Tragajući po internetu za nekim podatkom naletim na benignu i šega storiju sa ko zna čije lokalne televizije. Sve je u početku kao vic. Na kraju, smiješna pričica čita se uz malo mašte i kao gorka istina  ponajmanje za smijeha.

Riječ je o kobajagi mangupu koji baš i ne izgleda kao bog zna kakav nabildani razbijač, u teretani sa nekim malim tegovima u rukama, i o njegovoj pouci kakav to moraš biti danas. Veli, prvo, kako je najvažnije izgledati kao neko kome ne treba tjelohranitelj... I onda nastavlja: "...Imam ambicije da se tučem po kafanama. A osnovno pravilo u kafanskoj tuči je - nikad nemoj da napadneš nekog ko je jači od tebe. Moj cilj je da uđem u bilo koju kafanu i pitam: 'Ima li ovdje neko jači od mene?'... pa da svi stidljivo spuste pogled, da bude mrtva tišina, a ja da odem za šank, popijem koktu i izađem napolje, izvadim svoj tefter i precrtam tu kafanu. Znači, tu sam isto najjači... Idemo dalje u sljedeću. I tako redom. To je, međutim, teško postići ako ne vježbaš. Zato treba da se vježba, da se radi, a ne da svi sjede po bibliotekama i da proučavaju kojekakve knjige, jer smo ušli u novi vijek koji je vijek kriminala i tu neće pomoći nikakva nauka, nikakvi digitalni, bežični telefoni i sva ta silna tehnika, ne znam ti šta, nego će biti samo bitno da čovjek bude fizički jak da može da otima od drugih..."

Škola je samo za onoga ko nije ni za šta drugo...

Prvo sam se slatko nasmijao. Onda sam se, po ko zna koji put sjetio anegdote od prije rata, kada je jedna, tada mlada "cajka" početnica, a kasnije legenda na ovim prostorima, na nečije pitanje o školi spika odgovorila: "Škola? Pa škola je samo za onoga ko nije ni za šta drugo..." Pamtim, bio sam zblanut. Ipak je onakva šprdnja sa školom tada još uvijek bila daleko od ovih istina danas.

TV pričica o šprdanju sa knjigama, o nabildanim mišićima po kojekakvim teretanama da bi se "upisalo u tefter" ko se pokrio ušima od straha pred siledžijom a ko nije, o znanju kao nepotrebnoj gluposti i proizvodnji straha kao politici – odavno nije više samo ogoljeli vic. Ma koliko možda i s razlogom nekome izgledalo neozbiljno praviti ovakva poređenja sa preozbiljnim temama unaokolo po svijetu. I dizati ih na nivo koji ne zaslužuju. A opet, uz samo malo "neozbiljnosti" u tumačenju svjetske zbilje, priča onog bildera sa blokćićem u ruci, koji obilazi kafane i prijeteći pita: "Ima li ovdje ko jači od mene", doista neodoljivo gorko asocira na ovo što se valja na mnogo višim nivoima od onih zagušljivih teretana i malih sprava za bildanje. Zaključak mangupa što pije koktu nakon što utjera strah po kafanama, čudovišno je isti kao i zaključak po onim drugim "teretanama i kafanama " u kojima se određuje današnjica: bitno je da se bude dovoljno fizički jak da se može otimati od drugih...

Svjetsku realnost na početku ovog stoljeća, sada već skoro isključivo ne kreiraju pamet, znanje i dobro, već nezajažljivost, glupost, neukost i zlo. Uz sve više ljudi koji se svjesno ili nesvjesno navikavaju na te nove prioritete među vrijednostima u životu i politici.

Prevedeno na najprizemniji teren političke svakodnevnice, priča postaje doista vulgarna. Sjeća li se još iko danas "legitimnih agresija" što su razorile države poput Libije, Iraka, evo se sedam godina to uporno provodi u Siriji, u Jemenu... Ili borbi za "ljudska prava" koje su pokrenuli studenti u Tunisu, Egiptu, čak i u Bahreinu. Danas ni studenata ni ljudskih prava. Pune ih mišije rupe. Umjesto njih, teme su ko je šta "geostrateški" razorio i oteo, kuda skrenuti naftu a kuda plin, kako podijeliti države, koliko su "oni" ubili civila jer "mi" nismo, koliko izbjeglice kao projekat depopulacije i ubijanja pameti koštaju u političkim trgovinama, ko je čime zaprijetio u UN-u ili se šprda nad odlukama Svjetske organizacije, zašto se poništavaju godinama pregovarani globalni, svjetski projekti smišljani u korist boljitka. Onda nakon svega toga nabildani i jači upišu u "tefter" ko se uplašio a ko nije. I ide se u drugu krčmu.

