Revolucija (bi trebalo da) počinje kada gladni i obespravljeni shvate da se, dok se drugu bogate, njima ukidaju sva prava

: Tamara Nikčević

Ovogodišnji pozorišni festival "Dani Jurislava Korenića" je za beogradskog reditelja Kokana Mladenovića bio izuzetno uspješan. Naime, sa svojom predstavom Jami district Mladenović se krajem decembra 2017. iz Sarajeva u Beograd vratio sa čak tri nagrade: za najbolju režiju, za najbolju predstavu, kao i za jednu od tri najbolje glumice festivala. Mladenović za avangardu govori o svojoj predstavi i svom radu, ali i o prošlosti, “Četvrt veka nakon Drugog svetskog rata, uprkos slabostima, o Jugoslaviji se govorilo kao o jednoj od najprogresivnijih država na svetu. Sedamdesetih godina prošloga stoleća, SFRJ je zemlja socijalnog izobilja, fića, godišnjih odmora, putovanja, kulturnog buma, BITEF-a, FEST-a, MESS-a… Dvadeset i pet godina nakon ratova devedesetih, na Balkanu govorimo o istim ljudima, istim mestima, istim politikama, istom nacionalizmu, i to zato što nije bilo ni unutrašnje ni međunarodne volje da se podvuče crta i da se iskreno i otvoreno kaže šta se zapravo ovde dogodilo”; te sadašnjosti, odnosno formalnom odlasku Vučića u Srebrenicu, “Zato što je sve farsa i zato što je kao dan jasno da ovde nema nikakve iskrene namere da se ide ka pomirenju, da se suoči sa zločinima za koje smo odgovorni. Da je drugačije, zar bi Republika Srpska i njen predsednik na taj način bili uvedeni u politički i javni život Srbije?! To neprekidno postavljanje Dodika tamo gde mu nije mesto više je nego jasan znak da vlast u Srbiji pritajeno, pokvareno i podlo pokušava da kompenzira gubitak Kosova neskrivenom ambicijom da RS jednoga dana pripoji Srbije.”
Ovogodišnji pozorišni festival "Dani Jurislava Korenića" je za beogradskog reditelja Kokana Mladenovića bio izuzetno uspješan. Naime, sa svojom predstavom Jami district Mladenović se krajem decembra 2017. iz Sarajeva u Beograd vratio sa čak tri nagrade: za najbolju režiju, za najbolju predstavu, kao i za jednu od tri najbolje glumice festivala. Možda je Mladenovićev uspjeh donekle bio i očekivan s obzirom na to da je “dokumentarno-pozorišnu predstvavu” Jami district, odigranu na sceni Kamernog teatra 55, sarajevska publika nagradila ovacijama.
 
“Predstava je zapravo svojevrsna rugalica budućem ratu na prostoru bivše SFRJ”, objašnjava za Avangardu reditelj Kokan Mladenović. “Već na prvoj probi glumcima sam kazao da je reč o ‘igračkoj plački’: sve mora da bude zabavno, ali da se publici na kraju plače.”

Kokanu Mladenoviću je kao osnov za predstavu poslužila priča koju je sam izmislio: na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, u selu Jamena, NASA je pronašla, ne samo ostatke najstarijeg naselja u istoriji čovječenstva, nego i skelet Jamenskog čovjeka, nastarijeg ljudskog bića koje je živjelo na našoj planeti. Ovo neobično otkriće poslužilo je Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, sve samim potomcima Jamenskog čovjeka, za novu svađu, tj. za dokazivanje ko je od njih najstariji narod na svijetu.

“Radeći predstavu, pokušali smo da ljudima skrenemo pažnju na mehanizme manipulacije, iste one koje smo viđali devedesetih: u svaku besmislenu polemiku tri naroda lako se uključuju akademska javnost i mediji; priča prostruji kroz narode, koji i na taj način pokazuju da su spremni za novi rat”, kaže Mladenović.

