali kontrolu nad mobilizacijom i operacijama oružanih snaga.  U aprilu 1992. uz nezavisnost je došlo osnivanje vlastitog štaba odbrane, a u julu je službeno osnovala vlastitu vojsku. 

SDS se distancirala od zakonodavnih tijela i vlade nezavisne Bosne i Hercegovine i osnovala nezavisnu srpsku vladu Republike Srpske. Jedna od neposrednih posljedica, pred najavljeno povlačenje JNA 19. maja 1992. bilo je to da su Srbi preuzeli svu upravnu vlast u područjima pod svojom kontrolom. Dalje, između marta i maja 1992. JNA je napala i zauzela nekoliko područja koja su sačinjavala glavne ulazne tačke u Bosnu ili su se nalazila na glavnim logističkim i komunikacionim linijama, kao što su Bosanski Brod, Derventa i Bijeljina, Kupres, Foča i Zvornik, Višegrad, Bosanski Šamac, Vlasenica, Brčko i Prijedor. Prvi napad izvršen je na Bosanski Brod 27. marta 1992. Istovremeno je došlo do sukoba u Derventi. U Bijeljini se desio incident 2. aprila, a istih dana i u Kupresu. To je bilo neposredno prije no što je Evropska zajednica priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine 7. aprila 1992, a retroaktivno od 6. marta 1992. 

U Bosanskom Šamcu je 4. odred JNA ušao u grad, presjekao telefonske veze i pucao po gradu. Bilo je nešto otpora od strane nesrba, koji je ubzo ugužen dolaskom tenkova i oklopnih vozila JNA. U Vlasenici je sukob počeo 22. aprila, kada je policijsko vozilo prolazilo ulicama i putem razglasa tražilo predaju svog oružja. Snage JNA preuzele su sve vitalne funkcije u  gradu, uključujući opštinu, banku, poštu, policiju i zgradu suda, a bilo je prisutno veoma mnogo uniformisanih ljudi, kao i nekih lokalnih Srba sa oružjem. Dana 29. aprila 1992. Prijedor je zauzet bez prolijevanja krvi, kao što se navodi kasnije, a 30. aprila 1992. srpske snage su digle u zrak dva mosta u Brčkom.

Dana 19. maja 1992. najavljeno je povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine, ali je VRS nastavila sa napadima. Preuzimanje vlasti od strane vojske uglavnom je praćeno granatiranjem, snajperskim napadima i sakupljanjem nesrba sa područja. Posljedica ovakve taktike često je bila pogibija civila i bijeg nesrba. Zatim su preostali nesrbi prisiljavani da se okupe na sabirnim mjestima u gradovima kako bi bili protjerani sa tog područja. Brojni nesrbi su zatvarani, premlaćivani i prisiljavani da pjevaju četničke pjesme, oduzimane su im dragocijenosti, a sve je to praćeno raširenim uništavanjem lične imovine i nekretnina.

Krizni štabovi, ratna predsjedništva, ratna povjereništva i oružane snage

Paralelno s političkim i vojnim organiziranjem na vrhu, rađena je reorganizacija kompletnog sistema i osnivanje novih struktutra vlasti, počev od općinskih nivoa, a koje su u potpunosti bile podređene političkom vrhu. O tome se dataljnije govori u presudi Momčilu Krajišniku koju je 27. decembra 2006. izreklo Vijeće u kome su bile sudije Alphons Orie (predsjedavajući), Joaquín Martín Canivell i Claude Hanoteau) u dijelu “Krizni štabovi, ratna predsjedništva i ratna povjereništva”:

Odnos između kriznih štabova i raznih vojnih snaga u opštinama (jedinice JNA, TO, paravojne jedinice i VRS) razlikovao se od opštine do opštine. Međutim, u najmanju ruku, u tom odnosu su svi krizni štabovi imali dužnost da koordiniraju rad i pružaju podršku. U najmanje jednoj opštini, Zvorniku, lokalni komandant JNA naveden je kao član Kriznog štaba.

Uopšteno govoreći, već sredinom juna 1992. vojne jedinice koje je formirao SDS su, preko pješadijskih jedinica pod komandom kriznih štabova, prerasle u vojne jedinice pod potpunom kontrolom VRS-a. Na taj način, krizni štabovi su ispunili prazninu nastalu u periodu između povlačenja, raspada ili opšteg rasula komandnih struktura u sklopu JNA i osnivanja VRS-a sa efektivnom kontrolom nad oružanim snagama na terenu.

Vijeće će sada ispitati pojedinačni odnos između kriznih štabova, s jedne strane, i JNA, VRS, MUP-a, TO-a i paravojnih formacija, s druge.