Ko se tu još čudi što se histerično nadmeću vlasnici atomske bombe o tome čije je "crveno dugme" na stolu veće. Ili, najnovije, kako je moguće mrtav hladan uz najavu upasti vojskom u drugu državu prijeti da će i u treću, jer je to "legitimno pravo odbrane!" Tako su, nekada kao skandal, Izraelci upadali u Liban ili Gazu, ali i to je danas daleko od skandala. Ko se čudi što se u komšiluku glasni  zaštitinici i promotori "onog" fašizma od prije sedam decenija danas na trenutak zaklinju u antifašizam da bi kupili avione bezmalo četrdeset godina stare i to od onih što su bili najveće žrtve fašizma. Mogu li to doista oni koji imaju obraza, morala i baštine ikakve suštinske planetarne vrijednosti. Eto mogu kad se odreknu svega ovoga pa sagnu glavu u onoj kafani kada glavni nabildani upisuje u tefter ono što je htio, pa postigao. Za sebe i za Netanyahua. I to još u danima sjećanja na Holokaust... A eno i Jeruzalema i Palestine, glasanja u UN-u i upisivanja u tekicu ko je kako glasao. Da si siguran ko te se boji a ko ne i šta sa ovim drugim. Sve odlične teme za kafansko-političku estradu koja otvoreno diktira svjetskom pozornicom.

„Od kafane do kafane...“

U tefter mnogima ulaze i Kurdi, ko im je kriv pa su se opet preigrali, ispali ponovo naivni i sad zakašnjelo traže nove stare saveznike u Damasku, mada su ih odbili prije samo nekoliko sedmica  vjerujući bilderu sa "tefterom". Zanimljivo je pri tome, zašto, evo, već decenijama nikome ne pada na pamet u velikom svijetu nabildanih da je nemoguće uporno gurati pod tepih storiju o narodu od blizu  četrdeset miliona stanovnika a bez države. I ne tragati za stabilnim rješenjem. Bila to država, što je teže, ili neka trajna, definitivna i kvalitetna solucija sa prihvatljivim vidovima autonomije unutar postojećih država gdje Kurdi žive, sa svim istinskim, poštivanim njihovim kolektivnim i pojedinačnim pravima. Samo temeljem trajnog rješenja bijes zbog svekolikih uskraćenosti gubio bi na snazi. Danas jedino to nije opcija, sve drugo, zasnovano na nasilju izvana ili iznutra jeste. Što bi kazao nabildani, moraš biti jak da bi otimao od drugih! A to se ne radi "pameću i knjigama".

U prilog ovom drugom ide još jedna  činjenica. Šta je to na svijetu što spriječava siledžije da hodaju "od kafane do kafane" i upisuju pobjede. Šta to još ima što može dovesti u pitanje izjavu aktuelnog sultana iz Evroazije da prijeteći  kaže: "Poručujem cijelom svijetu – nikada nećemo dopustiti formiranje jedne (kurdske) države na sjeveru Sirije. I nije nam važno koliku cijenu za to moramo platiti..." On to, mrtav hladan, neće dopustiti – u drugoj državi. Danas u Siriji, sutra u Iraku! Taj potpuno zanemareni, usputni detalj, ni za koga više nije tema. Hoćemo li se začuditi kada ga neko potegne sutra, ovako "legitimno", i spram nas. Malih i sagnute glave.U svjetskoj krčmi. A meta smo.

Nekada je bilo normalno da to tako ne može. Makar ne javno, temeljem međunarodnog poretka. Znalo se šta je granica, suverenitet države pa i u ratu, nemiješanje, agresija, itd. Danas se sve što je protiv toga naziva operacijom "Maslinova grančica!"... A cilj operacije u Afrinu je "spasiti bratske Sirijce od nasilja i okrutnosti terorista..." Groteskno. Ima li iko ko se iole očešao o sirijsku storiju da ne zna kako su ponajviše preko Turske početkom tzv. "Arapskog proljeća" nadirali masovno teroristi raznih boja prema zemlji sa druge strane granice kojoj se slutio kraj za koju sedmicu. Ili, kako je glavosječama baš odatle pristizalo oružje u značajnim količinama, sve dokumentovano kamerama i kasnije pohapšenim svjedocima, a kako su im i danas "partneri" u Idlibu grupacije kao Jaysh al-islam, Jaysh al-Nasr, Filq Al Sham... Kako se to odatle ne sjećaju da su otvarali bolnice na granici između dvije države gdje su se liječili teroristi ISIL-a, Al Nusre i sličnih. Da se ne pominju imena onih što su preko Mediterana dilali sirijskom naftom iz izvora koje je zauzeo ISIL... I tako, valjda, spašavali "bratske Sirijce od nasilja i okrutnosti terorista..."

Možda će doista Erdogan, poput onog bildera iz kafane privremeno zauzeti Afrin, a evo prijeti Amerikancima da moraju što prije napustiti Munbij istočnije od Afrina. O svemu tome Vijeće sigurnosti UN-a vjerovatno će opet da se sastane pa da ne zna zašto se sastalo, kao minulog 23. januara. Ni pisma, ni razglednice, ništa. Najjači u kafani ide dalje, fino čovjek kaže. Uz bezbroj   kombinacija, uključujući i onu sa računima bez krčmara.  

Za one koji pomisle da je ovo neozbiljna priča ozbiljnim povodom, evo potvrde o mogućem kraju, neozbiljnom. Kaže mi kafanski drugar ovako: "Znaš kako ti to ide sa onim bilderom i njegovim  tefterom... Jednom će mu u teretani prići neki jači bilder s leđa, odakle se najmanje nada, i opalit će ga flašom po glavi... I ovaj se neće više pojaviti ni u jednoj kafani. Došao red na drugog."

Tačno je, neozbiljan kraj za ozbiljnu priču. Meni se čini da niti je kraj, niti je sve skupa neozbiljno.