Letjeti na krilima utopije

: Mile Stojić

Monografijom o Isakovićevom djelu Enes Duraković narisao je portret jednog od najznačajnijih autora bosanskohercegovačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.
Kad kritičar govori o piscu, kako je uobičajeno, od njega se očekuje razborita analiza i valjan sud, ali kad pisac uzima za temu kritičara, obično to čini da izrazi svoje nezadovoljstvo ili kakav prijekor, pa čak i ljutnju zbog napisane recenzije, izrečenih zamjerki, ili nepovoljne ocjene. U ovom slučaju taj uobičajeni slijed će biti strukturalno poremećen, jer redci koji slijede izraz su odanosti i poštovanja jednog pisca prema jednome kritičaru, više sjećanje, hommage jednoj književnoj i ljudskoj interferenciji koja traje gotovo pola stoljeća. Ja, stoga, ne mogu i ne želim biti objektivni promatrač i glumiti nepristrasnog čitatelja, jer je Enes Duraković neposredno upleten u moj spisateljski put i život, ne samo kao drag prijatelj, nego i kao čovjek s kojim sam literarno vezan od samih početaka.

Čašica razgovora

Durakovića sam prvi put sreo u jesen 1972. godine u Mostaru. Bijah tad učenik Ljubuške gimnazije, on asistent na sarajevskom Filozofskom fakultetu i urednik omladinsog časopisa Lica. Duraković je moje ime primijetio u tadašnjoj književnoj publicistici, najvjerojatnije u zagrebačkom Telegramu, gdje sam bio objavio nekoliko početničkih mladalačkih pjesama, te me, skupa s još par članova ljubuške literarne sekcije, pozvao na susret u mostarski Dom omladine, na jedno književno druženje. Sjedili smo u vrtnoj kavani na Rondou uživajući blagost mostarske rane jeseni, a Enes je komplimentirao mojim stihovima. Na pitanje što ću i gdje studirati sam je dao odgovor: “Ti moraš upisati književnost u Sarajevu!”

Već u slijedećem broju Lica objavio je moje nove pjesme, ali ja sam se lomio oko izbora studija. Moji roditelji protivili su se ideji da studiram književnost (“uči ono od čega se živi!”), a htjeli su da mjesto studija bude Zagreb, gdje su tradicionalno išli na studij mladići iz mog zavičaja. Pa ipak, nakon svih mladalačkih bazanja i nedoumica ja sam se dvije godine kasnije s indeksom obreo u Durakovićevu kabinetu u ulici Franje Račkog, On je u međuvremenu postao docent, a ja sam krenuo putem novinarstva i poezije, pa ipak sam u njegov kabinet svraćao često na kakav savjet, ili čašicu razgovora. Bože dragi, kakva su to vremena bila! Bilo je to doba procvata Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federativne države; sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća obilježila je gradnja cesta, biblioteka, procvat popularne muzike, filma, sportova, slikarstva, lijepe književnosti. Mi smo tad letjeli na krilima utopije o bratstvu i slozi i ne sluteći da će se naš san pretvoriti u košmar, a naš svijet survati u provaliju.

Enes Duraković bijaše jedan od zatočnika takve Bosne. Kao profesor prenosio je svoja znanja, ideale i ljubav mladima, objavljujući knjige u kojima je s podjednakim oduševljenjem pisao o Dizdaru, Šopu i Dučiću, naslonjen ponajviše na djelo svoga predšasnika i uzora Midhata Begića. U svojoj prvoj knjizi Govor i šutnja tajanstva, koju je objavio 1979. godine, analizira poeziju Maka Dizdara, otkrivajući u toj genijalno poetski transformiranoj apokalipsi bogumilskih mramorova vrtloge usuda jedne zemlje na rubu svjetova.

U toj studiji i u tim godinama Duraković je udarao temelje bošnjačkog književnog kanona, suočavajući se, kako to primjećuje Dijana Hadžizukić, sa svim onim problemima naslijeđenim iz naše rđave prošlosti: “O onome što bi trebala biti bošnjačka književnost; o njenim osnovnim poetičkim modelima i književnicima koji jesu; o pokušajima osporavanja i prisvajanja bošnjačkih pisaca sa istoka i zapada, koji još uvijek traju; o tome da je bošnjačka književnost specifična i posebna unutar bosanskohercegovačke kojoj pripada i južnoslavenske s kojom dijeli veliki dio književnog i kulturnog naslijeđa.”

