U vrijeme kad više ništa nije vijest, činjenica da je umro Sinan Sakić, simbol jednog, u osnovi opskurnog, ali popularnog i vrlo pametno smišljenog žanra, neće biti predmet koji će se dugo zadržati na web-portalima i stranicama društvenih mreža. Na kojima će jedni “pravovjerni” ubjeđivati druge, “iskompleksirane”, kako je blagopočivši Sinan bio veliki umjetnik, i kako je njegova popularnost bila apsolutni dokaz toga. Kao argumenti navodiće se visine tiraža njegovih ploča, ispunjenost dvorana koje više nisu trebale ni jedan plakat kad bi on smogao snage da izađe na stage i iza foršpila zajeca mitske stihove sa svog zvanično trećeg albuma: Sretoh te juče prošla si kraj mene/bila si lepa prepuna sebe/brzo si prošla ne pogleda’ nikog/od onih što čekaju na tebe.

Treći put

Ove stihove, osim sintaksičke lohotnosti i razbacivanja zamjenica po “principu” kuhanja lonca – stavi sve pa šta ko u’vati – prvi sam put čuo s petnaest godina, u hodniku gimnazije. Mog druga Mikija, sklonog raznim oblicima subverzija, mora da je malo nerviralo što se naš razred podijelio na “hašišare” i “pankere” pa je vođen novim talasom muzike koja je preplavljivala predgrađa i polako ulazila u centar grada,  smislio plan da ponudi, takozvani treći put, tako potreban kad su u pitanju balkanske masovke. Donio je u školu kasetofon marke Grundig s kojeg je odjeknula čudna orijentalna calypso – heavy – jazzy kombinacija zvukova koja mi se “primila”, a da toga nisam bio svjestan i  to, vjerovatno, iz dva razloga.

Prvi je vjerovatno zbog toga što je mozak petnaestogodišnjaka spužva i što neuroni, ukoliko u njima ima potencijala za sve vrste kosmičkih slobodnih “otpadaka” (a u ovom slučaju i danas ima), a drugi jer nisam htio kvariti prijateljstvo s čovjekom koji je, ipak, izabrao muziku, tu najvišu umjetnost,  kao oblik komunikacije.

U njegovom bih društvu, uz Sinana, zaboravio na kulturne pop-obrasce sa anglofonog područja, sve te Clashove, XTC-je, Gang of Fourove, Ratse i skočio u svijet balkanskog kolektivnog nesvjesnog. Svijeta čiji je Sinan Sakić bio crni anđeo, jer je pjevao glasom koji su kasnije svi imitirali, ali ga niko nikada nije dostigao. To je glas nekoga koga nešto doista boli, glas pritisnut tugom, kao da pjevača neko drži nečim čvrstim, pa u određenim trenucima mora jecati, da se dočara bol na ivici plača.

Možda je to bio glas navještenja jugoslovenske katastrofe, ali bi bilo bezobrazno tvrditi da je neko to tada mogao čuti: fenomen “Južni Vetar”, i sinanizacija su bez zvaničnih medija pokorili bivšu zemlju, Šemsa Suljaković, Mile Kitić, Dragana Mirković i Nosferatu, Fantom der Nacht, Kemal Malovčić su prodavali stotine hiljada ploča, i njihove su pjesme blitzkriegom osvojile kafansku muzku, da bi tu ostale trajno nastanjene i kasnije se proširile i na zvanične medije.

Ali, to je bilo poslije. A šta je bilo prije, kokoš ili jaje? Prije je bilo svega, kaže jedna u osnovi banalna provala, ali istine radi, valja reći da je zlatno soba sinanologije , sa stanovišta estetske analize materijala, trajalo sedam godina, i osam albuma. Od prvog Miko, druže moj, 1982. do ploče Reci čašo objavljenog 1989. trajala je ta sinergija u kojoj je dominantno bilo jecanje za prošlim. Muzičko nasljeđe Orijenta, gurnuto pod čarobni tepih socijalizma, isplivalo je u mutaciji, sintezi Roma iz Loznice, sina bubnjara orkestra JNA, i “mačaka” sa svim rock and rollom u prstima, plus jazz trikovi, koji su shvatili isto što i, recimo, i Bregović, i Lošić i Dubioza Kolektiv.
 
Pusti me da živim…

Da se bolje živi ako se svira hibrid: iako se među sinanolozima uvijek vode teške polemike koji je njegov album “najbolji” (lično, kod ovog se potpisnika vodi mrtva trka između “Pogledaj me”, 1984. i  Reci sve želje 1985.), njegova najsignifikantnija plola je, vjerovatno, Pusti me da živim, gdje su dva gitarska bisera: poslušajte pjesme Još uvek seća me sve (Black Night, Deep Purple) ili Zaljubljen u tebe (boja cleana kao u najboljim američkim hitovima) i biće vam jasno o čemu se radi. Ako nećete – nikom ništa. Svako prodaje ono što ima, a Južni Vetar i Sinan su prodavali ljuti patos obučen u svjetsku konfekciju: to je muzika kuća s nedovršenim fasadama i tek izlivenim pločama.

Puno ljudi se našlo u njoj, i zato će i puno ljudi saučestvovati u tuzi koja ostaje nakon što je otišao čovjek koji je sigurno ne najbolje, ali najtačnije (ma šta to značilo) otpjevao tu vrstu muke: alkohol, revolveraški obračuni u porodici, paljevina nekretnina, na kraju droge, i duhovni bijeg prema Sai Babi su najčešće dio tog svijeta od Detroita do Adelaidea, i od favela u Južnoj i Srednjoj Americi do beogradske Kaluđerice, sarajevske Gorice ili skopske Šutke, gdje je Sinan, naravno, bio i ostao heroj.

Danas, kada gledam ono što je ostalo od Sarajeva, ne mogu žaliti što sam sa svojim drugom Ozrenom u pauzama učenja političke ekonomije, iako relativno sretan u ljubavi, zajecavao “sad te drugi ljubi, sad te drugi grli, sad ti drugi kose mrsi, kao što sam jaaaa”.  Zašto? Možda zato što smo htjeli ličiti na one koji uživaju da se identificiraju s tim, a sigurno zato jer smo i sami bili dio svijeta na raskršću. Između sela i grada, između bandere i mraka, između rocka i ciganluka, između civilizacije i primitivizma.

Svijeta čiji je crni anđeo bio Sinan Sakić.

P.S. I nešto sasvim lično: najbolji  komad muzike na Sinanovim pločama, nije pjevanje, nego svirka: odsvirao je jedan drugi romski pjevač, legendarni Zvonko Demirović, u pjesmi “Pevaj mi o  njoj.” To je, za mene, ujedno i suukus te muzike, atmosfera psihodelije, “presječena” back vokalima koji vuku prema Aziji, i impregnirana tekstom koji dira svako srce: “Pevaj mi o njoj, prijatelju/ jer ti znaš da me boli/nije htela u životu/bar u pesmi nek’ me voli.” I solo koji je ornament, kvintesencija prostora i vremena koje je obilježio Sinan.  

Zbogom, Sinane, neka tamo gdje odlaziš bude manje tuge za pjevati. I neka tvoj glas konačno bude anđeoski, kakav nije mogao biti za ono vrijeme dok si bio tu, jer je previše tuge i derta moralo stati u njega.