“Na kraju tog novog rata Jamena postaje Jami-district koji UN iznajmljuju kompaniji Global Entertainment na 99 godina. Kompanija je na tom mjestu odmah napravila zabavno-edukativni park, u koji je zaposlila sve preživele stanovnike sela Jamen. Njihov posao je lak: turiste koji tamo dolaze potomci Jemenskog čoveka zabavljaju glumeći majmune, praistorijske ljude. Sve u svemu, naša poruka je jasna: ako na tako rigidan način shvatite pojam nacije i nacionalizma, logično je da ćete završiti kao majmuni. Uostalom, narodi sa prostora nekadašnje Jugoslavije veoma dobro znaju kakvi smo majmuni ispali devedesetih i za čije korporativne interese danas radimo”.

AVANGARDA: Publika je dobro reagovala?  

MLADENOVIĆ:
Veoma se zabavljala. Čini mi se da je predstava najbolje prošla upravo u Sarajevu, budući da je reč o gradu koji je tokom rata devedesetih, najviše propatio. Pored toga, sarajevska publika je svakodnevna žrtva mehanizama manipulacije o kojima govorimo u predstavi i koji su, nažalost, najvidljiviji baš u BiH. Govorim o beskrajnoj birokratiji koja Bosnu truje na svim nivoima, o neprekidnom prepucavanju političkih predstavnika tri naroda, koji ne mogu ili ne žele da se dogovore oko bazičnih stvari i problema društva. U tom smislu, naša predstava je u BiH prestala da bude metafora i postala ne samo susret sa stvarnošću, nego i, nedaobog, suočavanje sa mogućim novim ishodom.

Zanimljivo je da mehanizme manipulacije danas na Balkanu manje-više sprovode isti ljudi koji su to činili devedesetih. Ako pogledate politička saopštenja stranaka koje vladaju i Srbijom i nekim zemljama u okruženju, videćete da je reč o političarima formiranim na matrici nacionalizma; o ljudima koji su stasavali i vladali u vremenu s one strane zla. Aleksandar Vučić je, recimo, imao više od četrdeset godina kada je tablu sa imenom Bulevar Zorana Đinđića prelepljivao tablom na kojoj je bilo napisano ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Nije, dakle, reč o nekom mladom zaluđenom nacionalisti, nego o zrelom čoveku koji veoma otvoreno ispoljava svoju agresiju, ideološku matricu iz koje je nastao. Sve ostalo je pseudoevropska farsa.

AVANGARDA: Otkuda takvi ljudi danas na političkoj sceni?

MLADENOVIĆ:
Otuda što nije promenjena matrica. Četvrt veka nakon Drugog svetskog rata, uprkos slabostima, o Jugoslaviji se govorilo kao o jednoj od najprogresivnijih država na svetu. Sedamdesetih godina prošloga stoleća, SFRJ je zemlja socijalnog izobilja, fića, godišnjih odmora, putovanja, kulturnog buma, BITEF-a, FEST-a, MESS-a… Dvadeset i pet godina nakon ratova devedesetih, na Balkanu govorimo o istim ljudima, istim mestima, istim politikama, istom nacionalizmu, i to zato što nije bilo ni unutrašnje ni međunarodne volje da se podvuče crta i da se iskreno i otvoreno kaže šta se zapravo ovde dogodilo.

Godinama dobijam veoma ozbiljne pretnje nacionalista kada god kažem da Srbija nije prošla proces denacifikacije. A nakon 5. oktobra 2000. morali smo kao građani da znamo – i u tome je veleizdaja onih koji su, smenivši Slobodana Miloševića, tada došli na vlast – šta se to tačno dogodilo devedesetih, koliki je naš žalosni udeo u stradanjima u Hrvatskoj, šta smo radili u BiH, a šta na Kosovu. Nažalost, naša krivica nije osvešćena. Umesto toga, sedam dana pre izručenja Miloševića Hagu, na našim su se televizijama pojavili dokumentarni snimci zločina u Srebrenici; odjednom smo saznavali da postoje sekundarne grobnice pune leševa albanskih civila sa Kosova, i to u masovnim grobnicama nadomak Beograda, u Batajnici, kao i albanski leševi u hladnjačama u Borskom jezeru i Perućcu… Čim je Milošević stigao u Hag, ta je priča prestala.

AVANGARDA: Tadašnji premijer Zoran Đinđić i njegovi saradnici umalo su linčovani od strane predsjednika SRJ Vojislava Koštunice i njegove Demokratske stranke Srbije zbog toga što su dopustili da RTS emituje film o genocidu u Srebrenici.