“Svaki narod peva svoju pesmu”

Početkom osamdesetih, točnije 1983. godine, Duraković objavljuje monografiju Pjesništvo Skendera Kulenovića, u kojoj otkriva novi rakurs gledanja na poeziju i poetiku prononsiranog pjesnika narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Skenderu pjesniku socijalističke epopeje suprotstavljen je Skender čulne i misaone lirike, epskoj majci Stojanki suprotstavljena je lirska majka Hanifa, tako da je impozantno djelo velikog pisca kroz Durakovićevu prizmu, dobilo novi ključ interpretacije. Poetski propagandist Ševe istodobno je bio i identitetski autor Ponornice. To manihejstvo, ta podvojenost što je, ako ne temeljna odlika svake istinski velike književnosti, koja se rađa iz tame i svjetlosti istodobno.

“Svaki narod peva svoju pesmu”, pisao je Marko Ristić, a vođen tom elementarnom idejom Duraković je kolekcionirao pjesme svog naroda. Njegova Antologija Muslimanske poezije (tad su se Bošnjaci pisali kao Muslimani sa velikim M) objavljena kasnih osamdesetih, selektirala je i sintetizirala poetsko iskustvo Bošnjaka u južnoslavenskom panoptikumu i evropskom kontekstu moderne pjesničke prakse. Ali, ta antologija bit će tek uvod u veliku Durakovićevu sintezu – Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga, koja je objavljena u sami cik rata, a koja je nudila jedan obuhvatan uvid u književnu umjetnost Bošnjaka i koja je po stručnosti pristupa i estetičkim kriterijima pionirsko djelo, prvo takve vrsti u sveukupnoj književnoj historiji Južnih Slavena.
 
Ako su osamdesete bile godine procvata i zanosa, početak devedesetih nagovještavao je dolazak apokalipse. Emir Kusturica je na vrhuncu slave na otvaranju Doma pisaca nokautirao pjesnika Admirala Mahića, a Abdulah Sidran je u beogradskoj Politici na sva zvona hvalio Slobodana Miloševića, koji je ukopavao topove oko Sarajeva, s objašnjenjem da su u pitanju vojne vježbe. Jugoslavenska narodna armija palila je hrvatske gradove, a Sarajevo se vrtjelo u tom rotirajućem užasu, sve u nadi da će biti pošteđeno. Novu godinu 1991. dočekali smo s Durakovićima u stanu Alije Isakovića, uviđajući da se Sotona već smjestio na okolna brda, a bogme se polako uvlačio i u duše građana. Durakovićeve kolege s fakulteta, ugledni profesori i akademici iz toplih kabineta polako su preseljavali na brda, odakle će ubrzo pokuljati smrtonosna lava. Posvuda se osjećao Volandov ledeni dah. U toj slutnji pakla u silvesterskoj noći pjevali smo tužne bosanske pjesme, koje je umilnim glasom počinjala Enesova nježna i mila supruga Hiba, sve u djetinjoj nadi da će pitoma Aska pobijediti krvoločnog vuka.

U ratu se Duraković prihvatio funkcije ministra kulture, uvjeren da se obranom kulturnih vrijednosti brane država i njezini narodi, ali je, gledajući ljude, prekasno shvatio onu Diderotovu da je “od fanatizma do barbarstva samo jedan korak”. U ratu je umrla Enesova supruga Hiba, koju je Alija Isaković u jednom zapisu nazvao prvom profesoricom bosanskog jezika. Duraković se potom vratio svome starom pozivu; osnovao je izdavačku kuću Alef čija su izdanja bila okrenuta Bosni i Hercegovini i njezinoj književnoj baštini. I sam sam, u koautorstvu sa Durakovićem i Markom Vešovićem bio priređivač Antologije bosanskohercegovačke pezije XX stoljeća, koju je objavila ta izdavačka kuća.

Udar na jezik, udar je na samo biće naroda

Pod naslovom “Riječ i svijet Alije Isakovića”, dva desetljeća nakon autorove smrti, Enes Duraković objavljuje monografiju u kojoj riše književni portret ovog iznimnog autora. Akribičnošću znalca i posvećenošću prijatelja on analizira izniman i nadasve razveden i kompleksan Isakovićev opus. Riječ je, naime, o piscu koji je cijeli svoj život bio antologičar vlastite kulture, onaj što sakuplja i poredi, onaj što otkriva i revalorizira.