Odnosi s JNA. U vrijeme obrazovanja kriznih štabova SDS-a, JNA je bila glavna vojna organizacija u opštinama Bosne i Hercegovine. Kao što je ranije pomenuto, u Zvorniku je Opštinski odbor SDS-a izabrao Krizni štab za opštinu, u koji su ušli vodeći ljudi SDS-a u Zvorniku, kao i ljudi iz opštinskog štaba Komande JNA. Formalno nije postojao nikakav drugi odnos, ali je u praksi prisustvo ljudi iz vojske u kriznim štabovima obezbjedilo da u velikoj mjeri imaju zajedničke ciljeve.

U aprilu 1992, očito sprovodeći uputstvo Radovana Karadžića od 27. marta 1992. da bi krizni štabovi trebali da organizuju opštinske štabove teritorijalne odbrane i, gdje je moguće, stave ih pod komandu JNA, predsjednik vlade Đerić izdao je detaljna uputstva u kojima je naveo odgovornosti kriznih štabova. Uputstvo Karadžića od 27. marta i njegovo provođenje u opštinama ARK-a pokazuju da su krizni štabovi i vojska imali zajedničke ciljeve, ali da nisu imali nadležnost jedni nad drugima.

Odnosi s TO-om. Prema Ustavu bosanskih Srba, “pravo i dužnost oblasti i opština je da na svojoj teritoriji uređuju i organizuju narodnu odbranu i da rukovode teritorijalnom odbranom”.7 TO je, kao opštinska odbrambena snaga, uspostavila bliske veze s kriznim štabovima. Mnogi krizni štabovi imenovali su komandante opštinskog TO-a i razrješavali ih dužnosti i primali izvještaje od jedinica TO-a. U nekim slučajevima, krizni štabovi su izdavali naređenja TO-u u vezi s vojnim stvarima. Bilo je više situacija u kojima su krizni štabovi ili članovi kriznog štaba sasvim otvoreno preuzimali vojnu ulogu i učestvovali u vojnim dejstvima.

Osim toga, krizni štabovi su pružali razne vrste pomoći TO-u, pozivali na mobilizaciju u svojim opštinama i pružali finansijsku pomoć. Kao što je ranije rečeno, na sjednici skupštine bosanskih Srba održanoj 27. marta 1992. Karadžić je preporučio da se tamo gdje je to moguće jedinice TO-a koje su osnovali krizni štabovi stave pod komandu JNA. Neke od tih jedinica su se pripojile JNA, dok su se neke druge postojeće snage bosanskih Srba priključile TO-u.

Kada se JNA zvanično povukla iz Bosne i Hercegovine, sve te jedinice ušle su u sastav VRS-a. Tako su lokalni štabovi TO-a, iako su do osnivanja VRS-a imali određeni stepen  autonomije, ubrzo nakon osnivanja VRS-a bili potčinjeni Predsjedništvu. Usprkos tome, lokalni krizni štabovi su često bili zaduženi za logističku podršku TO-u.

Odnosi s paravojnim jedinicama. Kontakti među opštinskim kriznim štabovima i paravojnim jedinicama razlikovali su se od opštine do opštine. Krizni štab opštine Ilijaš pozvao je u pomoć arkanovce. Krizni štab opštine Ilidža takođe je imao prilično jake veze s raznim paravojnim grupama, između ostalih i s arkanovcimama, a Nedjeljka Prstojevića, predsjednika Kriznog štaba Ilidža, nekoliko puta je posjetio Vojislav Šešelj.

U nekim slučajevima, opštinske vlasti pružale su finansijsku i logističku podršku  paravojnim grupama koje su djelovale u toj opštini. Drugi primjeri pokazuju da su u nekim prilikama paravojne jedinice u vezi sa konkretnim vojnim zadacima sarađivale s teritorijalnom odbranom, pod komandom ili nadzorom opštinskih kriznih štabova. Međutim, ima i primjera kada su opštinske vlasti pokušale da zabrane paravojnim grupama da djeluju u opštini.

Odnosi s VRS-om. Nakon obrazovanja VRS-a, centralna uloga predviđena za krizne štabove u vezi s odbranom postala je manje značajna, pošto je tada cilj bio da se sve oružane snage stave pod jedinstvenu komandu Glavnog štaba VRS-a. Međutim, nastavili su se saradnja i kontakti između kriznih štabova i oružanih snaga. Štaviše, u to vrijeme su veze između njih postale tješnje i institucionalizovanije. Primjer je činjenica da su neki oficiri VRS-a bili članovi kriznih štabova ili su prisustvovali sastancima tih organa. Barem u jednoj opštini – opštini Ključ – ti oficiri su krizne štabove izvještavali o svojim aktivnostima. Pored toga, krizni štabovi su izdavali naređenja i oružanim snagama.