MLADENOVIĆ:
Da, ali mi ni tada nismo pokazali želju da se obračunamo sa onim za šta smo odgovorni. Tog 6. oktobra 2000. svi smo bili euforični, verovatno svesni da nam je mladost prošla u borbi protiv Miloševića. Zato i nismo primetili da na toj pobedničkoj bini DOS-a, pored Zorana Đinđića i ostalih demokratskih lidera, stoje i Miloševićevi generali, načelnici generalštaba, gradonačelnici Beograda, ministri, njegov otpad i bivše ljubavi. Nije realno, dakle, bilo očekivati da oni koji su kreirali politiku Srbije devedesetih te 2000. dovedu do neke ozbiljnije promene u društvu. U tom smislu, neuspeh 5. oktobra ne ogleda se samo u strašnoj situaciji u kojoj danas žive građani Srbije, nego i u nepromenjenim civilizacijskim i političkim koordinatama na Balkanu. Čuli smo izvinjenje Borisa Tadića Hrvatskoj, videli formalni odlazak Aleksandra Vučića u Srebrenicu…

AVANGARDA: Zašto formalan?

MLADENOVIĆ:
Zato što je sve farsa i zato što je kao dan jasno da ovde nema nikakve iskrene namere da se ide ka pomirenju, da se suoči sa zločinima za koje smo odgovorni. Da je drugačije, zar bi Republika Srpska i njen predsednik na taj način bili uvedeni u politički i javni život Srbije?! Izvinite, zašto bi predsednik jednog bosanskohercegovačkog entiteta prisustvovao otvaranju autoputa u Grduličkoj klisuri?! Otkud on tu?! To neprekidno postavljanje Dodika tamo gde mu nije mesto više je nego jasan znak da vlast u Srbiji pritajeno, pokvareno i podlo pokušava da kompenzira gubitak Kosova neskrivenom ambicijom da RS jednoga dana pripoji Srbije. Da, kažu nam, izgubili smo deo svoje teritorije, ali zato dobijamo polovinu BiH. Što je, naravno, strašno. Još je strašnije to što međunarodna zajednica, i to ista ona koja je devededestih Miloševića proglasila faktorom mira i stabilnosti na Balkanu, Aleksandra Vučiča danas promoviše u lidera regiona, iako zna da on predstavlja matricu suprotnu svim progresivnim idejama Evrope i demokratskog sveta. Otuda skandalozne reakcije na presudu Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću u Srbiji, ili na presudu Slobodanu Praljku u Hrvatskoj; zato tuče navijača, u kojima učestvuje pola balkanske mafije. Skandalozno je i da se, kad neko viče – nož, žica, Srebrenica ili Ubi, ubi, ubi Srbina, istog momenta ne prekine utakmica, zatvori stadion i, ako treba, zatvori klub koji ima takve navijače. Slične bedastoće je u Velikoj Britaniji svojevremeno veoma dobro rešila Margaret Tačer; naše države to tolerišu.

AVANGARDA: Zašto?

MLADENOVIĆ:
Zato što i na taj način svesno drže tinjajućim žarišta ekstremnog nacionalizma – od  stadiona, javnog života, javnog prostora, do estremne desnice u politici. Cilj vladajućih političkih struktura je da strancima od kojih zavise dokažu da su, iako konvertiti iz devedesetih, čak i ovakvi kakvi su, neuporedivo prihvatljiviji od alternative, odnosno da od njih ima mnogo gorih i Srba i Hrvata koji samo čekaju da im preotmu presto. Vojislav Šešelj i ostali desničari Vučiću služe da bi se pred svetom predstavio kao jedina koliko-toliko prihvatljiva politička opcija.

Ta igra sa međunarodnom zajednicom je odvratna, sramna, licemerna… Ministarka pravde Srbije posećuje Ratka Mladića u Hagu i od Trubunala traži da višegodišnjeg begunca od pravde pusti na privremenu slobodu kako bi se lečio u Rusiji!? Po naše haške optuženike, po te ljude krvavih ruku, idu državi avioni plaćeni našim novcem!

AVANGARDA: Opozicija u RS tvrdi da je helikopter Vlade RS iz Beograda u Banjaluku nedavno prevozio opskurnu pjevaljku, ženu pravosnažno osuđenu za milionsku krađu, čiji je društveni status u Srbiji i regionu paradigma potpunog raspada svih vrijednosti društva!