U ovoj knjizi Duraković sistematizira Isakovićevo djelo, podijelivši ga u četiri bitna poglavlja: Slovo o bosanskom jeziku, Isakovićeva umjetnost pripovijedanja, Pobuna materije, Dramski opus. Dakle: Priče i putopisi, romani, drame, te filološki ogledi. Nije ni malo slučajno da nakon uvodnog teksta o Isakovićevu, kako ga Duraković naziva, književnome univerzumu, slijedi slovo o bosanskome jeziku, o borbi za emancipaciju onoga što živi stoljećima, a i danas, nakon genocida nad Bošnjacima, predmet je političkog osporavanja – bosanski jezik.  

Valja se na ovome mjestu podsjetiti da je početkom agresije na našu zemlju u svome dnevniku Isaković zapisao: Agresija na Bosnu nije počela danas, ona je počela davno. U jezikoslovnim ogledima Isaković anticipira i tu agresiju na jezik, odnosno njegovo trajno osporavanje upravo od onih snaga koje su na Bosnu, prvenstveno Bošnjake, izvršile brutalnu agresiju. Udar na jezik, udar je na samo biće naroda, da parafraziramo Konstantinovića. Važno je istaći da je on i autor Rječnika karakteristične leksike u bosanskomu jeziku, koji su trgovci i farizeji kasnije preimenovali u Rječnik bosanskog jezika.

Već sam na jednom mjestu pisao da u sveukupnoj bosanskoj literaturi nema pisca za kojeg je književni pojam “antologija” tako determinantan kao što je to za Aliju Isakovića. Prihvativši atologičarski poziv u grčkom značenju te riječi, ali još više u poziciji bošnjačkoga književnika suočenog s nepoznanicama i vrtlozima vlastite kulturne tradicije i jezika, Isaković je cijeli život pravio antologiju vlastite kulture, stavivši se u opasnu i nezahvalnu ulogu onoga koji otkriva i revalorizira, onoga što skuplja i poredi. Duraković je u ovoj knjizi posvetio značajan prostor analizi tih antologija – od “Biserja”, prve antologije bošnjačke književnosti, preko Hodoljublja, antologije putopisa, pa sve do posljednje Isakovićeve knjige, ratnog dnevnika, koji se zove sukladno Isakovićevu antologičarskome pozivu – “Antologija zla”.

Pohvala prijateljstvu

Duraković posebnu pozornost u ovoj monografiji posvećuje Isakovićevu romasijerskom i pripovijedačkomu opusu, podsjećajući da je riječ o osebujnom i autentičnome djelu, koje sačinjavaju pripovijetke, drame i romani. Njegov roman “Pobuna materije”, mogao bi se u današnjem idiomu nazvati prvim našim ekološkim romanom. Taj prozni Isakovićev arhipelag snažno je obilježio suvremenu prozu, i ne samo u Bosni i Hercegovini, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

Summa sumarum: Durakovićeva knjiga “Riječ i svijet Alije Isakovića” značajno je znanstvenoistraživačko i esejističko djelo, koje nam u novom svjetlu prikazuje jednog od najznačajnijih modernih pisaca u Bosni i Hercegovini. Ono jest i pohvala prijateljstvu, ali uvijek prožeta duhom analize i znastvene objektivnosti. Mislim da bi ono bilo potpunije, da je umjesto šture biografske bilješke, pisac istražio i autorovu biografiju, da je napisao i svojevrsnu kronologiju njegova života – od ratnog siročeta, preko školovanja u sirotinjskim internatima, pa sve do urednika i pokretača najznačajnijih književnih edicija. Takav tekst ne samo da bi bio zanimljiv suvremenom čitatelju, već bi možda i pomogao boljem razumijevanju autorovih živornih mijena i sazrijevanja.

I da završim ovaj osvrt u osobnom i emotivnom diskursu, kako sam ga i počeo. Danas je Enes Duraković profesor u mirovini, a i ja sam tu negdje, nadomak. Obojica pomalo bivši, ali ne mislimo se predavati. Duraković i dalje punim kapacitetom piše svoje teorijske i književnopovijesne studije, a i ja živim u nadi da ću tek napisati svoje najbolje pjesme. On kaže: “Poput nacionalne biblioteke i enciklopedije, muzeja ili arhiva i povijest nacionalne književnosti jeste mjesto pamćenja u kojem je pohranjen simbolički kapital nacionalne kulture, a kod malih naroda opterećenih osjećanjem nesigurnosti i ugroženosti opstanka ona i danas ima poseban značaj i povlašteni kulturni smisao, baš kao i komemorativni toposi i kultna mjesta hodočašća.” Ja nisam toliko siguran, jer mi se čini da su, u ovom vremenu hulja i nitkova, bordeli postali mjesta hodočašća, a da su naši reci tek jedna individualna i grčevita borba za spas
duše.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*