Zašto je Vlada RS-a ekspresno podržala Revidiranu strategiju za procesuiranje ratnih zločina, a Narodna Skupština ekspresno ukinula Izvještaj za Srebrenicu Vlade RS-a iz 2004. godine?
15.08.2018
Revizionizam po Miloradu Dodiku
: Dženana Karup Druško
Dodik ne može ukidanjem izvještaja jedne i formiranjem druge komisije naštetiti utvrđenim činjenicama u Haškom tribunalu, ali njegovi potezi imaju itekakvu težinu u daljem jačanju radikalizma u Republici Srpskoj i negiranju počinjenog genocida, što samo još više onemogućava procese suočavanja s prošlošću i izgradnje budućnosti, pa i mira i stabilnosti. A sve je to podržala i tzv. opozicija u RS. Ali ne puca se. A sudeći po mlakim reakcijama međunarodnih predstavnika u BiH to je i najvažnije. Šta nakon presuda Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i ostalim političkim, vojnim i policijskim rukovodiocioma, koje je izrekao Haški tribunal, još čekaju za oštriju reakciju i uvođenje sankcija? Da RS proglasi otcjepljenje? Možda nakon dolaska Lavrova? Šta bi tada radili? Izdali još jedno saopćenje? Iz Bruxellesa išli u Beograd da čestitaju Vučiću na kooperativnosti jer on to nije podržao?! Ili da se i presude Haškog tribunala proglase nevažećim? Već dugo, bez ikakvih posljedica, Dodik BiH drži u kandžama, a svojim nereagiranjem predstavnici međunarodne zajednice snose odgovornost za to i saučestvuju u tome.
Potpuno očekivano Narodna skupština Republike Srpske usvojila je zaključke koje je Milorad Dodik tražio, te odbacila Izvještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. i zatražila od Vlade RS-a da formira “nezavisne međunarodne komisije koje bi na objektivan i nepristrasan način utvrdile stradanja Srba na području srebreničke regije od 1992. do 1995, kao i u Sarajevu od 1991. do 1995.” Za zaključke su glasali zastupnici svih srpskih stranaka, ivanići, govedarice...
Iako su mnogi Dodikovo traženje rasprave o Izvještaju za Srebrenicu vidjeli kao “predizborno pozicioniranje” i “predizborni marketing”, ovo je, ipak, dio puno šire akcije osmišljene na potezu Beograd-Banja Luka, i puno sličnije Memorandumu 2 SANU-a nego predizbornoj kampanji, koja je u ovom slučaju savršeno iskorištena. Potvrđuju to drugi događaji koji su prethodili sjednici Narodne Skupštine (u koje su bili ukljućeni i brojni drugi akteri), kao i ono što je pratilo Skupštinu, ali i nastup Milorada Dodika koji se ponašao kao uvježbani vojnik, pažljivo čitajući šta mu je napisano, kako ne bi napravio nikakvu grešku u svom izlaganju, koje je bilo, tek, dio pažljivo osmišljenog plana relativizacije i negiranja genocida, kao i negiranja politika koje su ga planirale i organizirale.
Tvorci negacionizma
Banja Luka i Beograd godinama negiraju genocid, kao i druge masovne zločine počinjene u BiH namećući svoje narative, ali im je Haški tribunal stalno kvario tu koncepciju iznova i iznova utvrđujući činjenice i dokazujući da su srpske snage počinile zločine planski i organizirano, što potvrđuju i presude protiv skoro kompletnog političkog, vojnog i policijskog vrha RS-a, kao i brojni prikupljni dokumenti koji dokazuju ulogu Beograda. Genocid je presuđen u predmetima Haškog tribunala, a potvrđen je i odlukom Međunarodnog suda pravde koji je decidno naveo da su ga počinili Vojska i MUP Republike Srpske, te da je Srbija kriva za nespriječavanje genocida počinjenog u Srebrenici.
Prestankom mandata Haškog tribunala očito je stvoren novi prostor za centre iz Beograda i Banja Luke koji godinama pokušavaju s povjesnim revizionizmom i u čemu uz političare učestvuju i pripadnici akademskih zajednica Srbije RS-a, ali i brojni srpski intelektualci s obje strane Drine, očito više no svjesni koliko je bitno skinuti ljagu sa Srbije i Republike Srpske zbog genocida i drugih masovnih zločina počinjenih u BiH, a u koje su bili direktno uključeni. Valjda podrazumijevajući da će se gašenjem Haškog tribunala zaboraviti i njegove presude, ali i sve činjenice koje je utvrdio.