MLADENOVIĆ:
Svi koje pominjemo su ne samo voljom ove vlasti, nego i voljom ovog društva vraćeni u politički i javni život Srbije. Svi ti Šainovići, Šljivančanini, Lazarevići, Ražnatovićke ne samo da danas imaju građanska prava, nego su dobili mogućnost da učestvuju u sistemu odlučivanja kao važni članovi ovdašnjih vladajućih stranaka. Umesto da naprave plan za evropsku budućnost zemlje, te partije svoje stranačke redove popunjavaju zločincima, kriminalcima i nacionalistima iz devedesetih.

AVANGARDA: Nacionalizam je, rekli ste jednom, poslednje utočište neostvarenih.

MLADENOVIĆ:
Verujem da ljudi pre svega moraju da se dokažu kao ljudi, da nešto naprave od svojih života, da u oblastima koje su izabrali kao svoje životno opredeljenje pokušaju da postignu neki rezultat. Niko se od nas nije rodio kao Srbin, Hrvat, Bošnjak, Crnogorac, Slovenac, niti kao musliman, katolik ili pravoslavac. U tom smislu bi bilo dobro da svoje stavove definišemo u odnosu na ljude, ne u odnosu na poreklo, naciju ili religijsku pripadnost.

Sve naše nacionalističke horde nikada ništa nisu napravili osim što su, od “jogurt-revolucije” do Vučićevih sendviča, išli okolo u čoporu i urlali – mi smo Srbi. Pa, šta ako ste Srbi?! Ko si ti kao osoba, koja je tvoja vrednost kao čoveka?

Lično, nemam osećaj pripadnosti naciji…

AVANGARDA: Nemate?! Zašto onda, kada se na pretraživaču ukuca Vaše ime, piše – Jugosloven?

MLADENOVIĆ:
Zato što sam Jugosloven.

AVANGARDA: Šta to znači?

MLADENOVIĆ:
Mislim da me ta odrednica definiše kao čoveka koji se raduje toleranciji, različitosti, prožimanju kultura, jezika, običaja; koji se raduje svemu što je Jugoslavija bila u svojim najlepšim danima, u danima zajedničkih proslava pobeda slovenačkih skijaša, hrvatskih i bosanskih košarkaša, i sl. Sve te uspehe doživljavali smo kao svoje. Odrastao sam i formirao se na tim vrednostima i otuda moja nulta tolerencija spram svih primitivaca koji ponovo hoće da ruše i da dele kao i devedesetih, koji mašu nacionalnim i nacionalističkim zastavama tražeći od nas da im se sklonimo sa puta. Ne, nikada se više ne smemo sklanjati! Tim pre što znamo kolika je cena.

AVANGARDA: Koliku cijenu sami plaćate zbog toga što se ne sklanjate takvima? U Beogradu pet godina niste imali premijeru…

MLADENOVIĆ:
To je skupa, ali ne i preskupa cena. Svako od nas ujutro mora da se pogleda u ogledalu i da pokuša da se ne zastidi sebe. Iako je moje ogledalo uvek u drugom hotelu, u drugom gradu, u drugoj državi, čini mi se da se, kada se pogledam, barem nemam čega stideti.
 
Sa druge strane, porazna je činjenica da našu javnu scenu, naš javni život obeležava potuno odsustvo spremnosti na bilo kakvu individualnu žrtvu. Mnogi danas sa prezirom govore o komunistima, o Jugoslaviji… Hajde da ne pominjem Tita koji je ekstremnija varijanta, ali uzmite Koču Popovića, predratnog intelektualca, studenta Sorbone, čoveka koji potiče iz imućne beogradske porodice, kojem je, dakle, lični politički angažman mogao samo naštetiti. Ipak, Koča Popović je učestvovao u pokretu za koji je verovao da bi svet u kojem živi mogao učiniti boljim. Više od petnaest godina svog života Popović je proveo u ilegali; učestvovao u Španskom građanskom ratu; bio mučen u nacističkom zatvoru; kao komandant Prve proleterske brigade četiri se godine borio po šumama… I nije jedini! Neki ozbrazovani Jugosloveni, intelektualci, umetnici su, zbog potrebe da svet učine boljim, najbolje godine svog života proveli u strahotnim okolnostima, pokazavši spremnost da se žrtvuju.