Odnosi s MUP-om. Veza između kriznih štabova i policije bila je znatno tješnja nego veza između kriznih štabova i vojske. Neki krizni štabovi su bili aktivni u obrazovanju srpskih policijskih snaga u opštini, uključujući imenovanje i razrješavanje dužnosti policajaca. U mnogim opštinama, između ostalog u Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu, Zvorniku, Prijedoru, Prnjavoru i Sokocu, krizni štabovi izdavali su policiji direktna naređenja u vezi s mnogim pitanjima. Postoje primjeri da je policija izvještavala krizne štabove o svojim aktivnostima. Iako su, obično, imali nadzor nad redovnom policijom, neki krizni štabovi nisu imali velike nadležnosti nad jedinicama specijalne policije, koja je bila pod kontrolom centara službi bezbjednosti.

Zakonski okvir (formiranja kriznih štabova)

Ustav bosanskih Srba predviđao je teritorijalnu podjelu republike bosanskih Srba na lokalne samoupravne jedinice, kao što su gradovi i opštine. O organizaciji i radu opštinskih vlasti odlučuju i regulišu je statuti opština. Svaka skupština ima izvršni odbor i mrežu opštinskih upravnih organa zaduženih za provođenje skupštinskih odluka. Osim toga, Ustavom bosanskih Srba opštine su dobile pravo i obavezu da organizuju teritorijalnu odbranu i rukovode njom.

Iako u Ustavu bosanskih Srba nisu tačno navedeni mehanizmi donošenja odluka na opštinskom nivou za vrijeme sukoba niti je predviđeno stvaranje kriznih štabova, Ustav Bosne i Hercegovine iz 1974. i Zakon o opštenarodnoj odbrani iz 1984. upućuju na mogućnost nastanka nekih mehanizama u slučaju da redovne opštinske vlasti nisu u mogućnosti da djeluju po redovnoj proceduri. Tako je Ustav iz 1974. predviđao postojanje kolektivnih opštinskih predsjedništava. Bilo je predviđeno da se za vrijeme rata ili
neposredne ratne opasnosti osnuje kolektivno predsjedništvo koje će zamijeniti skupštinu opštine i raditi sve do ponovnog sazivanja skupštine. 

Tom ratnom predsjedništvu, koje se sastoji od rukovodstva skupštine opštine i nekoliko dodatnih članova, data su izvanredna ovlaštenja za postupanje u ratnim situacijama ili u slučaju neposredne ratne opasnosti Zakon o opštenarodnoj odbrani iz 1984. predviđao je postojanje “operativnopolitičkih” komiteta. Predviđeno je da u sastavu tih komiteta budu opštinski rukovodioci, predstavnici JNA, TO-a, sekretarijata za narodnu odbranu i sekretarijata unutrašnjih poslova. 

Glavni zadatak jednog takvog komiteta bio je da vodi pokret otpora u slučaju okupacije stranih snaga i djeluje u skladu s nadležnošću državnih organa za vrijeme dok je njihov rad osujećen. Optuženi (Krajišnik, prim.aut,) i drugi svjedoci posvjedočili su da u prethodnom (jugoslovenskom) sistemu krizni štabovi nisu bili neuobičajeni u vanrednim situacijama i da nisu imali nikakvu političku konotaciju. Međutim, krizni štabovi koji su nastali u republici bosanskih Srba krajem 1991. i početkom 1992. stvarani su bez oslanjanja na gorespomenute zakonske instrumente. Naprotiv, oni su nastali kao organi SDS-a, a tek kasnije su se transformisali u organe republike bosanskih Srba.

Dužnosti kriznih štabova

Kao što je objašnjeno u dijelu 2 ove Presude, već u aprilu ili maju 1992. godine osnovani su i u cjelosti započeli s radom svi krizni štabovi SDS-a u republici bosanskih Srba. Kad su postali opštinski organi, funkcionisali su kao opštinska vlast kad je rad skupština opština bio onemogućen zbog vanrednog stanja, zamjenjujući i skupštine opštine i izvršne odbore. Kao vodeće tijelo vlasti u opštini, krizni štabovi kontrolisali su civilne, vojne i paravojne poslove.

Pored toga, tokom cijelog perioda svog postojanja, krizni štabovi funkcionisali su kao koordinaciono tijelo između opštinskih vlasti, SDS-a i centralnog republičkog organa (državnog i na nivou SDS-a), s jedne strane, i vojske, policije i drugih snaga na terenu u opštinama, s druge. Na primjer, od 1. aprila do 15. juna 1992. opštinski i regionalni organi SDS-a imali su najistaknutiju ulogu u organizovanju jedinica TO-a. Nakon toga su te jedinice, ponekad u sadejstvu s JNA, obezbjeđivale srpske opštine, naročito u ARK-u.