Nema sumnje da je tvorcima negacionizma u Banja Luci i Beogradu vjetar u leđa dala akcija oko obaranja deklaracije o genocidu u Ujedinjenim nacijama, što je u diplomatskim krugovima, koji su stajali iza toga, pravdano održavanjem mira i sigurnosti u regionu. Tada je zahtjevima Banja Luke i Beograda najveću podršku dala Rusija koja se ni sad ne drži po strani. Najzaslužniji za neusvajanje rezolucije, Sergej Lavrov, ruski šef diplomatije, 16. i 17. septembra posjetit će Sarajevo i Banja Luku, a srpski mediji pišu da je nezvaničnim kanalima Moskva već poslala signal Beogradu i Banja Luci da je “s velikom pažnjom primljen Dodikov čvrst stav da će ukoliko Priština dobije stolicu u Ujedinjenim nacijama ili dogovor oko KiM-a bude podrazumijevao bilo koji sličan aranžman i Srpska krenuti putem samoopredjeljenja”. Nije propušteno da se navede kako će se dolazak Lavrova u Banja Luku skoro poklopiti sa razgovorima koje će Aleksandar Vučić (15. septembra) voditi u Moskvi sa šefom ruske države Vladimirom Putinom.”
Simptomatično je da su, dok je Milorad Dodik u Narodnoj skupštini Republike Srpske tražio da se povuče izvještaj Vlade o Srebrenici i “formira nova komisija”, isti dan mediji u Beogradu i Banja Luci pisali kako je “Moskva spremna podržati Republiku Srpsku da otvori pitanje svog osamostaljenja, naročito u kontekstu pregovora o konačnom rešenju za Kosovu i Metohiju, koji će biti intenzivirani od septembra”. Prema pisanju medija u Beogradu ovu poruku Dodiku bi trebao prenijeti Čini se da Banja Luka i Beograd opet preko Moskve pokušavaju zaigrati na kartu “mira i sigurnosti” u regionu – “zaboravljanjem” onoga što se dešavalo tokom rata u BiH i njihove uloge, neće pokrenuti nove ratove kojima sve otvorenije prijete. Očito ubjeđeni da nakon Haškog tribunala više niko neće ozbiljnije pokretati pitanje onoga što se dešavalo tokom rata, uloge Banja Luke i Beograda, odgovornosti visokih dužnosnika koji nisu procesuirani u Haagu, progona hiljada zločinaca koji slobodno hodaju po cijelom svijetu, ali i mlakom i popustljivom politikom zvaničnog Bruxellesa prema Beogradu, ali i prema Banja Luci.
Međunarodni oružani sukob
U dokumentu pod nazivom “Prijedlog revidirane državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina”, od 16. maja 2018. godine, navodi se da ministar pravde BiH, Josip Grubeša dostavlja Vijeću ministara BiH na razmatranje i usvajanje Prijedlog revidirane strategije o kome je mišljenje dostavilo i Ministarstvo pravde RS-a i koje, za razliku od nekih drugih institucija, nije imalo niti jednu primjedbu. U dokumentu se dalje navodi da prenos predmeta, sukladno strategiji, na niže (entitetske) nivoe može započeti usvajanjem Revidirane strategije. U dopisu Ministarstva pravde RS-a koji je upućen ministru Grubeši stoji da je Vlada RS-a na 169. sjednici razmatrala Prijedlog Revidirane strategije (iako nije bilo potrebe za tim) i dala pozitivno mišljenje.
Zašto je Vlada RS-a podržala Revidiranu strategiju i kako ozbiljno misli procesuirati ratne zločine otkrio je Milorad Dodik. Naime, nakon što je Udruženje Majke Srebrenice njemačkom istražitelju predalo spisak od 22.000 Srba, a Munira Subašić izjavila da će zatražiti da svi sa tog spiska koji su trenutno u Njemačkoj odgovaraju u toj zemlji, a ne u BiH, Dodik je rekao da “njemačko pravosuđe nema nadležnost nad ovim prostorima”, te poručio: “Sada će očigledno biti hajka prema tim ljudima. Ono što oni treba da urade je da se što prije vrate kućama. Na taj način pravosuđe Njemačke ovdje neće moći ništa da učini po tom osnovu.” A pravosuđe Republike Srpske, ali i BiH, koje je odavno pod njegovom kontrolom, jasna je poruka, neće ih procesuirati, kao ni druge ratne zločince. Milorad Dodik, koji je godinama napadao Sud i Tužiteljstvo BiH, sad odjednom podržava (preko Vlade) Revidiranu strategiju, a onda daje garanciju svima sa spiska za Srebrenicu da neće biti procesuirani ukoliko se “što prije vrate svojim kućama”. Sve jasno i čak se više i ne krije.