Kada pogledate našu političku i javnu scenu, kada pogledate repertoar beogradskih pozorišta, teško da ćete naći umetnika spremnog da se odrekne bilo čega. Svi se trude da ne naruše sopstvene zone udobnosti, da ne naprave radikalne pomake u svetu u kojem žive, da sačuvaju i to malo, ili ništa od udobnosti koju imaju, pa čak i po cenu odustajanja od odbrane osnovnih civilizacijskih načela na kojima počiva svako pristojno društvo. Vučićeva vlast je toga svesna; time se koristi i nije joj teško da trijumfuje.

AVANGARDA: Spomenuli ste repertoar beogradskih pozorišta…

MLADENOVIĆ:
Srpske teatre morao bi da vodi Bertolt Brecht, koji bi i pozorišne ljude i našu javnost podsetio šta znači društvena odgovornost i jasan kritički stav o društvu u kojem živimo. Nažalost, na čelu beogradskih pozorišta danas se uglavnom nalaze ljudi koji ignorišu činjenicu da već dve i po hiljade godina teatar ima svoju jasnu društvenu funkciju, da je vanredno važan korektiv sveukupnog društva, njegovih političkih, intelektualnih, moralnih kretanja. Ovdašnjim upravnicima to nije važno.

AVANGARDA: Šta im je važno?

MLADENOVIĆ:
Oni su celokupni smisao teatra redukovali na njenu performativnu, zabavnu stranu, povlačeći ga na taj način ispod linije dostojanstva. Naravno, nešto se stalno radi, igraju se neki komadi, ali se veoma vodi računa o tome da to “nešto” ne dođe u konflikt sa stvarnošću, jer se tako može izgubiti sopstvena udobnost i to malo bednih plata koje primaju. Ljudi pristaju da se ponižavaju za novac od kojih pristojan čovek ne može živeti.

Paradoksalno je da se u beogradskom pozorišnom životu poslednjih nekoliko sezona izdvaja Narodno pozorište, u kojem rade odlični autori poput Jerneja Lorencija, Igora Vuka Tobrice, Andraša Urbana, Tanje Rigonat… A Narodno pozorište je, kao što znate, decenijama bilo bastion konzervatizma; danas jedino ono pokazuje društvenu svest. Uzmite Rodoljupce Andraša Urbana: neverovatno je da se takav iskorak dogodio baš u Narodnom pozorištu.

AVANGARDA: Kakav iskorak?

MLADENOVIĆ:
Jedan od naših najboljih reditelja, uz to etnički Mađar, upravo je u Narodnom pozorištu režirao komad Jovana Sterije Popovića, u kojem na veoma moderan način govori o srpskom nacionalizmu. To kao da se ne događa u Srbiji, nego u nekoj srećnijoj, uređenoj zemlji. Međutim, nije samo to što radi Andraš Urban angažovano pozorište. Angažovana predstava je i Ivanov Tanje Mandić Rigonat, na primer. Zašto? Zato što ne postoje samo društvene i socijalne devijacije, nego postoje i one antroploške nesavršenosti nas kao ljudi koje ulaze i u sferu intimnog. Ako kao umetnik otvorite ta pitanja, onda je i to - angažman.

Ogroman broj naših teatara, kažem, ne pokušava da utiče ni na sferu intimnog, ni na sferu društvenog i javnog. Umesto toga, trude se da publika, plativši kartu, na dva metra ispred sebe vidi popularne glumce iz serija i filmova. Žalosno je da ti ljudi pristaju na to da se prezentiraju javnosti obučeni u svoje pozorišne kostime, pod maskama, ali bez želje da shvate smisao pozorišta i to otkud oni na toj sceni. Baš zato nikada i nije bila jasnija razlika između glumca i dramskog umetnika. Što se, inače, dugo godina smatralo sinonimom.

AVANGARDA: A danas?