24. februara 1992. Izvršni odbor SDS-a postavio je “koordinatore” za ARK i srpske autonomne oblasti. Između ostalog, ti koordinatori su imali zadatak da osiguraju provođenje odluka skupštine bosanskih Srba i vlade bosanskih Srba i da učestvuju u radu regionalnih kriznih štabova. Opštinski krizni štabovi u ARK-u dobijali su instrukcije od Kriznog štaba ARK-a, izvršavali njegove odluke i podnosili mu izvještaje. S druge strane, opštinski krizni štabovi na području Sarajeva sarađivali su neposredno s centralnim organima republike bosanskih Srba i s JNA.

Krizni štabovi su se iz organa SDS-a pretvorili u republičke organe poslije saopštenja za javnost od 4. aprila 1992, u kojem je SNB naredio njihovo aktiviranje i uputio TO i rezervni sastav policije da budu u pripravnosti. Kao što je već objašnjeno, već 24. marta 1992. skupština bosanskih Srba zatražila je od vlade da sačini plan o preuzimanju vlasti i započinjanju rada novih organa vlasti, na primjer, na polju unutrašnjih poslova i narodne odbrane, na teritoriji republike bosanskih Srba. Taj plan, koji je vlada donijela mjesec dana kasnije, 26. aprila 1992, bavio se radom kriznih štabova u opštinama:

“Krizni štab u ratnim uslovima preuzima sve prerogative i funkcije skupština opština, kad one nisu u mogućnosti da se sastanu... Krizni štab svoj rad temelji na ustavnim i zakonskim rješenjima, te odlukama Skupštine, Predsjedništva i Vlade Srpske Republike BiH... Krizni štab je dužan prikupljati informacije o stanju na terenu i obavještavati i konsultovati nadležne organe Srpske BiH, odnosno povjerenike Vlade koji se imenuju za sredine i područja posebno ugrožena ratom... Krizni štab (…) pravi sedmične izvještaje koje dostavlja regionalnim odnosno državnim organima Srpske BiH...”

Taj plan je razdijeljen i proveden u opštinama u cijeloj republici bosanskih Srba. Za vrijeme transformacije organa SDS-a u republičke organe, koja nije tekla istom brzinom u svim opštinama i nije svugdje imala isti karakter, stranačke i opštinske dužnosti su se u znatnoj mjeri preklapale. Iako je ta transformacija, koja nije podrazumjevala nikakvu promjenu članstva, uglavnom bila dovršena do kraja aprila 1992, neki krizni štabovi i dalje su se nakon tog datuma smatrali organima SDS-a.

Što se članstva tiče, među članovima kriznih štabova bili su rukovodioci na opštinskom nivou, kao i ljudi s vezama na republičkom nivou SDS-a. Članovi Glavnog odbora SDS-a, a posebno poslanici u skupštini bosanskih Srba, “bili su veza između republičkog i opštinskog nivoa”. Gotovo u svakom kriznom štabu u opštinama na koje se odnosi Optužnica bio je barem jedan poslanik u skupštini bosanskih Srba ili član Glavnog odbora SDS-a. Njihova uloga bila je prenošenje vlasti s centralnog na opštinski nivo, kao i prenošenje informacija između ta dva nivoa.

Takav sastav opštinskih kriznih štabova bio je odraz koordinacijske uloge koju je to tijelo imalo između političkih, vojnih i drugih snaga u opštini, kao i dominantnog uticaja SDS-a. Na primjer, u opštini Ključ članovi Kriznog štaba bili su predsjednik Skupštine opštine, načelnik stanice javne bezbjednosti, sekretar SNO-a, komandant TO-a, predsjednik Opštinskog odbora SDS-a, lokalni poslanik u skupštini bosanskih Srba i potpredsjednik opštinskog Izvršnog odbora.

(U sljedećem nastavku: Rukovodstvo bosanskih Srba je krizne štabove čvrsto držalo u šaci, a preko njih i same općine)

Prethodni nastavci:

Iz haških arhiva (I): Srpski i hrvatski nacionalisti u svojim zahtjevima za veliku Srbiju i veliku Hrvatsku pozivaju se na davno prohujale dane 

Iz haških arhiva (II): Slobodan Milošević je tajno namjeravao da stvori srpsku državu

Iz haških arhiva (III): Mart 1992: “Rukovodstvo srpskog naroda i Srbi u cjelini spremni za rat, ako se ne prihvati konfederalna Bosna i Hercegovina”

Iz haških arhiva (IV): Dok su SDA i HDZ zagovarali otcjepljenje SRBIH od SFRJ, SDS se zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Srbi i dalje živjeli u jednoj državi      

Iz šakih arhiva (V): Radovan Karadžić, 25.2.1992: “Srpski narod se neće smiriti dok ne dospije u ono što je imao za vrijeme Nemanjića – svoju državu”)

Iz haških arhiva (VI): Transformacija JNA u Vojsku Republike Srpske

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*