Međutim, politika Banja Luke i Beograda, koja je skoro identična onoj Miloševićevoj s početka ’90-ih godina, možda bi i imala neke šanse u regionu, pa i kod predstavnika međunarodne zajednice, da nije arhive Haškog tribunala koja je javno dostupna. Ili, da nije činjenica da je Evropski parlament usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kao i SAD i mnoge druge zemlje. I pri tome nikakvu ulogu nije igrao Izvještaj Vlade RS-a, a niti će igrati neka nova Dodikova komisija. Izvještaj Vlade RS-a za Srebrenicu imao je značaj (zbog koga je međunarodna zajednica i vršila pritiske) za procese suočavanja s prošlošću i suživota u BiH, bez kojih nema ni ekonomskih niti bilo kakvog drugog napretka u regionu (čemu svjedočimo preko 20 godina).
A Haški tribunal ostaje trajan, jedinstven i nezamjenjiv izvor provjerenih činjenica o razbijanju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima radi stvaranja velikih nacionalno homogenih država Srba i Hrvata. Bio je to, prema nalazima Tribunala, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Cjeneći dokaze i Tužiteljstva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rječnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opću kontrolu. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dvije strane, bio je – odbrana i oslobađanje cjelokupne teritorije.
Utvrđene činjenice
I to su činjenice koje ostaju, koje analitičari i upućeni navode u svojim istupima, tekstovima, naučno-istraživačkim radovima, i koje ne može promjeniti niti jedna, pa ni “nezavisna međunarodna komisija” koju Dodik, eto, sad planira da formira. Činjenice su utvrđene, Haški tribunal je uradio svoj dio posla, no i dalje ostaje pitanje progona, odnosno procesuiranja ratnih zločinaca, i ne samo izvršitelja, već i onih koji su planirali i pomagali zločine, a koji se nadaju da je prestankom mandata Haškog tribunala na njih “zaboravljeno”. Upravo zbog toga svako podsjećanje na haške presude i ulogu Banja Luke i Beograda u ovim centrima od strane vladajućih elita i njihovih medija bude dočekano na nož, kao što je dočekana i nedavna inicijativa Šefika Džaferovića da se formira centar za progon ratnih zločinaca. Zanimljivo je koliko je i od koga sve napadnuta ta ideja u Banja Luci, kao što je zanimljivo i koliko je i kako napadnuta u Sarajevu, iako je činjenica da se dokumentiranjem i progonom ratnih zločinaca ne bavi ozbiljno niko osim nadležnih tužiteljstvava što je i uzrokovalo pokretanje brojnih inicijativa za osnivanje raznoraznih komisija a iza kojih su stajali međunarodni donatori očito svjesni da bez dokumentiranja ratnih zločinaca, procesuiranja odgovornih i suočavanja s prošlošću nema ni izgradnje budućnosti, bar ne budućnosti bez nekih novih sukoba.
Ali, nema ni budućnosti uz ovakve poteze Milorada Dodika, podržane i od drugih političkih partija u Republici Srpskoj, koje okupljaju srpsko biračko tijelo. Dodik ne može ukidanjem izvještaja jedne i formiranjem druge komisije naštetiti utvrđenim činjenicama, ali njegovi potezi imaju itekakvu težinu u daljem jačanju radikalizma u Republici Srpskoj i negiranju počinjenog genocida, što samo još više onemogućava procese suočavanja s prošlošću i izgradnje budućnosti, pa i mira i stabilnosti. Ali ne puca se. A sudeći po mlakim reakcijama međunarodnih predstavnika u BiH to je i najvažnije. Šta nakon presuda Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i ostalim političkim, vojnim i policijskim rukovodiocioma, koje je izrekao Haški tribunal, još čekaju za oštriju reakciju i uvođenje sankcija? Da RS proglasi otcjepljenje? Možda nakon dolaska Lavrova? Šta bi tada radili? Izdali još jedno saopćenje? Iz Bruxellesa išli u Beograd da čestitaju Vučiću na kooperativnosti jer on to nije podržao?! Ili da se i presude Haškog tribunala proglase nevažećim?
Već dugo, bez ikakvih posljedica, Dodik Bosnu i Hercegovinu drži u svojim kandžama, a svojim nereagiranjem predstavnici međunarodne zajednice snose odgovornost za to i saučestvuju u tome. Kao što snose i odgovornost jer BiH postaje talac ruske politike, koja podržava držanje BiH kao taoca u odnosim Srbije i Kosova. Strah Bruxellesa, ali i nekih drugih predstavnika međunarodne zajednice, od prijetnji Vučića i Dodika novim ratovima, ukoliko nije kako oni žele, kao što je svojevremeno radio i Milošević, nije nikakva garancija mira i stabilnosti na Balkanu, već suprotno, pokazatelj njihove nesposobnosti.