MLADENOVIĆ:
Pokazalo se da su to dva različita pojma, dve odvojene profesije, dve vrste umetnika, ljudi. Glumaca ima mnogo, dok su dramski umetnici veoma retki. Umetnik ima obavezu da uvaži moralnu i duhovnu vertikalu posla kojim se bavi, da zna šta je misija i obaveza umetnika u svetu u kojem živi. Za razliku od njega, “obični” glumac oblači šareni kostim, stavlja periku i brkove i, na opšte veselje i publike i vlasti, bezbrižno ulazi u lik kojeg tumači.

AVANGARDA: O kojoj publici govorite?

MLADENOVIĆ:
Od devedesetih do danas, u našem društvu teku dva paralelna procesa – estradizacija i fašizacija, koji su proizveli građane, konzumente, ljude željne parola, krvi i jeftine zabave. Najbolji deo tih najgorih danas je pozorišna publika koja nema nikakve kulturne potrebe. Doduše, može li ih i imati pored ovakvog sistema obrazovanja, školskog programa, promovisanja estrade i rijaliti kulture u svakom smislu?! Jer, zašto bi neko uopšte išao u pozorište ako već dnevno može da gleda desetine rijaliti programa sa gomilom primitivizma, seksa, užasne muzike, i sl? Zato se i bojim da će ovde preživeti samo najprizmenija zabava, odnosno “pozorišne priredbe” u kojima igraju popularni glumci. Pozorišna umetnost će nestati, jer nikome neće biti ni potrebna. Što je sve, naravno, samo logična posledica karnevalizacije kulture, psihologije krda i politike “hleba i igara”.

AVANGARDA: Kako je u drugim sredinama? Radite u zemljama regiona, kakva su Vaša iskustva?  

MLADENOVIĆ:
Predstave koje radim u Mađarskoj, u Rumuniji, u Sloveniji, daju nam prostora da obuhvatimo mnogo širi front od socijalnog ili društveno angažovanog. U Rumuniji sam nedavno radio sjajni Šekspirov Sonet 66. U tih četrnaest stihova Šekspir govori o raspadu sistema vrednosti sveta u kojem živi, iz čega gledalac zaključuje da se za 400 godina ništa suštinski nije promenilo osim što su usavršeni mehanizmi ubijanja i manipulacija. Problemi koji nas pritiskaju i ugrožavaju i dalje su isti, jer su naše države silovane politikom; u njima nema jasne društvene, intelektualne, kulturne platforme. Umesto toga, imamo beskrajnu improvizaciju koju diktiraju političari, te nesrećne estradne zvezde današnjice.

U Subotici sam nedavno završio Oblak u pantalonama, gde je poema Vladimira Majakovskog poslužila kao povod da se, vek nakon Oktobarske revolucije, postavi pitanje revolucije danas.

AVANGARDA: Ima li u našim društvima potencijala za revoluciju?

MLADENOVIĆ:
Deset teza Majakovskog o revoluciji itekako su primenjive i na Srbiju i na region. Revolucija, kaže Majakovski, počinje kada gladni i obespravljeni shvate da se, dok se drugu bogate, njima ukidaju sva prava; kada ćute radnici u kulturi…. Manje-više je pobrojano sve što se nama događa.

Nekoliko godina nakon objavljivanja deset teza Majakovskog, došlo je do Oktobraske revolucije. Radeći Oblak u pantalonama, tu vrstu društvenog bezobrazluka, tu nemilosrdnu duhovitost koja šiba društvo puno devijacija pokušali smo da primenimo na današnje vreme, preispitujući mogućnosti za revoluciju. Istovremeno, trudili smo se da sačuvamo veliki, satirični dramski potencijal Majakovskog, itekako svesni da u našim životima, ne da neće doći do revolucije, nego da na vidiku ne postoji nikakav talas, nikakvu masa koja bi bila u stanju da iznedri ili inicira radikalne promene.

AVANGARDA: Postavljate takve predstave, takva pitanja, a onda se još i čudite što Vas nema u beogradskim pozorištima!?

MLADENOVIĆ:
Jedna od mojih omiljenih scena u Sirano de Beržeraku je ona kada glavni junak, kojem se gadi predstava, baci u netrag sav novac koji ima.
“Kakav je to gubitak!”, konstatuje njegov prijatelj.
“Da, ali kakva je to gesta!” odgovara Sirano.
Poslednjih godina živim tu Siranovu rečenicu i, verovali li ne, često sebe uhvatim da u toj gesti – uživam.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*